Vijesti
Foto: Detektor.ba
MAJKA FERIDA 30 GODINA NA PROZORU ČEKA SINOVE UBIJENE U GENOCIDU
|
|
Autor: Detektor.ba
Objavljeno: 11. July 2025. 10:07:40
Od povratka u svoje selo davne 2002. godine, Ferida svaki dan iščekuje svoju djecu, čiji zagrljaj osjeća punih 30 godina, otkako ih je ispratila u spas preko šume.
“Ja najviše samo sjedim ovdje i gledam kroz prozor. Naročito kad sam kuću napravila jer, sve mislim, sad će oni izbit odozdo od kuće i idu gore ovamo. Sve gledam, znaš, gdje mi je donja ova kuća bila, ali nema nikad ništa. Nadao se insan, nadao, dok nisu pozvali me da idem u Tuzlu da se potpišem. Prvo Dževada našli, pa onda i Vahida. Poslije i braću su tu mi našli”, priča majka Ferida.
Pokušavajući se prisjetiti rastanka s porodicom, kaže kako joj juli teško pada, jer joj se vraćaju sjećanja na njihove zagrljaje i posljednje riječi koje su joj rekli.
“Kaže, ‘mama, ponesi nam makar kakvog unutrašnjeg veša i haljina da tamo obučemo kad dođemo’, Vahid rahmetli. Rekoh, ‘ponijela sam po jednu presvlaku, sve četvorici sam po jednu presvlaku ponijela’. I hajde, tako oni odoše gore uz rijeku, mi niz rijeku“, prisjeća se ona razgovora sa sinom Vahidom, ne sluteći tada da je to zadnji put da će ga vidjeti.
Presvlake je spakovala u torbu s još nekoliko osnovnih stvari i krenula za Potočare sa snahama i drugim ženskim članovima porodice. Vjerovala je da su suprug i sinovi sigurniji preko šume nego u Potočarima, gdje se i sama uputila.
“Eto, kad smo se u Kutlićima razdvojili, oni odoše u šumu, sve četvorica. Njih trojica s ocem. Braća mi otišla, djeveri i djeverići. Mi u Potočare, i hajd’ – doći će iz šume, doći će, doći će… i dan po dan, nigdje nikoga”, kaže ona.
S dolaskom u Potočare saznala je i da joj je tu otac Smajić Suljo, koji je bio ranjen. Uskoro ga razdvajaju od nje. Njegove posmrtne ostatke, kao i muža Džemala, do danas nije pronašla. Kaže da svaki dan gubi nadu, svjesna da stari i da pronalasci grobnica skoro da ne postoje.
Nakon tri dana boravka u Potočarima, nastavlja o preživljenom, krenuli su autobusima i kamionima prema Tuzli.
“I eto, otišla s autobusima trećeg jutra. I kad smo bili u Orliće, u Sandiće, tu nam šofer rekao ‘izlazite iz autobusa, autobus treba voziti’. Mi kad smo izašli i pogledali tu, pa preko hiljadu duša ima naših, stjerali u onu njivu. Tu je Vahid moj bio i brat mi Ferid tu bio, tako kažu. Strijeljali ga u Kravici, ovoga mi mlađeg”, priča majka.
Ferida je u Potočarima ukopala dvojicu sinova – Vahida i Dževada, i trojicu braće – Ferida, Rešida i Izu. Nijedno tijelo nije bilo kompletirano, što je najviše boli, jer je sahranila svega par kostiju za svakog od njih.
Po povratku na ognjište, prije 23 godine, dočekali su je jedna spaljena i jedna minirana kuća. Obnova je trajala godinama, ali nije odustajala, jer, kaže, nigdje drugo ne bi mogla živjeti, pokazujući na uređenu baštu i cvijetnjak oko kuće.
“Teški dani došli, naumpade mi jučer na taj dan šta smo radili, skupa svi bili, i sad ja sve pogledam, idu odozdo od kuće, dođe mi… živi su, doći će… ali nema ih”, priča kroz suze majka Ferida za Detektor, dodajući da najviše voli sjediti na klupi ispod obnovljenje kuće, koja gleda na staru kuću u kojoj je nekad živjela s porodicom.
Široke livade oko obnovljene kućice ispunjene su cvijećem koje sama održava. Dvije kuće nedaleko od njene puste su i ruševne, u njih, kaže, niko godinama ne dolazi. Svoju samoću majka Ferida dijeli s tišinom sela u kojoj je pamtila samo smijeh svojih sinova.
“Lakše je meni ovdje. Vidim njih, tako mi se čini. Sve njihove stope i sve kud su hodali znam i vidim. Naročito dole kad odem onoj kući. Napravila sebi dole malo klupe, odem pa sjedim, poplačem jer dole smo živjeli, ovdje nismo bili uselili”, prisjeća se.
Opisujući kako je vratila presvlake koje je ponijela za djecu kad pređu preko šume, kaže kako je sin Vahid, dok je čuvao ovce, šio cipele i pravio metle, ponosno govoreći kako je imao dara za zanate.
“Imam haljina ja njihovih, donijela. Ono što sam odnijela da obuku, ja sam njih vratila ovdje… Hej, ljubi ih mama, ljubi ih. Dole kad sam kuću čistila, nađem njegove cipele, već poderane bile, šio on”, priča majka.
Marš smrti preko šume preživio je samo najmlađi sin, koji je na slobodnu teritoriju stigao tri mjeseca poslije pada Srebrenice, u lošem zdravstvenom, fizičkom i psihičkom stanju. (Autori:
Azra Husarić Omerović, Lejla Memčić)
“Ja najviše samo sjedim ovdje i gledam kroz prozor. Naročito kad sam kuću napravila jer, sve mislim, sad će oni izbit odozdo od kuće i idu gore ovamo. Sve gledam, znaš, gdje mi je donja ova kuća bila, ali nema nikad ništa. Nadao se insan, nadao, dok nisu pozvali me da idem u Tuzlu da se potpišem. Prvo Dževada našli, pa onda i Vahida. Poslije i braću su tu mi našli”, priča majka Ferida.
Pokušavajući se prisjetiti rastanka s porodicom, kaže kako joj juli teško pada, jer joj se vraćaju sjećanja na njihove zagrljaje i posljednje riječi koje su joj rekli.
“Kaže, ‘mama, ponesi nam makar kakvog unutrašnjeg veša i haljina da tamo obučemo kad dođemo’, Vahid rahmetli. Rekoh, ‘ponijela sam po jednu presvlaku, sve četvorici sam po jednu presvlaku ponijela’. I hajde, tako oni odoše gore uz rijeku, mi niz rijeku“, prisjeća se ona razgovora sa sinom Vahidom, ne sluteći tada da je to zadnji put da će ga vidjeti.
Presvlake je spakovala u torbu s još nekoliko osnovnih stvari i krenula za Potočare sa snahama i drugim ženskim članovima porodice. Vjerovala je da su suprug i sinovi sigurniji preko šume nego u Potočarima, gdje se i sama uputila.
“Eto, kad smo se u Kutlićima razdvojili, oni odoše u šumu, sve četvorica. Njih trojica s ocem. Braća mi otišla, djeveri i djeverići. Mi u Potočare, i hajd’ – doći će iz šume, doći će, doći će… i dan po dan, nigdje nikoga”, kaže ona.
S dolaskom u Potočare saznala je i da joj je tu otac Smajić Suljo, koji je bio ranjen. Uskoro ga razdvajaju od nje. Njegove posmrtne ostatke, kao i muža Džemala, do danas nije pronašla. Kaže da svaki dan gubi nadu, svjesna da stari i da pronalasci grobnica skoro da ne postoje.
Nakon tri dana boravka u Potočarima, nastavlja o preživljenom, krenuli su autobusima i kamionima prema Tuzli.
“I eto, otišla s autobusima trećeg jutra. I kad smo bili u Orliće, u Sandiće, tu nam šofer rekao ‘izlazite iz autobusa, autobus treba voziti’. Mi kad smo izašli i pogledali tu, pa preko hiljadu duša ima naših, stjerali u onu njivu. Tu je Vahid moj bio i brat mi Ferid tu bio, tako kažu. Strijeljali ga u Kravici, ovoga mi mlađeg”, priča majka.
Ferida je u Potočarima ukopala dvojicu sinova – Vahida i Dževada, i trojicu braće – Ferida, Rešida i Izu. Nijedno tijelo nije bilo kompletirano, što je najviše boli, jer je sahranila svega par kostiju za svakog od njih.
Po povratku na ognjište, prije 23 godine, dočekali su je jedna spaljena i jedna minirana kuća. Obnova je trajala godinama, ali nije odustajala, jer, kaže, nigdje drugo ne bi mogla živjeti, pokazujući na uređenu baštu i cvijetnjak oko kuće.
“Teški dani došli, naumpade mi jučer na taj dan šta smo radili, skupa svi bili, i sad ja sve pogledam, idu odozdo od kuće, dođe mi… živi su, doći će… ali nema ih”, priča kroz suze majka Ferida za Detektor, dodajući da najviše voli sjediti na klupi ispod obnovljenje kuće, koja gleda na staru kuću u kojoj je nekad živjela s porodicom.
 Ručno šivene cipele sina Vahida. Foto: Detektor.ba |
Široke livade oko obnovljene kućice ispunjene su cvijećem koje sama održava. Dvije kuće nedaleko od njene puste su i ruševne, u njih, kaže, niko godinama ne dolazi. Svoju samoću majka Ferida dijeli s tišinom sela u kojoj je pamtila samo smijeh svojih sinova.
“Lakše je meni ovdje. Vidim njih, tako mi se čini. Sve njihove stope i sve kud su hodali znam i vidim. Naročito dole kad odem onoj kući. Napravila sebi dole malo klupe, odem pa sjedim, poplačem jer dole smo živjeli, ovdje nismo bili uselili”, prisjeća se.
Opisujući kako je vratila presvlake koje je ponijela za djecu kad pređu preko šume, kaže kako je sin Vahid, dok je čuvao ovce, šio cipele i pravio metle, ponosno govoreći kako je imao dara za zanate.
“Imam haljina ja njihovih, donijela. Ono što sam odnijela da obuku, ja sam njih vratila ovdje… Hej, ljubi ih mama, ljubi ih. Dole kad sam kuću čistila, nađem njegove cipele, već poderane bile, šio on”, priča majka.
Marš smrti preko šume preživio je samo najmlađi sin, koji je na slobodnu teritoriju stigao tri mjeseca poslije pada Srebrenice, u lošem zdravstvenom, fizičkom i psihičkom stanju. (Autori:
Azra Husarić Omerović, Lejla Memčić)
