Najveća zla koja je doživio, pretrpio i preživio bosanski a posebno bošnjački narod su došla s desne strane rijeke Drine. Nije to samo od jučer, iz zadnjeg rata (agresije), to je tako već stoljećima. To zlo koje je prešlo na lijevu stranu Drine se višestruko pojačalo i umnožilo uz pomoć bosnomrzaca i bosanske bradate bratije.

Ali istovremeno – nisu ti bosnomrsci nanijeli samo Bošnjacima zlo. Velikim dijelom su to učinili i Hrvatima, Jevrejima, Romima i svima ostalim. Ali isto tako, ono zlo, kojeg nisu svjesni ti sijaći mržnje, palikuće, nacisti, fašisti, monstrumi, koljaći i kako sve da ih nazovemo je to da su kontaminirali sav životni prostor Balkana. Međutim, prvenstveno i najviše onaj na kome žive i sami. Zatrovali su svoje ljude, svoj narod, djecu svoju i tuđu, zatrovali su učitelje i profesore, popove i crkvene lopove, pjesnike i pisce, sudije i advokate, neke i umjetnike i sportaše, radnike i neradnike, političare i one koji to nisu, ljekare koji svukoše „beli“ mantil i odoše u stranke i parlamente, u politiku i vlast. Opijeni krvlju, zavišću, pakošću, netrpeljivošću, homogenizmom i mržnjom prema svemu što nije njihovo i prema svakom ko je drukčiji – razara i nagriza taj srpski puk i izvan Srbije. Taj sindrom je prisutan bio još i cijelo vrijeme od Drugog svj. rata. Bošnjacima iz Istočne Bosne koji su radili ili studirali u Sararajevu – roditelji su im obavezno uz ono alahemanet dodavali još i „nemoj kasnit preko Romanije. Romanija je šumovita planina i Srbima naseljen predio sa istočne strane Sarajeva. Na tom putu, moglo je putniku namjerniku da se „dese“ zla i neprilike a noć svjedoka nema. S druge strane Sarajeva imali smo Rakovicu i Kobiljaču. Tim putem su dugo godina poslije Drugog svj. rata organizirane zasjede i putnici Bošnjaci ali i Hrvati pljačkani i često puta pretučeni. Bilo je čak i onih koji su glave gubili.

*****
Već nekoliko dana na TV ekranima gledam i slušam teške i tužne ispovijesti, dokumentarne filmove iz perioda agresije; 92-95. Na svim TV-kanalima svih država bivše Jugoslavije i svih evropskih. Ako ništa a ono barem u vijestima u najavnoj špici i udarnom terminu iznose Srebrenicu i genocid kao najvažniji događaj. Jedanaesti Juli nije mašio ni jednu ozbiljniju televiziju od Amerike do Evrope ali i svih prijateljskih država Azije i Afrike. Svi mediji, svi novinari, svi analitičari, sociolozi, društveno-politički autoriteti su se makar na trenutak pozabavili Jedanaestim Julim, Srebrenicom i genocidom. Veliki broj njih to već godinama studiraju i pročavaju, traže krivce i zločince, prave optužbe i traže pravdu. Samo jedna država iz komšiluka, to, kao da ne vidi i ne čuje. Oni, kolovođe, prvaci te države bi sada da u svom kalendaru izbrišu taj 11. juli, najradije bi da preskoče ili da prespavaju taj dan. Jednostavno bi željeli da ne postoji Jedanaesti Juli. Ali?

Ali neće ići. Neće ići jer to nije dan koji se obilježava samo u Srebrenici ili samo u Bosni. Taj dan je upisan, ozvaničen, potvrđen, priznat u svim međunarodnim institucijama. Taj dan se obiljeđava u svim velikim gradovima Evrope i Svijeta. Jedanestog Jula svi poslanici u svim parlamentima Evrope, Amerike ali i u većini članica UN-a ustaju i odaju počast žrtvama genocida u Srebrenici. Žrtvama genocida počinjenog rukom. Čijom rukom? Srpskom rukom. Srpski monstrumi su hladnokrvno ubili 8372 ne naoružana čovjeka koji su željeli da se spase.

*****
Kada sam 2008 godine prvi put pohodio Memorijalni centar Potočari – bilo je to izvan 11. Jula susreo sam nekoliko posjetilaca koji obilaze mezare svojih najbližih. Jedan od njih me upita: „koga imate ovdje, ko je od tvojih ovdje ukopan?“ Nisam mogao da mu odgovorim. Stala mi je „jabuka“ u grlu, vilica zadrhtala, u glavu mi krv navirala a oči... Okrenuo sam se na drugu stranu a polje bijelih nišana mi se sada zamaglilo i zatitralo. Dogo sam tako ostao otimajući se stvarnoj slici i pitajući se- Zašto? Zašto? Zašto? Moj sagovornik je čekao i čekao dok se ja priberem. Kad mi je nestala „jabuka“ u grlu i oči se malo izbistrile, u glavi još uvijek neki šum i pritisak okrenuo sam se prema mom sagovorniku, duboko udahnuo i jedva iz suhog grla procijedio mu tiho: Svi ovi su moji. Nemam nikog ali svi su moji i ja ih doživljavam kao svoju braću, očeve, kao djecu svoju, i kao sestre, kao majke.

Sada ponovo, ovih dana sjedeći pred TV ekranima vraćam te slike. Gledam i slušam sve ono što sam vidio i čuo ili pročitao već toliko puta i uvijek na mene ostavlja ponovo isti efekat. I ovaj put se pitam – Zašto. Pitat ću se dok budem živ. Odgovora neću naći. Nemaju ga čak ni počinioci. Bar ne onaj uvjerljivi. Ubiti nekoga samo zato što se razlikuje od mene – mislim da ne može stat ni u jednu normalnu ljudsku glavu. Čak ni u životinjsku. Jer životinja životinju ubija samo da bi preživjela tj. kad joj je potrebna hrana ali samo u toj mjeri.

I onda gospoda koja poriče genocid i relativizira zločine kaže da se Evropa i cijeli svijet okrenuo protiv Srbije, protiv republike srpske i protiv srpskog naroda. Ne, gospodo. Vi to dobro znate. Vi dobro znate da ste vi smetnja srpskom narodu. Vas samo nekoliko iz vrha i s lijeve i s desne strane Drine bi bilo dovoljno da se sklonete i cijeli Balkan bi prodisao. Vi ste kočničari svom narodu i sljedbenici režima čije djelo je genocid u Srebrenici i svi zločini od Hrvatske preko Bosne do Kosova. A onda očekujete da svijet zatvori oči pred ovim činjenicama.

U balkanskim prilikama su toliko zakulisane stvari, toliko uzrčno-posljedične, uvezane i protegnute do najskrivenijih aktera i čimbenika da je to više nemoguće raspetljati i razriješiti. Kad pišete ili govorite o nečemu odmah se znade ko su igraći imenom i prezimenom, to ne trebate uopće naglašavati. Svako nekog drži u šahu, svako nekog ima u džepu, svako je ucijenjen od onog drugog jer taj drugi zna šta su ovi zgriješili a za njegove grijehe se opet brine neko treći i čeka kad će da ga povali kao žrtvenog jarca. I zato su se svi četvoronoške uhvatili za fotelju i poziciju čuvajući koliko god sebe toliko i još više svog ortaka u politici i kriminalu jer su jedan drugog ucijenili a njih dvojicu opet druga četvorica i tako u nedogled.

Majke Srebrenice tragaju za pravdom, traže kosti svojih sinova. Ali u tom zmijskom kulu zločinci i dželati su toliko zaglibili u zlo i jedan drugom dužni da ukoliko bi jedan progovorio sve tajne i zakletve bi se srušile kao kula od karata. Onda bi izašlo na bejan ko je koga i kada ubio, koliko je ko opljačko i odnio novca i zlata. Gdje je ko zakopan i u koju masovnu grobnicu.