Komentari
MOJ OMAŽ MARKU VEŠOVIĆU
|
|
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 21. August 2025. 13:08:02
Nije uobičajeno, a nekome će biti i čudno, ali je ljudski, a možda i najviše bosanski, da zastanem na danu sjećanja i izgovorim riječi zahvalnosti čovjeku, piscu i humanisti koji je 17. augusta 2023. godine otišao sa ovog svijeta, a ostao u našem sjećanju – Marku Vešoviću.
Njegova smrt nas podsjeća na obavezu da njegovo svjetlo prepoznamo, onako kako je on nosio svjetlo bosanskog duha dok je s nama dijelio mrak srpske opsade Sarajeva.
U vrijeme kada su granate parale nebo, a snajperi svodili ljudski život na igru slučaja, Vešović nije bio samo svjedok. On je bio onaj koji je riječima hrabrio Bosnu da istraje, da sačuva svoje dostojanstvo i ljudskost. Njegova književnost i njegova javna riječ bile su tvrđava smisla i morala. Nije pisao da bi se svidio, nego da bi ostao čovjek. Nije govorio da bi bio citiran, nego da bi se čula istina.
Njegova izjava – i ispovijest – o izdaji srpstva ostaje jedno od najčasnijih priznanja koje je pisac mogao dati. Onaj ko svjesno bira da “izda” one koji pale džamije, koji pucaju na djecu i ljekare, koji ljudsku glavu pretvaraju u predmet igre, nije izdajnik, nego čuvar čojstva. Vešović je znao da izdati zlo znači ostati vjeran dobru. U tome je veličina njegovih riječi: u jednostavnoj i strašnoj jasnoći kojom je raskrinkao fašizam, nazvao ga njegovim imenom i odbio da se pomiri s njim.
Njegova moralna snaga bila je u tome što je iz vlastite tradicije, iz oca partizana i crnogorskog naslijeđa, izvukao ono što je ljudsko, a ne ono što je zločinačko. Njegova “izdaja” bila je ustvari kontinuitet: nadovezivanje na svijetlu stranu historije, na zakletvu da se fašizam nikada ne smije prihvatiti kao sudbina.
Pisac, profesor, polemičar, ali iznad svega čovjek – Marko Vešović je znao kako se voli Bosna. Ne deklaracijama, ne lažnim bratstvima, već hrabrošću da se kaže istina i da se stane uz obespravljene. Njegove riječi su bile štit, a njegovo pero svjetionik u tami.
Na godišnjicu njegove smrti (2025), sjećanje na njega je emanet. Neka mu je lahka bosanska zemlja koju je volio i branio riječju, pjesmom i stavom. Amin!
Njegova smrt nas podsjeća na obavezu da njegovo svjetlo prepoznamo, onako kako je on nosio svjetlo bosanskog duha dok je s nama dijelio mrak srpske opsade Sarajeva.
U vrijeme kada su granate parale nebo, a snajperi svodili ljudski život na igru slučaja, Vešović nije bio samo svjedok. On je bio onaj koji je riječima hrabrio Bosnu da istraje, da sačuva svoje dostojanstvo i ljudskost. Njegova književnost i njegova javna riječ bile su tvrđava smisla i morala. Nije pisao da bi se svidio, nego da bi ostao čovjek. Nije govorio da bi bio citiran, nego da bi se čula istina.
Njegova izjava – i ispovijest – o izdaji srpstva ostaje jedno od najčasnijih priznanja koje je pisac mogao dati. Onaj ko svjesno bira da “izda” one koji pale džamije, koji pucaju na djecu i ljekare, koji ljudsku glavu pretvaraju u predmet igre, nije izdajnik, nego čuvar čojstva. Vešović je znao da izdati zlo znači ostati vjeran dobru. U tome je veličina njegovih riječi: u jednostavnoj i strašnoj jasnoći kojom je raskrinkao fašizam, nazvao ga njegovim imenom i odbio da se pomiri s njim.
Njegova moralna snaga bila je u tome što je iz vlastite tradicije, iz oca partizana i crnogorskog naslijeđa, izvukao ono što je ljudsko, a ne ono što je zločinačko. Njegova “izdaja” bila je ustvari kontinuitet: nadovezivanje na svijetlu stranu historije, na zakletvu da se fašizam nikada ne smije prihvatiti kao sudbina.
Pisac, profesor, polemičar, ali iznad svega čovjek – Marko Vešović je znao kako se voli Bosna. Ne deklaracijama, ne lažnim bratstvima, već hrabrošću da se kaže istina i da se stane uz obespravljene. Njegove riječi su bile štit, a njegovo pero svjetionik u tami.
Na godišnjicu njegove smrti (2025), sjećanje na njega je emanet. Neka mu je lahka bosanska zemlja koju je volio i branio riječju, pjesmom i stavom. Amin!
