Posljednja zanimljiva vijest pojavila se u britanskom The Guardianu da UK ne odustaje od svojih nakana da prizna Državu Palestinu u septembru. Jedan britanski funkcioner je kazao da procjenjuju sve faktore vezane za priznanje, ali po svemu sudeći bit će to u septembru. Francuska je još prije, o čemu sam pisao, odlučila priznati Državu Palestinu u septembru ove godine tokom zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Praktično Pariz je bio prva zemlja zapadnog svijeta koja se odlučila na ovo. Ovaj potez, prvi od strane velike zapadne sile, je izvršio pritisak na druge saveznike da slijede njihov primjer. Slijedile su je Velika Britanija (UK), Kanada, Australija, Njemačka... da bi ova posljednja zemlja nakon toga pokazala neodlučnost i sada mislim njemački odgovor, nakon „pencilinina“ iz Washingtona ne izgleda tako uvjerljvo. Francuska je krajem jula najavila da će uz sve to otvoriti ambasadu na teritoriji Palestine, najvjerotanije u Ramali, jer to niko ne zna pošto se Izrael oteo kontroli. Teško je vjerovati da bi sada francuska diplomatija mogla odsustati od priznanja Palestine nakon najave koju je potvrdio Ofer Bronštajn (Bronschtein), savjetnik francuskog predsjednika Emmanuela Macrona. Podsjećam da je Macron ovo najavio krajem jula ove godine što znači da francuski predsjednik osjeća da je vrijeme za konkretno djelovanje. Makronove riječi "vjerni historijskoj posvećenosti pravednom i trajnom miru na Bliskom istoku, odlučio sam da Francuska prizna državu Palestinu, a svečanu objavu učinit ću na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija u septembru", primljene su sa oduševljenjem kod Palestinaca, ali i sa zabrinutošću, jer su nakon toga krenule pojačane osvetničke akcije i pritisak, javni i tajni, na zemlje koje su izjavile da će priznati Palestinu. Tako je izraelski premijer Benjamin Netanyahu optužio australijskog premijera Anthonyja Albanesea za izdaju Izraela nakon što je Canberra izjavila da će priznanti palestinsku državu i i odluku Australije da poništi vizu izraelskom krajnje desnom zastupniku Simchi Rothmanu, jer je označen osobom koja izaziva podjele a takvi nisu dobrodošli u Australiji. Netanyahu se nije smeo dok nije „nalijepio“ Albanesea riječima da "historija će ga zapamtiti onakvim kakav jeste: kao slabog političara koji je izdao Izrael i napustio australske Jevreje". Izrael je na to poništio vize australijskih predstavnika kod Palestinske uprave, kao odgovor na odluku Canbere da prizna palestinsku državu i zabrani ulazak krajnje desničarskom izraelskom političaru. Iako je bio svjestan opasnosti koje nosi priznanje Palestine, jer je već predsjednik Trump izjavio da će podrška Kanade uspostavi palestinske države znatno otežati sklapanje trgovinskog dogovora sa svojim sjevernim susjedom. Osveta je ostvario. SAD uveo carinu od 35 odsto na uvoz njene robe. O tome sam pisao ranije. Da nisu male „prijetnje“ Izraela prema zapadnim vladama govori i slučaj nizozemskog ministra inostranih poslova Caspara Veldkampa koji je podnio ostavku nakon što nije uspio osigurati nove sankcije protiv Izraela zbog rata u Gazi. Veldkamp je predložio zabranu uvoza iz izraelskih naselja kao odgovor na planiranu vojnu ofanzivu rekavši da Netanyahu šteti Izraelu naglasivši potrebu da se rat u Gazi okonča što je prije moguće, jer to više nije "odbrambeni i opravdani rat" i da je "Netanyahuova vlada definitivno izgubila legitimitet u očima svijeta".


Sve ovo očigledno nije ostavilo mirnim Izrael koiji se sada služi akcijom ucjenjivanja zapadnih zemalja. Prije dva dana su izraelski ministri Gideon Sa'ar i Ron Dermer obavijestili nekoliko evropskih funkcionera da će Izrael izvršiti aneksiju dođe li do priznanja. S obzirom da je riječ o izrazito osvajačkoj zemlji koja ne preza ni od čega sve dok iza sebe ima SAD, ne bi me iznenadilo da dođe do realizacije ovog nastranog plana. Na ovo ukazuje i to što je član izraelskog sigurnosnog kabineta već najavio proširenje izraelskog suvereniteta nad Zapadnom obalom, a to je drugim riječima aneksija teritorija koju je Izrael zauzeo u kratkotrajnom ratu 1967. godine. U tom smislu je ministar Dermer obavijestio francusku vladu da će Izrael anektirati Područje C koje zahvata 60% Zapadne obale. I sada, treba pošteno reći - mogu li ove riječi, samo riječi, zaustaviti Izrael u zločinu kakav nije viđen od masovnih ubijanja Jevreja u II svjetskom ratu uz saučesništvo američke administracije Donalda Trumpa. Dovoljno je pogledati slike iz zraka sravnjene Hirišime i Nagasakija 1945. i uporediti ih sa slikama do temelja uništene Gaze. Za rješenje krize ovdje nema druge do vojnog suprotstavljanja Izraelu, a to je čini se nemoguće u ovom biblijskom ratu. Jer, arapski susjedi neće kao što neće ni zemlje Evropska unija. Zato stanovnici Gaze moraju nastaviti ovaj rat, pa ako treba do posljednjeg. Neka stalno imaju primjer Bosne i Hercegovine koja je nadljudskim naporima, uglavnom Bošnjaka, došla do slobode.