NIOD je nizozemsko nacionalno i međunarodno središte za ekspertize i interdisciplinarno istraživanje povijesti svjetskih ratova, masovnog nasilja i genocida (Institut za studije rata, Holokausta i genocida).

U novembru 1996. godine, Vlada Nizozemske ovlastila je NIOD da istraži događaje u vezi s padom Srebrenice 11. jula 1995. godine, a izvještaj, koji je i javno objavljen, Vladi je dostavljen 10. aprila 2002. godine.

Zvanično, NIOD navodi da je ovaj izvještaj, u suštini, uređen kao povijesni narativ, odnosno hronološki. Počinje prologom, uvodom i objašnjenjem, a potom se prepričava historija Jugoslavije, kako bi se pojasnio regionalni kontekst i razvoj događaja. Zatim se razlikuju četiri faze, od kojih je svaka pokrivena u jednom dijelu izvještaja o istraživanju.

Prvi se bavi događajima iz 1991. godine, godine u kojoj se multietnička jugoslavenska država raspala, do 1993. godine – uključujući odluku o slanju nizozemskih trupa u enklavu Srebrenicu, koju je UN do tada proglasio "sigurnom zonom".

Drugi dio usredotočen je na prisutnost i akcije Nizozemskog bataljona u enklavi od februara 1994. godine do ljeta 1995. godine.

Treći se bavi padom enklave (11. jula 1995. godine), tako da je fokus više na vojnoj i diplomatskoj perspektivi.

Četvrti dio govori o posljedicama pada Srebrenice iz šireg ugla. U izvještaju se nalaze i prilozi.

Izvještaj nizozemskog Instituta za studije rata, Holokausta i genocida (NIOD) iz 2002. godine još uvijek je jedan od najvećih negatorskih dokumenata o genocidu u Srebrenici.

Zašto?

Dva UN suda, Međunarodni sud pravde (MSP) i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) iz Haga, su pravno pobila sve najvažnije pravne zaključke izvještaja NIOD-a:

1. MSP je proglasio Srbiju odgovornom za nesprečavanje i nekažnjavanje genocida, a izvještaj NIOD-a je "utvrdio" da Srbija nije odgovorna po bilo kojem osnovu,

2. Slobodan Milošević je umro kao optuženik MKSJ za počinjeni genocid u Srebrenici i s međupresudom o odgovornosti za genocid u BiH i Srebrenici, a NIOD izvještaj je "utvrdio" da je Milošević kriv za raspad bivše Jugoslavije, a ne za zločin genocida u Srebrenici.

3. MKSJ je presudio Stanišića i Simatovića, šefove srbijanske Sigurnosno-obavještajne službe, zbog zločina "Škorpiona" u i oko Srebrenice na osnovu UZP, na čelu kojeg je bio Slobodan Milošević, dok NIOD izvještaj "tvrdi" da resor državne bezbjednosti Srbije nije učestvovao u počinjenom zločinu u Srebrenici.

4. MKSJ je presudio Radovana Karadžića za UZP i genocid u Srebrenici, a NIOD stavlja pod sumnju odgovornost Karadžića za Srebrenicu.

5. U više od 50 presuda je utvrđen genicid u Srebrenici, a direktor NIOD-a je na pres-konferenciji 2002. godine rekao da su namjerno izostavili riječ genocid, jer nije pravosnažno utvrđen u presudi "Krstić" i NIOD izvještaj genicid naziva pogubljenjima, masovnim ubistvima, osvetom, strijeljanjem itd.

6. MKSJ je prisluškivane razgovore Armije RBiH i MUP-a RBiH proglasio autentičnim i relevantnim u utvrđivanju genocidne namjere, a NIOD izvještaj je sve razgovore stavio pod sumnju i skoro svi ratni zločinci su ga koristili u svojoj odbrani pred MKSJ.


Također, sva četiri djela NIOD-ovog izvještaja se posebno bave Bošnjacima, smatrajući ih odgovornim za dešavanja u i oko Srebrenice jula 1995. godine u mnogim dijelovima izvještaja, detaljno opisujući kako je Armija RBiH, odnosno njene jedinice smještene u "zaštićenoj enklavi Srebrenica", izazivala sukob, pri tome zanemarujući zločin srpskih snaga kao ključan u dešavanjima jula 1995. godine.

Republika Srbija je koristila ovaj izvještaj NIOD-a pred MSP-om – da na bilo koji način nije učestvovala u dešavanjima u i oko Srebrenice u kritičnom periodu.

S tim u vezi, izvještaj, također, amnestira i politički vrh tzv. "srpske Republike u BiH", na čelu s Radovanom Karadžićem, te svu odgovornost prebacuje na Generalštab VRS-a.

Izvještaj koji se bavi Bosnom i Hercegovinom, njenom historijom i njenim građanima, nikada nije preveden na bosanski jezik.

Presude MKSJ/MRMKS-a su utvrđivale historijski kontekst u bivšoj Jugoslaviji i BiH i jasno je utvrđen historijat stvaranja "velike Srbije", a tri presude su jasno i nedvosmisleno potvrdile međunarodni oružani sukob i agresiju SRJ/Srbije na Republiku BiH, što je direktno i suprotno od onoga što su o historijskom kontekstu utvrdili historičari NIOD-a, o čemu, između ostalog, piše i prof. Besim Ibišević u svojoj kritici izvještaja, kada navodi da su autori NIOD-a koristili srbijanske historijske nacinalističke izvore, navodeći da jedan od autora sukob u BiH tretira kao građanski rat.

Od NIOD-ovog izvještaja je prošlo 23 godine, a i dalje u izvještaju stoji sintagma "masovna ubistva", odnosno, izvještaj je i dalje nepromijenjen, bez termina genocid, iako je Sud pravde presudio genocid i presudio Srbiju za nesprečavanje i nekažnjavanje genocida u Srebrenici, iako su presuđeni Radovan Karadžić, Ratko Mladić i kompletno rukovodstvo RAS za genocid u Srebrenici, iako je MKSJ /MRMKS utvrdio Udruženi zločinački poduhvat (UZP) od augusta 1991. od strane srbijanskog rukovodstva, na čelu sa Slobodanom Miloševićem i Radovanom Karadžićem na čelu bosanskih Srba, iako su u Evropskom parlamentu usvojene rezolucije o genocidu u Srebrenici (2005, 2009, 2015 i 2018) i UN rezolucija iz 2024. godine, a domaći sudovi presudili genocid u Srebrenici.

I danas, 2025. godine, NIOD-ovi zaključci stoje, prijete i predstavljaju najjaču osnovu za negatore genocida i naslijeđa dva UN suda, Suda pravde i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju.

Zvuči paradoksalno, danas, nakon 23 godine i sramnog izvještaja NIOD-a, raljevina Nizozemska je, glasajući za Rezolucije o Srebrenici u Evropskom parlamentu i Generalnoj skupštini UN, priznala genocid i naslijeđe UN-ovih sudova, a nizozemski je sud, priznajući 10% odgovornosti Nizozemske, po tužbi "Majki Srebrenice", obavezao Nizozemsku na određeno obeštećenje, dok istovremeno Srbija negira presudu Suda pravde po kojoj je odgovorna i presude MKSJ, negira sve međunarodne rezolucije i dan-danas koristi nizozemski izvještaj NIOD-a kao osnovu za kontinuirano negiranje genocida i zaštitu zločina i zločinaca.

Niz je otvorenih pitanja: zašto je to tako, zašto se izvještaj ne povuče, korigira ili revidira?

Zašto je Institut za istraživane ratnih zločina iz Nizozemske stao na stranu Srbije 2002. godine, pred suđenje Miloševiću i drugima i pred naš proces pred MSP-om u tužbi za genicid protiv Srbije, a dva UN-ova suda naknadno pravno poništila sve najvažnije zaključke izvještaja NIOD-a?

Ko je sve NIOD-ov izvještaj koristio na međunarodnim sudovima?

Zašto je vlada Nizozemske, odmah poslije izvještaja, podnijela ostavku?

Kome ne odgovara da se pokrene procedura u Nizozemskoj da izvještaj bude uklonjen ili ga se proglasi pravno, historijski i politički promašenim?

Na sva ova pitanja ću pokušati dati odgovor u narednih nekoliko kolumni, prezentirajući NIOD-ov izvještaj. (Preporod.info)