U čovjekovoj misaonoj strukturi, ono što trenutno ne posjeduje ne može se automatski svrstati ni pod kategoriju nedostatka, niti pod istinsku želju. Nedostatak, u svojoj suštinskoj formi, ne nastaje iz prostog odsustva, nego iz unutarnje povezanosti između bića i onoga što ga ontološki upotpunjuje. Kada se određena potreba ispuni, ona ne ostaje u svijesti kao ostvarena cjelina, već se povlači pred novim horizontom želje, koji se iznenada otvara i preuzima pažnju, kao da je prethodna praznina bila samo privremeni okvir za dublju težnju. Ovaj misaoni mehanizam ne odražava samo promjenjivost ljudskih prioriteta, nego prije svega ukazuje na jednu dublju istinu; da čovjek ne teži ispunjenju radi završetka, već radi nastavka, prelaska iz jednog oblika čežnje u drugi.
U trenutku kada ono što je nedostajalo bude zadovoljeno, njegova ontološka pozicija u misaonom prostoru se mijenja. Više ne pripada domenu potrebe, već prelazi u sferu suviška, ne kao materijalna prekomjernost, nego kao misaona redundancija. Time se pokazuje da nedostatak nije statična kategorija, već fluidna misaona konfiguracija koja se neprestano transformiše u odnosu na unutarnje stanje svijesti. Želja, dakle, nije usmjerena ka objektu, već ka stalnom procesu njegovog izmicanja, gdje se ispunjenje ne doživljava kao kraj, već kao početak nove praznine.
U svakodnevnoj osjetilnoj stvarnosti, čovjek neprestano stvara prostore u sebi u koje smješta ono što naziva nedostatkom, iako ti nedostaci često ne posjeduju ontološku težinu koju im pripisujemo. Oni su, u svojoj suštini, misaoni artefakti, konstrukcije koje služe ne toliko da označe prazninu, koliko da utišaju unutarnji glas koji nas poziva na samorazumijevanje. Taj glas, koji nije ni racionalan ni emotivan u uobičajenom smislu, već duboko ontološki, oblikuje našu svijest o vlastitom biću. A mi, u pokušaju da ga prigušimo, stvaramo niz prividnih nedostataka, kao da je njihovo prisustvo dovoljan razlog da se ne osluškuje ono što je najdublje u nama.
Ipak, čak i kada se pojedini nedostaci ispune, njihova prisutnost neće nestajati. Naprotiv, ona se stabilizuje u obliku statičnog osjećaja praznine koji ne zavisi od konkretnog objekta, već od strukture samog bića. Ta neprekidna prisutnost ukazuje na to da čovjek nije biće koje nedostatak doživljava spolja, ali zato, jeste biće koje ga nosi nutrini, kao temeljnu komponentu vlastite ontologije. Nedostatak koji ostaje, i nakon što se sve poznato ispuni, nije kvantitativan, nego kvalitativan, on je dublji od svake potrebe koju možemo imenovati, širi od svakog cilja koji možemo zamisliti. On je tiha konstanta našeg postojanja, znak da je čovjek stvoren sa unutarnjom prazninom koja ne traži popunjavanje, već razumijevanje.
Odnos koji čovjek uspostavlja prema nedostatku, naročito onom koji se pojavljuje kao misaona konstrukcija, često je obilježen naglošću i unutarnjom napetošću. Takva reakcija ne proizlazi iz stvarne ugroženosti bića, nego iz nemogućnosti da razlikuje između prolazne potrebe i onog što se može nazvati sublimnim nedostatkom, onim koji ne traži popunjavanje, već razumijevanje. U toj nesposobnosti da se prepozna razlika između površinskog i suštinskog, čovjek se okreće agresivnim obrascima ponašanja; pokušava da nadomjesti, da osvoji, da ispuni, ne znajući da ono što ga najdublje oblikuje nije ono što mu nedostaje spolja, nego ono što ga iznutra poziva da se prepozna.
Ova misaona zabluda ne nastaje slučajno. Njeni korijeni leže u slabosti ontološke srži čovjeka, u krhkosti njegove sposobnosti da održi ravnotežu između prolaznog i vječnog, između onoga što se nudi kao trenutno rješenje i onoga što zahtijeva trajnu kontemplaciju. Ponekad je ta slabost rezultat duhovne iscrpljenosti, a ponekad pogrešnog određivanja prioriteta, gdje se ono što je hitno zamijeni sa onim što je važno, a ono što je dostupno sa onim što je istinski potrebno. U toj zamjeni, čovjek gubi sposobnost da osjeti tišinu vlastitog nedostatka, odnosno, onu tišinu koja ne traži odgovor, nego obavezuje na prisustvo.
U dubokoj strukturi čovjekovog bića postoji jedan jedini nedostatak koji ne dijeli prostor sa ostalima, niti se može svesti na potrebu, želju ili odsustvo. On je temeljni, sublimni i usamljeni nedostatak, onaj čijim ispunjenjem prestaje potreba za bilo kakvim drugim ispunjenjem. Njegova priroda nije kvantitativna, već kvalitativna; on ne pripada svijetu stvari, nego svijetu značenja. U njemu se ne ogleda ono što čovjek želi da ima, već ono što čovjek mora da postane. I upravo zbog toga, njegovo ispunjenje ne donosi osjećaj posjedovanja, već stanje unutarnje tišine u kojoj prestaje potreba za daljim traženjem.
Znak koji određuje taj nedostatak nije jasno uočljiv, niti se može racionalno artikulisati. On se pojavljuje kao krhka površina, kao tanka misaona membrana koja razdvaja prolazne interese života, one koje razum klasifikuje, vrednuje i pokušava da usmjeri; od vječnih interesa koji prebivaju u dubini duše, gdje racionalni jezik gubi svoju preciznost, a značenje se prenosi u cijelosti šapatom. Ta granica nije zid, već prozirna zavjesa; kroz nu se ne vidi jasno, ali se naslućuje. I upravo u toj nesigurnosti, u toj nemogućnosti da se riječima obuhvati ono što duša zna bez govora, leži veličanstvena težina sublimnog nedostatka, onog koji ne traži da bude imenovan, nego teži da bude oslušnut.
Čovjek, u svojoj najdubljoj ontološkoj strukturi, ne proizlazi iz prirode kao njena nužna posljedica, niti se ponaša kao njen sin, bez obzira na to da li je njegovo djelovanje vođeno neznanjem o toj činjenici ili svjesnim preuveličavanjem prolaznih vrijednosti koje priroda nudi. Njegovo biće nije zatvoreno u ciklične zakone materije, niti se iscrpljuje u ritmu bioloških potreba. Naprotiv, čovjek je izdvojen, ne kao negacija prirode, već kao njeno prevazilaženje. U toj izdvojenosti, on često griješi; zamjenjuje vječne prioritete prolaznim, daje prednost onome što je dostupno nad onim što je duboko, i time ne samo da gubi ravnotežu, nego i odbacuje vlastitu suštinu.
U srcu tog gubitka nalazi se nedostatak koji nije funkcionalan, već arhetipski. On nije vezan za ono što čovjek trenutno nema, već za ono što je imao u trenutku stvaranja, status koji je bio potpun, ali je u vremenu i svijesti izgubljen. Poslije tog gubitka, kad je spušten na tlo Zemlje, morao se zavjetovati pred Bogom, kako bi ponovo dobio šta je izgubio. To zavjetovanje je vlasništvo svake ljudske duše, pravednost svojih postupaka u odnosu na zavjetovanje, čini suštinu subljimnog nedostatka.
Zapravo, taj nedostatak nije puka praznina koju treba popuniti, nego je aktivna unutrašnja referenca koja nas podsjeća na izvorno stanje bića. On je tiha memorija duše, trag onog prvobitnog jedinstva koje se ne može obnoviti kroz posjedovanje, nego samo kroz povratak na dato obećanje. I upravo zato, nedostatak nije slabost, nego je jasan i odlučan poziv, ne da se nešto ovosvijetsko stekne, nego da se nešto prepozna kako bi čovjek pridobio sebe.
U poruci svakog čovjeka, bilo da je izrečena riječima ili tišinom, prebiva jedan gubitak koji nije samo ličan, ali je univerzalan; gubitak koji ne označava kraj, nego početak unutarnje potrage, suštinu nedostatka. Zapravo, taj gubitak nije puka odsutnost, nego je složena struktura sjećanja, čežnje i slutnje, isprepletena sa nadom u pobjedu koja ne dolazi spolja, već iznutra. On je prisutan kao misaona sjena jedne posebne svijetlosti, kao tiho prisjećanje na neko stanje koje je bilo, ali je zaboravljeno, i koje se ne može obnoviti kroz posjedovanje, nego samo kroz povratak. U tom gubitku, čovjek ne vidi samo ono što je izgubljeno, nego prije svega ono što je obećano, ne samo kao nagradu za trud, negi i kao potvrdu da je njegovo biće pozvano da se vrati sebi.
Važno je istaći, i ako to moramo ponavljati sebi više puta dnevno, u najdubljoj suštini tog nedostatka leži zavjet, obećanje koje nije izgovoreno samo riječima, nego je i upisano u samu strukturu bića. To je nedostatak koji ne traži popunjavanje, nego iskrenu vjernost i bistrinu prema zavjetu. Čovjek je jedino biće koje nosi taj zavjet, koje ga osjeća kao unutarnju obavezu, i koje se trudi da ga održi, ne zbog vanjskog pritiska, nego zbog unutarnje istine. U tom zavjetu, nedostatak prestaje biti slabost i postaje snaga; on je prostor u kojem se rađa smisao, mjesto gdje se oblikuje nada, i trenutak u kojem se čovjek ne definira po onome što ima, već po onome čemu ostaje vjeran. To je nagrada koja nije dodijeljena, nego urođena, odnosno, privilegija da se bude biće koje pamti, koje sanja, i koje obećava.
Tamo gdje se snovi pletu, a nade oblikuju, ne nalazi se samo projekcija želja, nego i duboka misaona prisutnost jednog nedostatka koji nije ni prolazan ni slučajan, koji je gust i postojan, onaj koji živi u poruci bića kao njegova najdublja čežnja. Taj nedostatak nije ono što nas razdvaja od ispunjenja, nego je ono što nas poziva da se vratimo u stanje koje nije definisano posjedovanjem, ali jeste pripadanjem. Težimo da ga ponovo steknemo ne zato da ga imamo, da on bude u nama, nego da budemo u njemu, da se smjestimo u njegovu tišinu, da se prepoznamo u njegovoj strukturi, da budemo onakvi kakvi smo bili prije nego što smo ga izgubili.
U toj težnji, razlika između “on u nama“ i “mi u njemu“ postaje ontološki ključ; prvi označava posjedovanje, drugi pripadnost. Nedostatak koji nas oblikuje nije entitet koji se unosi u svijest, nego je prostor u koji se svijest vraća. On je mjesto gdje se biće ne izražava kroz moć, nego se isključivo izjašnjava kroz prisustvo; gdje se ne traži da se nešto stekne, ali da se nešto obnovi. U tom prostoru, snovi prestaju biti bijeg, postanu struktura pamćenja, a nade napuste očekivanja, i pretvore se u povratak. Zato nam nedostaje, jer nas poziva; zato ga želimo, jer nas definira.
Ono što nemamo, a što nas često zaokuplja, ne proizlazi iz unutarnje strukture bića, već se pojavljuje kao vanjska referenca, misaona projekcija vezana za ono što nikada nije pripadalo našem iskustvu, ali je postojalo u dometu tuđe prisutnosti. Takva želja ne nastaje iz sjećanja, već iz poređenja; ne iz gubitka, nego iz opažanja. U tom procesu, predmet želje se ne oblikuje kao istinska potreba, nego se pojavljuje kao imitacija tuđeg posjedovanja, kao refleksija onoga što je bilo izvan nas, a sada se želi unijeti u naš prostor. Kada se takav objekt dostigne, njegova misaona vrijednost se iscrpljuje, i to ne zato što je ispunjen, nego zato što nikada nije bio stvarno potreban. On se povlači, a njegovo mjesto zauzima nova “prioriteta“, jednako pogrešna, jednako površna, jednako prazna.
U toj kružnoj dinamici, nedostatak se ne pojavljuje kao poziv na povratak, već kao beskonačna rotacija privida. Svaka nova želja, nastala iz pogrešnog vrednovanja, nosi masku važnosti, ali ne posjeduje dubinu. Ona se nudi kao odgovor, ali ne dolazi iz pitanja. I upravo zato, ono što se čini kao važan nedostatak, u svojoj suštini to nije. To je misaona sjenka, privremeni oblik koji se pojavljuje da bi bio zamijenjen, bez da ikada dotakne srž bića. U toj tihoj zamjeni, čovjek ne gubi ono što je imao, nego ono što je mogao postati.