Dok politička scena Bosne i Hercegovine gori od institucionalne krize, pravnih izazova i međunarodnih reakcija, jedno ime se i dalje nalazi u centru gotovo svake oluje – Milorad Dodik. Predsjednik (ili sada već bivši predsjednik) Rs nije samo političar, već politička strategija u ljudskom obliku. Njegov osnovni cilj? Očuvati vlast. Po svaku cijenu.

Dodik je svojevremeno bio miljenik Zapada. Devedesetih godina pozicionirao se kao alternativa ratnohuškačkom SDS-u, pa je u Vašingtonu i Briselu viđen kao svjetlo razuma među nacionalistima. Međutim, kada je shvatio da se moć u BiH ne osvaja tolerancijom, nego konfliktom, retorika se preokrenula. Umjesto reformi i približavanja EU, Dodik je krenuo da paralelno gradi narativ o srpskoj ugroženosti, o "nametnutim" zakonima i o nelegitimnoj državi BiH.

Kada osjeti da mu popularnost pada, Dodik ne organizuje kampanju, on organizuje krizu. Jedanput je to referendum o Danu Rs-a, drugi put napad na Ustavni sud, treći put ignorisanje odluka visokog predstavnika, a četvrti put zabrana državnim institucijama da djeluju na teritoriji Rs. Svaki od tih "poteza očajnika" ima isti cilj, mobilizacija emocija, skretanje pažnje sa unutrašnjih problema i slanje poruke: "Ja sam jedina brana od Sarajeva, Zapada i unutrašnjih neprijatelja."

Ono što Dodik ne kaže jeste da tzv. Republika srpska za njega nije cilj, već alat. Dok govori o secesiji i nezavisnosti, sve to koristi kao sredstvo za jačanje lične vlasti. U isto vrijeme, institucije Rs-a se urušavaju, javni dug raste, mladi odlaze, a korupcija buja, ali to nije tema. Tema je "ugroženost", "nametnuti zakoni", "međunarodni protektorat".

Kada su institucije nezavisne, Dodik ih napada. Kada su mu lojalne, koristi ih za obračun s opozicijom. Javne RTV stanice su njegov megafon, a nezavisni novinari meta. Kritika se označava kao izdaja, a opozicija kao strani plaćenici. Klasični autoritarni model.

Dodik ne vlada kroz stabilnost, već kroz strah i konfuziju. Svaka njegova politička rečenica ima podtekst: "Ako ne budete glasali za mene, doći će Bošnjaci, doći će OHR, doći će stranci." On stvara atmosferu stalne ugroženosti jer zna da u takvom haosu glas razuma ne dopire, a osjećaj sigurnosti dolazi samo kroz – vođu.

I sada, kada je osuđen na godinu dana zatvora i zabranjen mu je politički rad, Dodik ne priznaje poraz – on pokušava pretvoriti kaznu u politički kapital. Predstavlja sebe kao žrtvu "međunarodnog progona", kao poslednjeg branitelja srpstva, pokušavajući mobilizirati bazu i izazvati još jednu rundu haosa, kako bi ostao politički relevantan.

Milorad Dodik nije samo čovjek on je simptom sistema. Sistem u kojem politika nije odgovornost, već spektakl. Sistem u kojem je najvažnije ostati na vlasti, pa makar sve drugo propalo.
Ali čak i majstori manipulacije jednom postanu taoci vlastitih laži. Kad jednom sve obmaneš, na kraju ostaješ sam, okružen samo onima koje plaćaš.

Dodik jeste politička prošlost, i politički mtrav lider, ali njegov politički model nije otišao s njim. U mnogim slučajevima, ono što dolazi poslije njega ne donosi obnovu, već reciklažu: novih lica sa starim narativima.

Dodik pada – ali Dodikov duh ostaje
Dok se Milorad Dodik bori sa sudskim presudama, međunarodnim pritiscima i gubitkom političkog legitimiteta, Republika Srpska ne ostaje bez kandidata za vođstvo. Naprotiv, politička pozornica vrvi od onih koji spremno čekaju da preuzmu njegovu stolicu, uz jedan uslov: da ne mijenjaju ništa suštinski, osim lica na bilbordima.

Biti "nasljednik Dodika" danas ne znači imati viziju, nego znati ponavljati mantre:
"Odbrana srpstva", "Ne damo RS", "Zapad nas mrzi", "Bošnjaci nas žele unitarizovati".
Mnogi koji se pozicioniraju kao budući lideri RS-a predstavljaju se kao „umjereniji“, „moderniji“ ili „tehnokrate“. Ali čim zagrebeš ispod površine, otkriješ isti nacionalni narativ, istu logiku žrtve, istu opsjednutost granicama, etnicitetom i prošlošću.

Neki od njih su bivši Dodikovi saradnici, samo sada u "nezavisnim" ili "opozicionim" dresovima. Drugi su mlađi političari koji misle da će, ako viču nešto glasnije i oštrije protiv Sarajeva, zaslužiti epitet „novog vođe“.

Dodik je, nažalost, oblikovao politički mentalitet u kojem je "čuvanje Republike Srpske" sinonim za čuvanje vlasti. Ta ideologija se nije ugasila njegovim padom – ona je postala dres-kod za političko preživljavanje u Rs-u.

Ali RS ne treba novog "čuvara" koji će voditi simboličke ratove s OHR-om, NATO-om i Sarajevom dok mladi odlaze, škole propadaju, bolnice nemaju lijekova, a firme se gase.

RS treba političare koji neće misliti da su "nasljednici svetog cilja", nego zaposleni u javnom sektoru koji rade posao za narod.

Dodik je prošlost, ali Dodikizam ortaje na sceni
Političke figure dolaze i odlaze, ali ideologije, ako se ne raskrinkaju, ostaju. Ako RS želi da preživi, ne samo formalno nego stvarno, onda mora da raskrsti sa svim tim lažnim prorocima srpstva, čiji je jedini interes da vlast dožive kao lični plijen, a narod kao publiku za još jedan čin beskonačne političke drame.

Rat u Bosni i Hercegovini završio je Dejtonom 1995. godine. Na papiru. Ali u glavama mnogih političkih lidera – on nikada nije prestao. Samo je dobio novi oblik: institucionalni, verbalni, simbolički. A najopasnije, svakodnevan.

Vrijeme je da se rat, stvarno završi. Ne tenkovima, nego istinom. Ne negacijom, nego empatijom. Ne novim liderima koji liče na stare, nego novim vrijednostima: poštovanju, pravdi, jednakosti.
Jer mir nije samo odsustvo rata, mir je kad ne moraš sumnjati u komšiju. Mir je kad te političar ne uči da ga mrziš. Mir je kad nisi samo Srbin, Hrvat ili Bošnjak – nego i građanin koji ima pravo da živi normalno.