Aleksandre!
Čuješ li me?
Jesi li mislio da će tvoj aplauz proći neprimijećen?

Pljeskao si!
Da, pljeskao si!
Pljeskao si pjesmi:
“Turkinja se pred džamijom klela da je samo Srbina volela.”

Nisi ti pljeskao pjesmi.
Nisi ti pljeskao pjevaču.
Ti si pljeskao ideologiji!
Ti si pljeskao šovinizmu!
Ti si pljeskao genocidu!

Jer ta ruka što je udarila o ruku –
to je ista ruka koja je potpisivala negiranje!
To je ista ruka koja je slavila ratne zločince!
To je ista ruka koja je od bola pravila refren!

Aleksandre!
Mi nismo Turkinje iz tvoje pjesme.
Mi se ne kunemo pred džamijom da ćemo vas voljeti.
Mi se kunemo pred Bogom da ćemo voljeti Bosnu!
Da ćemo voljeti Sandžak!
Da ćemo voljeti pravdu!

Ti si mislio da se šališ.
Ali tvoja šala je maska.
Tvoja ironija je priznanje.
Tvoj aplauz je ogledalo.
U tom ogledalu – vidimo bijedu.
Bijedu nacionalizma.
Bijedu šovinizma.
Bijedu fašizma.

Aleksandre!
Nisi ti ponizio mene.
Nisi ti ponizio moj narod.
Ponizio si sebe!
Ponizio si državu!
Ponizio si svaku riječ kojom si se ikada nazivao predsjednikom!

Zato ti kažem, jasno i glasno:
– Sandžak nije tvoja kafana!
– Bosna nije tvoj refren!
– Srebrenica nije tvoja šala!

Mi pamtimo!
Mi vičemo!
Mi tražimo!

Pravdu!
Za svaku majku bez sina!
Pravdu!
Za svako dijete bez oca!
Pravdu!
Za svako ime koje ste pokušali da pretvorite u stih!

Aleksandre, tvoje pjesme će utihnuti.
Tvoje šale će se zaboraviti.
Tvoj aplauz će sagnjiti u arhivima.

Ali naš glas – neće!
Naša istina – neće!
Naša Bosna – nikada! (M.C.)