Nijedna vlast, nijedna sila, nijedna represija pa makar nosila i oreol „državnog interesa“ nema pravo da gazi dostojanstvo jednog naroda. Ovih dana, srce svakog slobodnog čovjeka mora biti uz Bošnjake Novog Pazara, Sandžaka i svih krajeva đe žive. Ne zato što je to pitanje politike, već zato što je to pitanje pravde. A pravda nije pregovaračka valuta i trgovina ona je mjera čovječnosti.

Kada studenti bivaju izbacivani iz univerzitetskih prostorija kao da su uljezi u sopstvenom gradu, kada se ponižava pravo na pobunu, na riječ, na neslaganje tada ćutanje postaje saučesništvo. I zato ja kao književnik neću ćutati. Jer u mom jeziku i mom odrastanju, naučio sam čojstvo je iznad junaštva. A u čojstvu, braćo Bošnjaci, danas stojimo zajedno.

Ovo što se dešava u Novom Pazaru nije izolovan slučaj. To je ogledalo jedne politike koja ne podnosi kritičko mišljenje, koja se plaši studenata jer oni misle svojom glavom, jer se ne uklapaju u kalupe pokornosti. I zato je važno da mi, koji dolazimo iz Crne Gore, iz lomnih krša, stijena i krajeva đe se sloboda uvijek više cijenila od straha, šaljem vam jasnu poruku: niste sami. Politika Aleksandra Vučića vodi Srbiju putem jednoumlja, propagande i straha. A kada se diktatura više ne može prikriti demokratijom, kada zavlada pravilo sile umjesto sile prava tada na scenu stupa narod. Tada istina dobija lice studenta, lica jednog Bošnjaka iz Pazara, jedne đevojke koja se ne boji suzavca, jednog profesora koji ne ćuti.

Bošnjaci nisu „manjina“. Bošnjaci su narod sa ponosom, sa kulturom, sa jezikom i sa dostojanstvom. I kao takvima, niko ne smije da vam oduzme pravo da se borite za obraz, za istinu, za slobodu. Vi ste čuvari pamćenja, čuvari jezika i duha, i što je najvažnije vi ste čuvari nade. U ovom času, dok se mladi Bošnjaci hapse jer su ustali protiv poniženja, osjećam sram zbog onih koji okreću glavu. Ali istovremeno osjećam i nadu jer ti mladi ljudi, ti studenti, ta đeca slobode, pokazuju svima nama šta znači ne pokoriti se.

Bošnjacima ne treba ničija milost. Bošnjacima treba istina, zakon koji se jednako primjenjuje, i država koja neće tretirati bunt kao kriminal. Ako to nije u stanju da pruži Beograd pružiće im narod. Jer Bošnjaci, kao i svi narodi ovih prostora, imaju pravo da budu ono što jesu, bez straha.

Kao crnogorski književnik, kažem: vaša borba je i naša borba. Vaš glas je i naš glas. Vaša bol je i naša bol. Jer ako padne Novi Pazar padaju svi gradovi đe je riječ zamijenjena pendrekom a znanje suzavcem. Zato, pišem vam iz Crne Gore, ne kao neko ko vas „podržava“ iz pristojnosti, već kao brat po slobodi. U Crnoj Gori se i danas pamti riječ brat nije onaj koji te tapše po ramenu kad si jak nego onaj koji stoji pored tebe kad si pao.

I ako dođe vrijeme da svi moramo ustati znaćemo đe je bila prva iskrica otpora. U očima jednog studenta iz Pazara. A to je dovoljna vatra da upali poštenje u svakom srcu. mBošnjaci su narod dostojanstva. Vi niste „problem“, vi ste savjest. Niste prijetnja, već opomena da se sloboda ne može ugušiti batinom. Niste sami. I nećete biti sami.

Iz Crne Gore, đe i mi prepoznajemo slične obrasce ucjene, prijetnji i medijskog mraka, šaljem vam glas podrške. Jer ako padne Novi Pazar, pada i posljednja linija odbrane slobodne misli u ovom regionu. A to ne smijemo dozvoliti. Danas, više nego ikada, jasno je: borba Bošnjaka nije samo bošnjačka borba. To je borba protiv diktature, protiv nasilja, protiv nacionalističkog jednoumlja koje se krije iza lažnog patriotizma. To je borba za budućnost regiona u kojem nikome više neće padati suza zbog pravde, niti krv zbog istine.

Bošnjaci, stojim sa vama. Ne iz pristojnosti, ne iz kurtoazije, već iz ubjeđenja. Jer svaka suza vašeg naroda, svaki pendrek koji vas udari, svaka zabrana vašeg govora udara i nas.m Vrijeme je da svi ustanemo. Da riječ ne ustupi mjesto šamaru. Da sloboda ne kapitulira pred Vučićevim strahom.