Kolumne
PO ČEMU JE RAJKO NOGO ZADUŽIO CRNU GORU PO KRVI ILI PO POEZIJI
|
|
Autor: Božidar Proročić, književnik i publicista
Objavljeno: 13. September 2025. 12:09:44
Po čemu je Rajko Petrov Nogo zadužio književnost Crne Gore i samu Crnu Goru da mu se u Podgorici priređuje omaž 16. septembra 2025. godine povodom osamdeset godina od rođenja? To je pitanje koje se mora postaviti kada se zna da Udruženje književnika Crne Gore i Narodna biblioteka „Radosav Ljumović“ organizuju program u njegovu čast. Grad koji pripada svim narodima Crne Gore sada se pretvara u pozornicu za omaže ideologa krvi i zla.
Nogo, pored toga što je bio ratnohuškački pjesnik i ratni senator tzv. Republike srpske, bio je i saradnik i istomišljenik ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Njegove riječi najbolje svjedoče kakvu je ulogu imao. U jeku rata 1994. godine izjavio je:
„Zar se naša braća Muslimani ne boje naše krvi nenamirene? Mi moramo pokusati svoju porciju krvi.“
To nije metafora, nego otvorena prijetnja muslimanima – Bošnjacima. I nije to bio usamljen ispad. Nogo je sistematski davao legitimitet politici koja je u krvi i mržnji progonila i uništavala narode i teritorije. Takva ideologija mu je donosila nagrade i priznanja. Već 2004. godine dobio je nagradu „Odzivi Filipu Višnjiću“ i tom prilikom poručio:
„Savremene planetarne dahije i ove naše lokalne poturice, u postdejtonskoj i postmodernoj reviziji, ali i proizvodnji istorije, ničim se drugim ne bave do sječom knezova.“
A zatim je zločince Karadžića i Mladića otvoreno uporedio sa epskim junacima:
„Tu dvojicu što su utekli narod je prepoznao i svojijem krilom zakrilio. Nije narod, kako novi usrećitelji govore, njihov talac. Narod im je jatak. Da je drugačije, do sada bi ih na prevaru uhvatili i posjekli.“
Sam Nogo je u memoarima priznao suštinu svoje „kulturne misije“:
„Čitam u novinama teze za razgovor na temu Srpski kulturni prostor, a ta se tema uvek pojavi kad god gubimo državni prostor. Što ne možemo državnom granicom, carinom, policijom i vojskom, obdržavaćemo kulturnim i duhovnim prostorom do nekih boljih vremena.“
Dakle, nije riječ o poeziji, nego o produženoj ruci politike koja je tražila nove načine da opstane kada su tenkovi i haubice utihnuli. Kako ga je vidio njegov prijatelj, poznati novinar Gojko Berić, najbolje govori tekst „Zapisi mutivode Rajka“, đe ga opisuje ovako:
„Prodoran i kočeperan dinarac, neprilagođen društvenim konvencijama, prgav, nije krio svoje geslo: ‘Kako ko, ja đonom’. Kafanski noćobdija, imao posla sa policijom koja ga je jednom greškom pretukla zamjenivši ga s nekim kriminalcem. Zazirao je od svog zemljaka Mladića, pomalo ga se i plašio, ali je Radovana Karadžića obožavao. U knjizi “Zapiši to Rajko” mu je posvetio jednak broj stranica kao Andriću, Krleži i Selimoviću zajedno. Za svog prijatelja iz djetinjstva on kaže: “Radovan je uljudan, blag i blagorodan čovjek”. Nogu je srbovanje životno zanimanje. Druženjem sa Karadžićem je liječio svoj kompleks niskog rasta.“
Ako je sve ovo istina, a jeste jer citati svjedoče sami za sebe, onda je jasno da omaž Rajku Petrovu Nogu u Podgorici nije omaž književnosti, nego ideologiji koja je sijala smrt i mržnju. Nije to odbrana kulture, nego njeno srozavanje na nivo propagande.
Na kraju se mora postaviti pitanje da li je to kulturna politika glavnog grada i gradonačelnika Saše Mujovića? Da li je to poruka ministarke kulture Tamare Vujović? Da li Podgorica i Crna Gora pristaju da Narodna biblioteka „Radosav Ljumović“, na čijem je čelu direktorica Slavica Ilinčić, potone na dno priređujući omaž onome koji je otvoreno branio Karadžića i Mladića i koji je muslimane – Bošnjake progonio riječima, kao što su drugi progonili oružjem?
Ratnohuškački pjesnici nikada nijesu bili pjesnici slobode, već glasnogovornici mržnje i ideološki saučesnici zločina. Njihova riječ nije bila štit čovjeka, nego mač uperen u tuđi život. U svakom vremenu i prostoru ostaje isto pitanje: da li društvo koje slavi pjesnike krvi i tla zapravo pristaje da ponovo otvori rane prošlosti? Ako Crna Gora danas daje počast onima koji su svoje stihove pretvorili u otrov, onda rizikuje da śutra „sasvim prirodno“ prihvati i njihova djela. A to bi bio kraj i poezije i kulture, jer ratnohuškački pjesnici nikada nijesu pisali u ime umjetnosti, nego u ime mržnje koja traži nove žrtve. Najviše su to na svojoj koži ośetili Bošnjaci – muslimani, čije je stradanje u stihovima Rajka Petrova Noga bilo opravdano kao sudbina i kao „porcija krvi“ koju valja namiriti. Zbog toga omaž takvom pjesniku nije čin kulture, nego čin poniženja i podśećanje žrtvama da se njihova patnja može zaboraviti i da se njihovi dželati mogu slaviti kroz metafore književnosti.
Nogo, pored toga što je bio ratnohuškački pjesnik i ratni senator tzv. Republike srpske, bio je i saradnik i istomišljenik ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Njegove riječi najbolje svjedoče kakvu je ulogu imao. U jeku rata 1994. godine izjavio je:
„Zar se naša braća Muslimani ne boje naše krvi nenamirene? Mi moramo pokusati svoju porciju krvi.“
To nije metafora, nego otvorena prijetnja muslimanima – Bošnjacima. I nije to bio usamljen ispad. Nogo je sistematski davao legitimitet politici koja je u krvi i mržnji progonila i uništavala narode i teritorije. Takva ideologija mu je donosila nagrade i priznanja. Već 2004. godine dobio je nagradu „Odzivi Filipu Višnjiću“ i tom prilikom poručio:
„Savremene planetarne dahije i ove naše lokalne poturice, u postdejtonskoj i postmodernoj reviziji, ali i proizvodnji istorije, ničim se drugim ne bave do sječom knezova.“
A zatim je zločince Karadžića i Mladića otvoreno uporedio sa epskim junacima:
„Tu dvojicu što su utekli narod je prepoznao i svojijem krilom zakrilio. Nije narod, kako novi usrećitelji govore, njihov talac. Narod im je jatak. Da je drugačije, do sada bi ih na prevaru uhvatili i posjekli.“
Sam Nogo je u memoarima priznao suštinu svoje „kulturne misije“:
„Čitam u novinama teze za razgovor na temu Srpski kulturni prostor, a ta se tema uvek pojavi kad god gubimo državni prostor. Što ne možemo državnom granicom, carinom, policijom i vojskom, obdržavaćemo kulturnim i duhovnim prostorom do nekih boljih vremena.“
Dakle, nije riječ o poeziji, nego o produženoj ruci politike koja je tražila nove načine da opstane kada su tenkovi i haubice utihnuli. Kako ga je vidio njegov prijatelj, poznati novinar Gojko Berić, najbolje govori tekst „Zapisi mutivode Rajka“, đe ga opisuje ovako:
„Prodoran i kočeperan dinarac, neprilagođen društvenim konvencijama, prgav, nije krio svoje geslo: ‘Kako ko, ja đonom’. Kafanski noćobdija, imao posla sa policijom koja ga je jednom greškom pretukla zamjenivši ga s nekim kriminalcem. Zazirao je od svog zemljaka Mladića, pomalo ga se i plašio, ali je Radovana Karadžića obožavao. U knjizi “Zapiši to Rajko” mu je posvetio jednak broj stranica kao Andriću, Krleži i Selimoviću zajedno. Za svog prijatelja iz djetinjstva on kaže: “Radovan je uljudan, blag i blagorodan čovjek”. Nogu je srbovanje životno zanimanje. Druženjem sa Karadžićem je liječio svoj kompleks niskog rasta.“
Ako je sve ovo istina, a jeste jer citati svjedoče sami za sebe, onda je jasno da omaž Rajku Petrovu Nogu u Podgorici nije omaž književnosti, nego ideologiji koja je sijala smrt i mržnju. Nije to odbrana kulture, nego njeno srozavanje na nivo propagande.
Na kraju se mora postaviti pitanje da li je to kulturna politika glavnog grada i gradonačelnika Saše Mujovića? Da li je to poruka ministarke kulture Tamare Vujović? Da li Podgorica i Crna Gora pristaju da Narodna biblioteka „Radosav Ljumović“, na čijem je čelu direktorica Slavica Ilinčić, potone na dno priređujući omaž onome koji je otvoreno branio Karadžića i Mladića i koji je muslimane – Bošnjake progonio riječima, kao što su drugi progonili oružjem?
Ratnohuškački pjesnici nikada nijesu bili pjesnici slobode, već glasnogovornici mržnje i ideološki saučesnici zločina. Njihova riječ nije bila štit čovjeka, nego mač uperen u tuđi život. U svakom vremenu i prostoru ostaje isto pitanje: da li društvo koje slavi pjesnike krvi i tla zapravo pristaje da ponovo otvori rane prošlosti? Ako Crna Gora danas daje počast onima koji su svoje stihove pretvorili u otrov, onda rizikuje da śutra „sasvim prirodno“ prihvati i njihova djela. A to bi bio kraj i poezije i kulture, jer ratnohuškački pjesnici nikada nijesu pisali u ime umjetnosti, nego u ime mržnje koja traži nove žrtve. Najviše su to na svojoj koži ośetili Bošnjaci – muslimani, čije je stradanje u stihovima Rajka Petrova Noga bilo opravdano kao sudbina i kao „porcija krvi“ koju valja namiriti. Zbog toga omaž takvom pjesniku nije čin kulture, nego čin poniženja i podśećanje žrtvama da se njihova patnja može zaboraviti i da se njihovi dželati mogu slaviti kroz metafore književnosti.
