Emotivan govor Mersihe Jaskić iz Kozarca: Tužno je gledati kako odgovornost prema žrtvi nestaje van kamera. Njena poruka je jasna i glasna - Prijedor i Kozarac moraju prestati biti politički alat

Jako emotivan govor na komemoraciji u Memorijalnom centru „Kamičani“ održala je Mersiha Jaskić, magistrica sigurnosti, upravljanja sukobima i rodnih studija. Njena poruka je jasna i glasna - Prijedor i Kozarac moraju prestati biti politički alat kada je situacija pogodna, a periferija misli ostatak vremena. Kontinuirano sjećanje, kontinuirana podrška i kontinuirano prisustvo, podjela “tereta” su obaveza, garant mira i garant sigurnosti. U Prijedoru. I svuda. U nastavku pročitajte cijeli govor magistrice Jaskić:

Danas, nečiji najmiliji nalaze svoj smiraj. 33 godine Kozarčani i Prijedorčani svakog 20.jula ispraćaju dijelove sebe na neko bolje i mirnije mjesto. Danas smo ovdje, ne samo da podijelimo tugu, nego s obavezom: da govorimo. Da pamtimo. Da ne okrenemo glavu. Dobila sam priliku da se kao Kozarčanka, koja se bavi temom seksualnog nasilja u sukobima, obratim na ovoj komemoraciji. Zbog onih koji nisu dobili priliku da žive, govore i da se vrate u naš Prijedor. Moje obrazovanje, moj naučni rad i moj aktivizam stalno me vraćaju na 1992. U osnovi je to vraćanje na zločine, na njihov uticaj na društvo i mir, na preživjele, na one koji i koje nisu tu. Ali danas, ovdje, neću govoriti o njima. O tome su, s pravom, govorili oni koji ta iskustva nose sa sobom. Rođena sam 1996. godine. Nisam svjedočila 1992., ali sam te godine vrlo svjesna jer sam odrasla uz prešućena nedostajanja koja govore više od bilo koje riječi i bilo kojeg naučnog rada. Danas tražim da moje minute ovdje budu posvećene 20. julu 2025. godine. Današnjem danu. Sušić Ismetu, Čelić Edinu, Čelić Semiru, Čikotić Mehemedu, Zečić Mirsadu, Bajrektarević Kasimu, Alagić Omeru i svim drugim ubijenim Prijedorčanima i Prijedorčankama, ali i njihovim porodicama želim uputiti iskreno izvinjenje: izvinjavam se što kolektivno nismo bolji. Što nismo odgovorniji. Što nismo dosljedniji.


Tužno je gledati kako se sjećanje u Prijedoru i Kozarcu svelo, s nekoliko izuzetaka, na 20. juli. Na 24. i 31. maj. Na posjete pri povremenim napadima na “povratnike” kako smo okarakterizirani. Tužno je gledati kako odgovornost prema žrtvi, prema prošlosti i prema preživjelima, nestaje van kamera, van godišnjica, van kampanja. A ta odgovornost nije apstraktna i nije tuđa. Ona je moja, tvoja, naša. Kolektivna i individualna. Individualno, moramo prestati šutjeti. Moramo odgajati generacije koje ne samo da znaju šta se desilo, već znaju zašto se to ne smije više nikada desiti. Moramo govoriti o svim zločinima, pa i o onima za koje smo uvjereni da su nevažni i mali u odnosu na neke druge. Moramo, svako u svom kapacitetu, doprinijeti da se Kozarac i Prijedor ne zaborave i budu lekcija. Kolektivno, moramo stvarati kulturu sjećanja i narativ koji ne štedi nikoga – ni nas, ni političare, ni obrazovni sistem, ni međunarodnu zajednicu. Jer svi mi, ponavljam, dijelimo odgovornost.I ne smijemo zaboraviti da su Kozarčani i Prijedorčani, posebno oni koji su se vratili i koji su tu svakodnevno, iznijeli većinu ove odgovornosti i tereta na svojim plećima – od čuvanja istine, dostojanstva i sjećanja, do svakodnevne borbe protiv poricanja i šutnje i svakodnevne izgradnje zdravijeg društva za cijelu Bosnu i Hercegovinu. Ali taj teret ne smije ostati samo na njima. Nepravda se ne može liječiti time što ćemo teret prebaciti na one koji su već preživjeli najviše. Odgovornost o kojoj govorimo mora postati dijeljena, sistemska, institucionalna.