Kad izgovorimo riječ liberalno, kao da prizivamo čitav lijevi politički spektar, komuniste, socijaliste, fašiste, naciste, zelene, sve one koji su tokom historije vjerovali da se društvo može preoblikovati bez oslonca na božanski poredak. Iako se među njima nalaze ideološki protivnici, svi dijele jednu zajedničku pretpostavku; da se čovjek može uzdići bez Stvoritelja, da se tijelo može razumjeti bez duše, da se život može živjeti bez vječnosti. Liberalizam, u ovom širem smislu, nije samo politička oznaka, nego je on metafizička pobuna protiv svetog, pokušaj da se smisao pronađe u horizontali, bez vertikale. U toj riječi odzvanja i nada, i zabluda, i robija zvana sloboda, i raskid sa korijenima zvanom modernom.
Kad se potrudimo da proniknemo u samu srž njihovog svjetonazora, otkrivamo jednu duboku i jednostavnu istinu; to su ljudi, pokreti, zajednice, koji grade teorije o čovjeku bez neba, o postojanju bez izvora, o tijelu bez daha duše. Njihova filozofija je arhitektura bez temelja, konstrukcija svijeta u kojem je Stvoritelj izostavljen kao nepotreban detalj. Oni vjeruju u život kao niz bioloških impulsa, u svijest kao podprodukt materije, u smrt kao konačnu tišinu bez odjeka. U toj materialističkoj vjeri, ako se to vjerom može nazvati, nema mjesta za svetost, za misterij, za ono što nadilazi. Njihova vječnost je odsutna, njihova duša je šutnja, a njihovo stvorenje je samo slučajna kombinacija atoma. I upravo tu počinje raskol između čovjeka koji se sjeća neba i onoga koji isto sjeća ali ga poriče.
Ako se zapitamo; otkud sve to, kada je počelo? Odgovor nije nov, niti iznenađujući; oduvijek su postojali oni koji su sanjali svijet bez neba, koji su u svojim mislima crtali društva bez svetosti, bez duhovnog središta. Ali kroz većinu historije, ti su snovi živjeli na marginama. Bili su šapat u hodnicima moći, nepoželjna nota u simfoniji društvenog sklada. Njihove ideje su se doživljavale kao intelektualne hiperbole, kao misaoni ekscesi koji više pripadaju kabinetima nego ulicama. Društvo ih je često gledalo sa dozom sažaljenja, kao da su nosili neku unutarnju pukotinu, neki socijalni ili duhovni hendikep. Bili su tu, ali nisu određivali tokove. Njihova prisutnost bila je poput sjenke, primjetna, ali bez moći da oblikuje dan.
Ako se zapitamo kada su ideje bez svetosti, bez duše, bez Boga, prvi put zasjele u središte društvene i političke pozornice; odgovor nas vodi do francuske revolucije. Tamo, u vihoru narodnog gnjeva, u dimu spaljenih simbola, pojavila se masa koja više nije tražila pravdu, već osvetu; ne slobodu, već raskid sa nebeskim poretkom. Parola koja je odzvanjala ulicama; “Sa crijevima zadnjeg monaha obesit ćemo kralja”, nije bila samo krik protiv institucija, već metafizički udar na samu ideju svetog reda. U tom trenutku, revolucija nije bila samo politički prevrat, već početak nove epohe; epohe u kojoj se čovjek pokušava uzdići bez transcendencije, u kojoj se vlast gradi na krvi, a ne na zakonu. To nije bila samo promjena režima; to je bio početak duhovnog raskola, gdje je svetinja zamijenjena ideologijom, a oltar zamijenjen tribinom.
Nažalost, taj pokret je uspio; ne snagom istine, nego silinom strasti, ne znanjem i mudrošću, već gnjevom. Krvavi događaji, koje su kasnije nazvali revolucijom, nisu bili samo lom političkih struktura, već i lom duhovnih temelja. Time je započela nova era; politička i društvena epoha ateizma, u kojoj je čovjek pokušao hodati bez svjetlosti iznad sebe. Dva stuba civilizacije monarhija i crkva, srušeni su kao da su bili prepreke, a ne oslonci. I kad su nestali, nastupilo je dugo krvoproliće, ne zbog zla u ljudima, već zbog odsustva zakona koji je imao duhovnu težinu. Bez svetog, pravila su postala fluidna, moral relativan, a vlast bez korijena. U tom vakuumu, čovjek je tražio red, ali nalazio samo moć.
Kad je crkva, kao duhovni kompas društva, zamijenjena korporacijom znanja, akademijom, naukom, racionalnim autoritetom, započela je nova faza ideološke evolucije. Ta korporacija nije bila neutralna, ona je postala nova svetinja, nova legitimacija političke elite, koja više nije tražila blagoslov odozgo, već potvrdu iz laboratorije, iz teorije, iz statistike. Levičari, koji su dotad djelovali u sjeni revolucije, sada su morali artikulirati vlast bez Boga, državu bez svetosti, moral bez metafizike. Upravo tad je počeo neophodni teorijski razvitak, ne iz potrebe za istinom, već iz nužde da se opravda moć. Njihove, takozvane ideje, počele su se oblikovati u učionicama obrazovnog sistema, na konferencijama, u manifestima, gdje je čovjek bio mjera svega, a Bog tek zaboravljena fusnota. Tako je nastala nova dogma; racionalna, hladna, ali jednako apsolutistička kao i svaka prethodna, samo surovija.
Njihovi ciljevi, kako su ih sami artikulirali, nisu nadilazili granice biološkog instinkta; žena pod sobom, pun stomak, krov nad glavom. To je bio njihov početak i kraj, alfa i omega postojanja. U tom okviru, čovjek nije duhovno biće, već potrošač, korisnik, tijelo koje traži udobnost. Nema tu uzleta, nema metafizičkog nemira, nema čežnje za vječnošću. I upravo zato, bez obzira na historijske mijene, bez obzira na promjene naziva, od ljevičara do liberala, suština je ostala ona ista, znači, njihova filozofija je antropocentrična, ali bez dubine; humanistička, ali bez svetosti. Samim tim, oni ne traže smisao, već funkciju; ne traže istinu, već korist. I zato, i danas, kao i nekad, levičari ostaju vjerni toj osnovnoj paradigmi, čovjek bez neba, društvo bez duše, politika bez svetosti.

I.
U vremenu kada se granice brišu, a identiteti rastvaraju u bezličnom univerzumu globalne ideje, projekt internacionalizacije pojedinca ne dolazi kao emancipacija, već kao sofisticirana negacija. To nije oslobađanje, već tiho rasipanje dostojanstva, ono što čovjeka čini uspravnim, što mu daje konturu u svijetu koji sve više liči na mašinu gdje djelovi ljudi.
Dostojanstvo, kao unutarnji stub otpora i karaktaer kao glavna odbrana dostojanstva, bivaju deformisani. Ne kroz nasilje, već kroz relativizaciju, nego kroz zamjenu vrijednosti koje su nekad bile svetinje društvenog ugovora. Pravo, obrazovanje, informacija, javnost koja to prati, sve se pretvara u tehniku, u sredstvo, u mehanizam koji ne poznaje moral, već samo funkciju.
Projektanti ovog novog poretka ne traže ljepotu procesa, niti priznaju haos koji ga prati. Njihova jedina svetinja je kontrola. U svijetu gdje su vrijednosti fluidne, eksperiment postaje norma, a čovjek ogoljeni subjekt bez suštine, bez principa, bez otpora.
Ovaj projekt ne dolazi uvijek sa bukom, nego je pokriven vrlo privlačnom reklamom, koja u sadržaju ne prihvata nijedan princip, samo na ponudi o potrošnji sadašnjice. A ponekad dolazi kroz represije koje izazivaju paniku, kroz prijetnju masivnih bolesti, kroz strah od ratova ili gladovanja, i sve to primjene u narod dok ne postignu željeni cilj. Najčešće i najefikasnije to rade kroz obrazovanje koje ne uči, kroz medije koji ne informišu, kroz zakone koji ne štite. Sve se može aktivirati istovremeno, to je neka zlokobna simfonija dekonstrukcije.
Ali i u toj tišini, ostaje pitanje: može li čovjek, kao misaono biće, sačuvati konturu? Može li se dostojanstvo očuvati u vremenu kada se sve mjeri efikasnošću, a ništa težinom smisla?

II.
U ovom našem savremenom dobu, gdje se ideje globalnog jedinstva uzdižu kao vrhunski ideal, slično nacizmi i komunizmu, kosmopolitizam i internacionalizam bivaju predstavljeni kao emancipatorski projekti, kao put ka univerzalnoj harmoniji među ljudima, oslobođenoj od svih granica, izbrisanih svih razlika i podjela. No iza tog retoričkog sjaja, često se skriva suptilna dekonstrukcija čovjeka, odnosno, ne oslobađanje, već rastvaranje njegove unutrašnje vertikale, uništavanje “Ja“ kod svakog pojedinca.
Jer, ono što se naziva univerzalnim, nerijetko je apstraktno, a apstrakcija, kada se primijeni na čovjeka, ne obogaćuje njegovu svijest, već je nivelira. Pojedinac se više ne posmatra kao jedinstveno biće sa duboko ukorijenjenim individualitetom i identitetom, već kao zamjenjiva jedinica u sistemu koji teži funkcionalnosti, a ne smislu. Glavni cilj projektora globalizma nije sloboda, već predvidljivost, samim tim, nije poštovanje raznolikosti kod ljudi, već je strogo kontrolisana uniformnost.
Mehanizmi koji omogućavaju ovu transformaciju djeluju tiho, ali vrlo precizno, i potpuno nemilosrdno. Počevši od djece; obrazovanje se standardizuje, pretvarajući informaciju i znanje u materjalistički kod. Jezik i kultura se relativizuju u jednom pravcu, gubeći time svoju lokalnu boju i dubinu. Istovremeno se promovišu takozvane univerzalne vrijednosti koje, iako naizgled plemenite, brišu ono što je intimno, osobeno, neponovljivo. Tako se pojedinac odvaja od svog porijekla, od zajednice, od vlastite prošlosti, ostaje samac u sred miliona ljudi slični njemu, ali svi kao tehnička forma “pojedinca”, bez unutrašnje osnove, bez vertikale.
U tom procesu, dostojanstvo ne nestaje naglo, ono se polako troši, kao kamen koji voda godinama oblikuje. U ovakvoj otrovno razvijenoj sredini, čovjek gubi oslonac, ne zato što mu je oduzet, već zato što je zaboravio da ga traži. A kada se lična vertikala, unutrašnji stub čovjeka sruši, društvene vrijednosti postaju sljedeća meta. Relativizacijom normi zajednice, brišu se temelji kolektivnog pamćenja, otvara se prostor za potpunu kontrolu, ne kroz represiju, već kroz redefiniciju.
U takvom svijetu, sloboda više nije stanje duha, već dozvola sistema. Individualitet nije više lična odgovornost, identitet nije naslijeđe, već se to tretira kao obična konstrukcija odgovarajućeg sistema. A čovjek, nekada misaono biće koje je nosilo svijet u sebi i na sebi, postaje figura u eksperimentu čiji je jedini zakon kontrola procesa.

III.
Kada pojedinac izgubi unutrašnji oslonac, kada mu se individualitet pretvori u tehnološki višak, kada mu se identitet svede na funkciju, a dostojanstvo mu se raspadne na puku formalnost, to nije kraj, projekat kosmopolitizacije ne staje. On se širi, prelazi iz intime u kolektiv, iz razuma i duše, u strukturu. Cilj više nije samo pojedinac, već tkivo zajednice; ono što povezuje, što daje smisao, što čuva pamćenje, sve treba da pređe u surovu riciklažu.
Takve postupke su dobro izmišljeni, jer oni dobro znaju da nijedna zajednica ne opstaje bez normi koje prepoznaje kao zajednički simbol, i kao svetinje. Moralne, kulturne, pravne vrijednosti nisu samo pravila, one su nevidljive niti koje drže zajednički prostor živim. Kada se te vrijednosti zamjene ili relativizuju, društvo gubi sposobnost razlikovanja suštinskog od prolaznog. Konsenzus, koji je nekad bio temelj zajedničkog djelovanja, postaje fluidna kategorija, otvorena manipulaciji, podložna redefiniciji.
Ova destabilizacija ne dolazi kroz haos, već kroz defumksionalizaciju simbola, ili kroz njihovu reinterpretaciju. Zakoni se mijenjaju, ne da bi štitili slabijeg, nego da bi služili jakima kako bi se njima vršila kontrola nad masama. Pod istim ciljem i norme se preoblikuju, ne da bi očuvale, već da bi se prilagodile. Znači, ono što je nekad štitilo slabije, sada postaje instrument moćnijih, samim tim, pravne institucije više ne čuvaju pravdu, već interese, globalne, apstraktne, udaljene od shvatanja ljudi. Pravda se svodi na proceduru, na formu bez sadržaja, na čin bez etike.
Tako se postojići sistem vrijednosti dekonstruiše, i umjesto nekog drugog sa kojim bi se mogao zamjeniti, ostavljaju ruševine. Ali se ne ruši spolja, već se pojedinac prazni iznutra, i sve što je naslijeđeno postaje nefunksionalno, time i bezvrijedno. Društvo ostaje bez moralnog temelja, bez unutrašnje orijentacije, postaje podložno kontrolama koje dolaze izvana, i u većini slučajeva, ne dolazi kao okupacija, već kao sugestija, kao abstraktna modernizacija koji upravlja bez otpora.
A kada su i pojedinac i zajednica oslabljeni, kada su moralno iscrpljeni, institucionalno dezorijentisani, otvara se prostor za treću dimenziju projekta. Tada se aktiviraju sredstva koja ne poznaju granice, koja ne priznaju etiku, koja djeluju bez savjesti. Počinje faza u kojoj se čovjek više ne posmatra kao biće, već kao resurs. Sve postojeće vrijednosti se zamjenjuju efikasnošću, a smisao se zadovoljava sa kontrolom.

IV.
Kada su i pojedinac i zajednica iscrpljeni, kada su lišeni unutrašnje orijentacije i moralne otpornosti, projekat ulazi u svoju najhladniju fazu; onu u kojoj sredstva više ne traže opravdanje za bilo šta. Etika se povlači pred efikasnošću, a vrijednosti se zamjenjuju materialističkim ritmom. Upravo u toj fazi, kontrola nad pojedincima i zajednici, ne poznaje više granice, jer teoretske granice u suštini podrazumijevaju skrupule, a one dozivaju savjest.
Čovjeku je usađeno u biti spoznaje da može prepoznati istinu od neistine i pravdu od nepravde, a kontrolori procesa ne teže ni istini, niti pravednosti. Njihov horizont nije dostojanstvo, nego samo implementacija njihove zablude. Svaki čovjek i svaka zajednica imaju jedan bliski i jedan daleki cilj, koji su jasni i lahko primjenljivi, ali ciljevi koji projektori globalizma postavljaju nisu da bi se razumjeli, nego samo da bi se ostvarili na njihovim lutanjima. Svete moralne norme pojedinca i društva postaju smetnja, ozbiljna prijetnja sistemu koji teži ka bezuslovnoj savršenoj funkcionalnosti. Čovjek, sa svim svojim proturječnostima, emocijama i dubinama, postaje tehnički problem koji se treba riješiti u korist sistema, sa svim mogućim sredstvima.
A upravo ta sredstva se koriste na bezdušan način, koji se može nazvati instrumentalni tretman čovjeka, i to bez skrupula i bez ograničenja. Ali ono što prethodi instrumentalizaciji, jeste ogzistencialni pritisak, a vrši se preko ekonomske spekulacije što destabilizuju sigurnost i pojedinca, i zajednice. Dok što se tiče obaveštajnih usluga, svaka informacija se oblikuje tako vješto, da se praktično suprotstavo svojoj osnovi, znači, iznose u javnost ne da bi obavijestile, nego da bi usmjerile ka krivoj strani.
Što se tiče obrazovnih sistema, oni više ne uče, nego samo programiraju uniformnost, koja programira ljude u jednoj velikoj laboratoriji za čitavo čovječanstvo. Zato, sistem obrazovanja, više ne razvijaju svijest, već lijepo pretvore ljude u cigle koje će biti upotrebljene na izgradnji nekog zida za ogradu nekih drugih ljudi. Nasilje, bilo to fizičko ili simboličko, postaje legitimno sredstvo, što je istovremeno i prijetnja svakom glasu koji se protivi njima. A globalne krize, poput pandemija, ne izazivaju samo strah, već se koriste kao katalizatori, kao alati za ubrzanje i učvršćivanje procesa kontrole.
U takvom surovom okviru, pojedinac više nije subjekt, on je samo resurs, određeni parametar za tuđe ciljeve, obična brojka u eksperimentu. Njegova nametnuta svrha nije da živi, on je tu samo da potvrdi efikasnost sistema. Fenomenološki, projekat poprima oblik masivnog eksperimenta u kojem se ne traži smisao, nego samo potvrda. Pravila nisu tu da štite, već da optimizuju, jer proces koji treba da slijedi je predstavljen kao svetinja, dok njegova kontrola je prihvaćena kao najuzvišenija dogma.
Kada nemoralna sredstva postanu prioritet, kada logika o ljudskoj biti je prosto tehnička, čovjek se više ne posmatra kao biće, već kao funkcija. Projekat tada ulazi u svoju završnu dimenziju, onu u kojoj se briše razlika između stvarnosti i konstrukcije, između života i sistema. To je prostor u kojem se postavlja pitanje; da li je moguće sačuvati ljudskost u svijetu koji više ne priznaje čovjeka?

V.
Kada sredstva izgube moralni okvir, kada se etika povuče pred tehničkom logikom, kada ljudski rod postane sredstvo, projekat više nije ideološki, on postaje kriminalni eksperiment i obuhvata čitav svijet, iako se pojavio u samo jednoj zakazanoj teritoriji. Takav eksperiment se ne izvodi radi znanja, nego je to eksperiment koji je u službi moći. Zajednica i pojedinac više nisu subjekti sa pravima, već objekti sa funkcijama, i unutar sistema, sve se mjeri, sve se predviđa, sve se oblikuje, ne da bi se razumjelo, već da bi se kontrolisalo.
Znači, u toj praznini koju ostavlja odsustvo principa, jedino proces postaje svetinja. Ishod nije važan zbog svoje pravednosti, već zbog svoje dosljednosti. Dobrobit, humanost, istina, sve to postaje sekundarno, dok jedini kriterijum jeste efikasnost. Svaka norma, svaki etički standard, svaka vrijednost koja ne doprinosi kontroli, biva nemilosrdno gurnuta, ili najblaže rečeno, marginalizovana. Pošto je predložio sebe, prihvatio sebe, sistem više ne traži opravdanje, nego samo slijepu funkciju.
U nedostatku principa, taktike se neprestano mijenjaju, testiraju i prilagođavaju. Baš zato, manipulacija informacijama postaje svakodnevna praksa. Ali propaganda sada se ne širi kroz parole, nego kroz materjalističke parabole, koje u reklami blistaju, dok praktično ostaju samo na tabli. Zakonski i obrazovni okviri se sistematski mijenjaju i podređuju ciljevima procesa, ne da bi štitili zajednicu i pojedince od slijepe moći vlasti, nego da bi ih oblikovali na funkciji kontrole vlasti. I tako, zajednica i pojedinac postaju subjekti u laboratoriju, njihova reakcija se bilježi, analizira, optimizuje.
U toj fazi, čitavo društvo se projektuje kao eksperimentalni prostor, čak i svaki neuspijeli otpor postaje dio eksperimenta. A to bi značilo, da ljudske interakcije se ne poštuju, ali se posmatraju ne kao mogućnost promjene kursa za dobro ljudi, nego se tretiraju kao nepredviđena karika za koju se mora izmisliti lom. Isto tako, i naslijeđene norme se bilježe, ali se ne priznaju. To će da traje sve dok se proces ne uspostavi kao apsolutni standard, kao jedina istina, jedini zakon, jedini okvir za pogled na svijet.
Kada eksperiment dominira principima, kada se kontrola procesa uzdigne iznad svakog ljudskog mjerila, tada projekat prelazi iz apstrakcije u konkretne sfere. Ekonomski status, pravno polje djelovanja, obrazovna i medijska polja postaju tereni implementacije, a to su prostori gdje se ideja više ne propituje, nego se samo sprovodi. To je trenutak kada se postavlja prosto pitanje; da li je moguće sačuvati ljudskost u svijetu koji više ne priznaje čovjeka kao mjeru?

VI.
Kada eksperiment postane dominantan nad principima, kad se prihvate neka racionalna eksperimentalna pravila, kada se proces uzdigne iznad svakog ljudskog mjerila, projekat više ne ostaje u sferi ideje. On se spušta u stvarnost, u aktivnoj primjeni, u konkretne strukture društvenog života. Jer kontrola ne može ostati apstraktna, ona mora biti opipljiva, mjerljiva, svakodnevna. Mora se ugraditi u tkivo svijeta, kako bi dekonstrukcija vrijednosti i deformacija identiteta postale ne samo moguće, nego i neizbježne.
Implementacija se odvija kroz više kanala, svaki sa svojom funkcijom, ali svi sa istim ciljem; da pojedinac i zajednica ne ostanu pasivni posmatrači, već da postanu objekti eksperimenta.
Ekonomske spekulacije; U tišini tržišta, gdje brojevi plešu bez duše, ekonomske spekulacije ne razaraju samo bilanse, one razaraju slobodu. Manipulacija resursima nije više igra moći, već ritual zavisnosti. Pojedinac ne bira, on samo reaguje. Njegova volja se povlači pred materialističkom strogošću, pred nametnutom cijenom, pred nevidljivom rukom koja više ne vodi, već steže. Zajednica, nekad prostor planiranja i solidarnosti, sada postaje refleks, prilagođava se, savija, gubi konture. Tržište diktira ritam, a čovjek se pokreće po tuđem taktu.
Pravni sistem; U sjenama zakona, pravni sistem više ne štiti, on samo služi. Zakoni se pišu kao ugovori interesa, ne kao štit pravde. Pravosuđe se pretvara u mehanizam, hladan i precizan, ali bez srca. Pravda više nije očekivana vrijednost, ona je puka procedura. Institucije, koje su nekad bile stubovi etike, sada su hodnici kroz koje prolaze oni koji znaju kako da se kreću, ne oni koji traže istinu. Društveni ugovor se ne raskida glasno, on se preoblikuje tiho, kao voda koja mijenja oblik posude, ali ne mijenja svoju suštinu.
Obrazovanje; Umjesto da razvija svijest, obrazovni sistem uniformiše misao. Nekad svjetionik svijesti, sada je fabrika misli. Umjesto da otvara prostore razumevanja, ono zatvara vrata svakoj razlici. Kulturne i moralne vrijednosti se razvodnjavaju, relativizuju, pretvaraju u opcije. Znanje više nije potraga, ono je program. Učenik ne uči da bi razumio svijet, već da bi funkcionisao u njemu. Uniformisana misao ubija individualitet i deformiše identitet, a sloboda se zamjenjuje efikasnošću. Škola više ne postavlja principjalna pitanja, ona samo daje odgovore koji se ne smiju preispitivati.
Mediji; To su nekad bili svjetlo javnosti sa osnovom istina, sada su postali reflektor interesa, suštinski manipulatori. Svaka važna informacija se više ne prenosi, ona se samo oblikuje u korist sistema moći. Od bezskrupulozne deformacije principa, svaka pojava koja osvijetljava neku neprijatnu realnost, istog trenutka istina postaje selektivna, stvarnost se filtrira, a javno mnijenje se konstruiše kao arhitektonski projekt. znači, po projektu, mediji ne osvjetljavaju ono što se događa, oni usmjeravaju svijest, samim tim, slika svijeta se ne otkriva, ona se uveliko proizvodi, a čovjek ne zna, on je primoran da vjeruje u ono što mu je servirano. Sloboda mišljenja se povlači pred strategijom uticaja.
Nasilje i strah; Za veliku ironiju i još veću tragediju, nasilje i strah više nisu samo sredstva sile, oni postaju efikasni alati upravljanja. Tako lijepo je sofisticirana, da se prisila uopće ne vidi, ali se itekako osjeća. Globalne krize, pandemije, ratovi, klimatske prijetnje, ne izazivaju samo paniku, nego suštinski oblikuju ponašanje svih ljudi. Strah postaje regulator, tiha sila koja određuje granice dozvoljenog, dok sigurnost pojedinca i zajednice, nekada udobno utočište, sada je puka iluzija. Znači, čovjek se ne štiti, on se do sitnica kontroliše. I dok svijet šuti, strukture se mijenjaju, a sloboda se povlači u sjenku vlastite definicije.
Kombinacija svih ovih instrumenata ne djeluje linearno, niti odvojeno od drugih, nego to djeluje sinhronizovano. Svako polje omogućava reprodukciju efekta procesa u različitim dimenzijama života. A kada se svi aktiviraju istovremeno, utjecaj postaje totalan, ne kao diktatura, već kao struktura, kao svakodnevna norma.
U tom trenutku, pojedinac i društvo više nisu subjekti, oni su eksperimentalni objekti, parametri u sistemu koji ne traži saglasnost, već funkcionalnost. Život se tehnicizira u svemu, i to ne kroz mašine, nego kroz nametnutu svijest i otrovanu logiku. Čovjek se više ne mjeri po dubini, već po efikasnosti, a vrijednosti se zamjenjuju materialističkim parabolama, a smisao podlegne mašineriji koja se služi procedurom.
I upravo tu dolazimo do zaključne refleksije: da li je otpor moguć? Da li se u svijetu koji više ne priznaje čovjeka kao mjeru, može ponovo uspostaviti vertikala duha? Da li se dostojanstvo može obnoviti u vremenu koje ga ne prepoznaje?

VII.
Kada se svi procesi, degradacija identiteta, relativizacija vrijednosti, instrumentalizacija sredstava i fenomenološki eksperiment, sjedine, ne nastaje revolucija, već tiha bezdušna transformacija. Čovjek više nije biće koje osjeća, ne misli, i ne stvara. On postaje objekat, i to ne objekat pažnje, nego objekat kontrole. Društvo više nije zajednica smisla, već sistem funkcionalnosti. Tehnički entiteti zamjenjuju živa bića, a materialističke amplitude preuzimaju mjesto intuicije. Sistem ne traži istinu, ne traži slobodu, on traži predvidivost.
Zapravo, oni koji upravljaju projektom ne teže razumijevanju jer njihov cilj nije dijalog, već nadzor. Svaki moralni impuls koji izranja iz dubine čovjeka, svaki kulturni otpor koji podsjeća na prošlost, svaki trag unutrašnje slobode, mora biti uklonjen. Život se više ne živi, nego se samo mjeri, kao što se iskustva se ne doživljavaju, nego se na najbanalniji način bilježe. Želje se ne oblikuju iznutra, već se programiraju izvana, i baš zbog toga, sloboda se ne osjeća, ali se ona simulira.
Kroz stalnu kontrolu ponašanja, kroz regulaciju svakodnevnog ritma, kroz modeliranje reakcija, pojedinac se oblikuje kao parametar. Njegova spontanost se svodi na neku od dozvoljenih varijacija. Zavisnost od ekonomskih, pravnih i informativnih instrumenata postaje norma. Strah i panika više nisu izuzeci, oni su surovi stabilizatori sistema. Pod takvom dresurom, društvo se ne razvija, ono se samo kalibrira, jer se ne traži spontanost, nego materijalistička dosljednost.
U takvom okruženju, čovjek se više ne susreće sa slobodom kao unutrašnjim iskustvom, umjesto toga, susreće se sa njenom simulacijom, sa iluzijom izbora, sa kontrolisanom spontanosti, sa programiranom emocijom. Ljudskost se ne negira direktno, ona se tiho i na prefinjen način zamjenjuje. Zamjenjuje se tehnikom, procedurom, funkcijom, i dok ekran svijetli, dok podaci teku, čovjek ostaje nevidljiv u vlastitom odrazu. Ne zna više da li je misao njegova, ili je materialistički šapat koji mu je podmetnut, kao što ne zna da li je stvarno slobodan, ili samo uvjeren da jeste.
Jer najdublja kontrola nije ona koja sputava tijelo, već ona koja oblikuje osjećaj da si slobodan, dok tiho briše tvoje ključno pitanje egzistencije; “tko sam?“. Uprkos svemu, ostaje pitanje koje probija tišinu sistema; kako očuvati unutrašnji horizont ljudskosti(?), kako sačuvati onu vertikalu duha koja se ne može izmjeriti, koja ne podleže materjalističkim parabolama, koja ne pristaje na kontrolu?
To pitanje ne traži odgovor u sistemu koji je proizveo takvo stanje, nego ga traži unutar sebe, u čovjeku. Tražnja tih odgovora treba se tražiti u njegovoj sposobnosti da se sjeti, jeste, da se sjeti ko je bio prije procesa, prije eksperimenta, prije tehničke konstrukcije, jer otpor ne počinje spolja, već iznutra. Iz tihe odluke da se ne bude nečija funkcija, već istinito biće, ljudski rod, čovjek. Da se ne pristane na simulaciju, već da se traži vlastito iskustvo. Da se ne živi pod kontrolom, već da se misli slobodno.
To nas vodi do završne refleksije, one koja ne traži zaključak, nego budi i podržava novi početak. Početak obnove ljudskosti u svijetu koji je zaboravio čovjeka.

VIII.
Čak i kada je život sveden na tehničku funkciju, kada se sloboda simulira, a identitet fragmentira u podatke, mogućnost otpora ostaje. Možda ne kao kolektivna pobuna koja razara zidove, već kao tiha unutrašnja odluka, nečujna, ali nepokolebljiva. Jer ljudsko dostojanstvo, sposobnost moralnog rasuđivanja i svijest o vlastitom identitetu ne mogu biti potpuno i zauvijek instrumentarizovani. Oni ne pripadaju sistemu, već dubini, jer postoje kao unutrašnji horizont, potpuno nevidljiv, ali nepokoren, strogo ignorisan od struktura, ali živ unutar čovjeka.
Svaki otpor se ne rađa iz spoljašnje sile, već iz unutrašnjeg prepoznavanja, kao takav, on ne nastaje u trenutku bunta, već u tišini kada pojedinac ponovo vidi vrijednosti koje su bile zaboravljene. Kada se sjeti jezika koji nije kodiran, osjećaja koji nije programiran, misli koje nisu formatirane. Otpor počinje kada svijest odbije da bude pasivna, kada se misao usudi da bude kritična, kada srce osjeti duboko. To nije čin agresije, to je čin pamćenja, onoga pamćenja što je bilo prije procesa, prije eksperimenta, prije konstrukcije, pamćenja na čovjeka.
Kroz čuvanje kulturnih i moralnih korijena, kroz njegovanje jezika koji nije mehaničko progamiranje, kroz pažnju prema onome što nije podložno eksperimentu, čovjek obnavlja svoju vertikalu. U tom činu, stvara se dvostruka dinamika; iako je projekat sveprisutan, njegova potpuna efektivnost ovisi o pasivnosti subjekata. Sistem ne dominira zato što je svemoćan, nego zato što je neupitan. Njegova snaga nije u sili, već u tišini kojom briše razliku između funkcije i bića.
Jedini način da se sačuva ljudskost jeste aktivno održavanje principijalnih vrijednosti. Ne kao nostalgija, već kao svjesna odluka, ne kao sjećanje na prošlost, već kao izbor za budućnost. Čak i u situacijama gdje dominira kontrola i manipulacija, čovjek može ostati misaono biće, ono i onakvo biće koje ne pristaje na funkciju, koje ne zaboravlja dubinu, koje ne odustaje od smisla života i vječnosti. Jer dok postoji svijest koja se pita, srce koje pamti, i riječ koja se ne da prevesti u kod; postoji i čovjek. Otpor nije spektakl, on je tišina koja ne pristaje, on je riječ koja se ne uklapa, on je pogled koji vidi dalje od ekrana, on je prisustvo koje ne može biti izmjereno.
U tom otporu, počinje obnova, i to obnova ne bilo kojeg sistema, nego čovjeka.