U svijetu preplavljenom informacijama, istina često izgleda kao nešto izgubljeno, kao da je negdje sakrivena među naslovima, teorijama i tuđim uvjerenjima. Ali istina nije predmet koji se pronađe slučajno. Ona je cilj koji se dostiže, trudom, upornošću i ličnim preispitivanjem.
Traganje za istinom traži napor. Traži da čitamo, slušamo, posmatramo, ali i da sumnjamo. Da se ne zadovoljavamo površnim odgovorima, već da kopamo dublje, i u svijetu, i u sebi. Istina se ne nudi, ona se osvaja. Ne dolazi onome ko pita iz radoznalosti, već onome ko traži iz potrebe da živi istinito. I nije uvijek ugodna. Često boli. Ruši stare slike, ruši laži u koje smo vjerovali, o drugima, o svijetu, o sebi. Ali kad jednom dotaknemo istinu, više ne možemo nazad. Ona mijenja sve. Ne zato što nam nudi sigurnost, već zato što nam daje jasnoću. Zato, ne traži istinu kao gotov odgovor. Traži je kao put. Radi, čitaj, istražuj, sumnjaj, pitaj. Istina ne dolazi onome ko je želi posjedovati, već onome ko je spreman da je svojim trudom zasluži. Istina ne dolazi onome ko je želi posjedovati, već onome ko je spreman da je svojim trudom zasluži.
Mi, Bošnjaci, znamo to bolje nego mnogi drugi. Naša istina nije napisana u udžbenicima svijeta, niti priznata bez borbe. Ona je krvava, spaljena, zakopana i prešućena – ali i dalje postoji, jer nije izmišljena. Istina ne umire – samo se ponekad ne čuje. Suprotno od nje stoji laž – pažljivo konstruisana, ponavljana, finansirana, uvežbavana. Laž o nama, da nijsmo narod, da nemamo historiju, da nemamo pravo na jezik, vjeru, zemlju, postojanje. Te laži nisu došle samo iz komšijskih usta. One dolaze i iz "civilizovanih" krugova svijeta koji sebi tepaju da štite prava, dok mirno gledaju kako se genocid poriče, kako se agresor izjednačava sa žrtvom, kako se dželat naziva patriotom. Laž kaže da se desio “građanski rat”, dok istina zna da je to bila agresija. Laž kaže da su "svi činili zločine", a istina zna za planove, logore, sistematiku. Laž traži zaborav – istina traži pravdu.
Bošnjaci su prisiljeni da dokazuju svoje stradanje, da mole da se njihova smrt prizna, da argumentima dokazuju vlastitu historiju. Čak i to što moramo dokazivati ono što se zna – govori o sili laži koja je dignuta iznad ljudskog dostojanstva. Zato, istina za nas nije samo znanje. Istina je borba. Zato je važno da čitamo, istražujemo, pamtimo. Da se sjećamo kršćenja Plava, Gusinje, Previje, Šahovića, Prijedora, Srebrenice, Višegrada, Ahmića. Da znamo šta su radili, i da znamo ko je šutio. Da znamo imena, datume, činjenice, jer se istina mora iznijeti na leđima argumenata, kada već nije zaštićena savješću svijeta. Bošnjaci danas nemaju luksuz da vjeruju onome što se kaže, već samo onome što se može dokazati. Istina nije dar. Ona je dug. I nije naša obaveza samo prema prošlosti, nego i prema onima koji dolaze. Jer ako nas opet pokušaju pobrisati, prvo će to učiniti – lažima.
Obmana i laž su bliske, ali nisu potpuno isto. Razlika je nijansirana, ali vrlo važna, posebno kad govorimo o propagandi, političkim manipulacijama i historijskom poricanju istine. Laž je svjesno izrečena neistina, neko zna da nije istina, ali to ipak kaže.
Cilj laži je da te direktno prevari. Kažu da genocida nije bilo, iako znaš da jeste. To je čista, otvorena laž. Obmana je šira. To je namjerno dovođenje nekoga u zabludu, ali ne mora biti direktna neistina. Obmana često koristi istinu, djelimičnu, selektivnu, izokrenutu, kako bi te prevarila. Obmana je sofisticiranija. Nije nužno laž po sebi, ali vodi do istog cilja: zablude.
Mnogo onoga što danas doživljavamo nije nužno gola laž. već obmana kroz relativizaciju, “balansiranje”, “objektivnost” koja briše razliku između zločina i otpora, između genocida i pogibije. To je opasnije od obične laži, jer se lakše "proguta". Obmana se uvlači kroz obrazovanje, medije, politiku, međunarodne izvještaje. I onda dobiješ situaciju gdje oni koji su preživjeli, moraju šutjeti, da se ne bi "narušio mir".
Istina: Bio je to međunarodni oružani sukob i agresija, što je potvrdio i Međunarodni sud pravde i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju . Srbija i Crna Gora su bile direktno umiješane kroz vojsku, logistiku i komandnu strukturu. Srpski plan je bio etničko čišćenje, potvrđeno kroz dokumente kao što su: Sistem logora, Omarska, Keraterm, Trnopolje, ubistva, silovanja, protjerivanja, Prijedor, Višegrad, Foča…. Presude a jasno nazivaju, Srebrenicu genocidom. Više od 8.000 muškaraca i dječaka ubijeno je u julu 1995. Domaći srpski političari, uključujući Milorada Dodika, sistematski poriču genocid, uprkos presudama međunarodnih sudova.
Laž: Srbi su žrtve zapadne zavjere”
Istina: Ovo je klasična teorija zavjere koju koristi propaganda da zamagli činjenice. Srpska strana je imala nadmoćnu vojnu silu,nasljednicu JNA, logističku podršku Beograda i kontrolu nad 70% teritorije u ranim fazama rata. Žrtve su bili Bošnjaci, u stotinama hiljada. Da je 94% ratnih zločina počinjeno je od strane snaga pod kontrolom Rs-a i Srbije. BiH je međunarodno priznata država od 22 Maja 1992., ali je napadnuta već istog dana od strane Jugoslovenske narodne armije (JNA) i paravojnih formacija. Više od 100.000 ljudi ubijeno, preko milion raseljeno, od čega su Bošnjaci najviše stradali. Silovanja korištena kao oružje rata, Foča, Višegrad, Grbavica, hiljade žena silovane, a sistematski zločini dokumentovani.
Dvoličnost i licemjerstvo međunarodne zajednice. Embargo na oružje: Ostavili su legalnu Vladu RBiH bez sredstava da se brani. Embargo je faktički išao u korist agresora koji su već imali vojsku i oružje. Politika uravnoteženosti: Zapad je stalno pokušavao “izjednačiti strane”, tražeći “kompromis”, dok se Bošnjaci bore za opstanak, a njihovi gradovi budu spaljivani. Agresor i žrtva se stavljaju u isti koš – kao da je mir iznad pravde. Genocid u Srebrenici je počinjen pod zaštitom UN-a, takozvana zaštićena zona.
Govore o “pravdi”, a tolerišu negiranje genocida
Evropske države formalno priznaju presude o genocidu ali dozvoljavaju političarima poput Dodika i Vučića da ih negiraju bez posljedica. Negiranje genocida je krivično djelo u Njemačkoj, Austriji, Francuskoj… ali kada je riječ o Srebrenici – šute, izbjegavaju, relativizuju. Govore o “evropskim vrijednostima”, a podržavaju ucjene RS-a. Traže “funkcionalnu BiH”, ali podržavaju mehanizme blokade koje koriste separatisti. EU otvoreno pregovara s političarima koji prijete disolucijom BiH, a za Bošnjake i njihove zahtjeve često govore da su “radikalni” ili “unitaristički”. Govore da žele mir, a održavaju nepravdu Dejtonski sporazum je zaustavio rat, ali zamrznuo nepravdu. Umjesto da se BiH razvija kao građanska država, Evropa čuva sistem koji favorizuje etničku podjelu, a to koristi upravo onima koji su vršili agresiju. Govore da podržavaju EU integracije, ali drže BiH kao “tampon zonu”. Dok se Srbija nagrađuje kandidatskim statusom i sredstvima iz EU fondova, BiH se stalno vraća korak unazad, zbog “unutrašnjih problema”, koje upravo EU strukture održavaju. Bošnjacima se poručuje da moraju “praviti ustupke”, kao da je njihova odgovornost što su preživjeli.
Obmanjuju kroz “neutralan rječnik: Umjesto da jasno kažu “agresija”, “genocid”, “četnički zločini”, koriste termine poput “sukobi”, “stradanja s obje strane”, “ratne traume”. Time se brišu granice između žrtve i agresora. U julu svake godine, evropski zvaničnici dolaze u Srebrenicu da polože cvijeće. A već u augustu, pregovaraju sa onima koji negiraju genocid, kao da ništa nije bilo.
U rezoluciji UN-a o Srebrenici (2024), Evropa je bila podijeljena, neke zemlje su bile protiv ili suzdržane – što je sramotan čin prema žrtvama. Civilizirana Evropa se ponosi ljudskim pravima, ali kad je riječ o Bošnjacima, prebacuje pogled. Naša istina je “preteška” za njihove konferencije. A ono što ne mogu izbrisati, pokušavaju zamazati obmanom i tišinom.
Laži ubijaju istinu. Obmane ubijaju pravdu. A tišina svijeta ubija dostojanstvo žrtava.
Bošnjaci nijesu tražili rat – tražili su slobodu. Nijesu imali vojsku – imali su volju da prežive.
A istina? Istina je tu. Na papiru, u presudama, u kostima pronađenim po masovnim grobnicama. Samo još čeka da svijet skupi hrabrost da je konačno prihvati.