Zapravo, priznavanje Palestine danas dolazi tek nakon što su zapadne sile i međunarodni akteri osigurali da to priznanje neće ugroziti izraelsku dominaciju.

U svjetlu nedavnih događaja oko UN-ova samita o palestinskoj državi, kojeg su zajednički organizirali Francuska i Saudijska Arabija, jasno je da se međunarodna politika prema Palestini i dalje nalazi na raskrižju interesa, moći i dubokih kontroverzi. Dok SAD otvoreno kritikuje francusku ulogu u samitu, Saudijskoj Arabiji se, uprkos njenoj suorganizaciji, gotovo ništa ne prigovara — što samo potvrđuje neravnomjernu globalnu geopolitiku u kojoj finansijska moć i sigurnosni savezi često nadjačavaju principe pravde i samoodređenja.

Ovakav pristup odražava širi obrazac u međunarodnoj zajednici: zemlje poput Sjedinjenih Američkih Država, tradicionalnog saveznika Izraela, nastoje zadržati stabilnost izraelske hegemonije na Bliskom istoku, dok druge sile, poput Francuske, povremeno zauzimaju glasniju poziciju, ali im nedostaje politička moć ili volja da se suprotstave strateškim interesima moćnijih aktera.

No postavlja se ključno pitanje: može li se danas priznavanje palestinske države, u odsustvu stvarne teritorijalne kontrole, ukidanja okupacije i povratka palestinskih izbjeglica, smatrati autentičnim korakom prema dekolonizaciji ili je ono samo sofisticirana politička farsa? Je li to simbolično priznanje koje više služi kao moralni alibi Zapadu da prikrije svoje saučesništvo u izraelskom aparthejdu i nasilju nad Palestincima?

Veliku Britaniju, kao bivšu kolonijalnu silu odgovornu za historijski temelj izraelsko-palestinskog sukoba kroz Balfourovu deklaraciju i upravljanje Mandatom nad Palestinom, rijetko se danas poziva na odgovornost. Iako je London formalno podržao ideju o dvodržavnom rješenju, njegova politika ostaje ambivalentna – balansira između deklarativne podrške palestinskim pravima i strateškog savezništva s Izraelom. Umjesto aktivne uloge u ispravljanju historijskih nepravdi, britanske vlade sve češće zauzimaju stav "neutralnog posmatrača", čime doprinose održavanju statusa quo. Odsustvo političke volje da se ospori izraelski apartheid ili javno osudi genocidna agresija nad Palestincima dodatno potvrđuje kako bivši kolonijalni akteri i dalje više služe interesima dominacije nego pravde.

Dvodržavno rješenje, dugo promovirano kao put ka miru, sve više nailazi na kritike koje ga smatraju alatom za legitimizaciju izraelske kolonijalne prisutnosti. Ovo rješenje, tvrde kritičari, ne mijenja temeljnu dinamiku moći – ono osigurava nastavak izraelske demografske i političke dominacije kroz etnonacionalističku strukturu vlasti, dok Palestincima nudi tek iluziju suvereniteta.

Zapravo, priznavanje Palestine danas dolazi tek nakon što su zapadne sile i međunarodni akteri osigurali da to priznanje neće ugroziti izraelsku dominaciju. Time se izbjegava bilo kakva stvarna prijetnja statusu quo, dok palestinska borba za pravdu i slobodu ostaje ne samo neriješena, nego i neutralizirana kroz diplomatske manevre, piše Stav.

S druge strane, regionalne sile poput Saudijske Arabije, koja se pokazuje kao sve značajniji geopolitički igrač, koriste svoj finansijski i sigurnosni utjecaj da oblikuju američku i međunarodnu politiku. Saudijski savezi, uključujući odbrambeni sporazum s Pakistanom, zemljom s nuklearnim naoružanjem, kao i razvoj balističkih raketa u suradnji s Kinom, pokazuju da Rijad traži veću autonomiju i moć u regiji, iako formalno ostaje saveznik SAD-u. Ta ravnoteža moći dodatno zamagljuje ionako složeno palestinsko pitanje, jer američka potreba da zadrži Saudijsku Arabiju unutar svog savezništva nerijetko znači svjesno previđanje svakog njenog stava koji bi mogao zasmetati izraelskoj dominaciji.

Istovremeno, zemlje poput Ujedinjenih Arapskih Emirata, Egipta i Katara, koje su također uključene u pregovore i regionalne odnose, igraju dvostruku ulogu. S jedne strane, formalno podržavaju palestinsku državu i prava Palestinaca, dok s druge strane balansiraju svoje geopolitičke interese i odnose s Izraelom i Zapadom. Naprimjer, UAE su normalizirali odnose s Izraelom kroz Abrahamove sporazume, čime su dodatno fragmentirali palestinski front i oslabili mogućnost jedinstvene palestinske strategije.

U ovom kontekstu, Palestinska uprava, pod izraelskom kontrolom i finansijskom ovisnošću, često se percipira ne kao stvarni predstavnik palestinskog naroda, već kao instrument koji održava postojeću kolonijalnu strukturu i sprečava radikalniji otpor. Njena legitimnost u očima Palestinaca je sve više osporavana, dok istovremeno međunarodna zajednica koristi njeno postojanje kao dokaz navodne "mogućnosti" palestinske samouprave, bez stvarnih prava i suvereniteta.

Također, paradoksalno je kako se otpor protiv izraelske okupacije, čak i kada je nenasilan ili politički, često kriminalizira kao terorizam. To je dvostruki standard koji istovremene borbe za oslobođenje u drugim dijelovima svijeta dočekuje s poštovanjem i podrškom. Ovo jasno pokazuje duboke nejednakosti u međunarodnom sistemu i selektivnost koja favorizira moćne saveznike poput Izraela.

Na kraju, ako međunarodni akteri odbijaju osporavati postojanje Izraela kao jevrejske supremacističke države, bilo koje rješenje koje nude neće biti pravedno. Umjesto toga, to će biti samo nastavak kolonijalnog kontinuiteta, gdje simbolična priznanja i diplomatski rituali služe za održavanje dominacije, a ne za stvarnu pravdu i slobodu Palestinaca.

Palestinsko pitanje i danas ostaje globalni test iskrenosti međunarodne zajednice. Je li priznavanje Palestine tek diplomatski trik ili stvarni početak dekolonizacije i slobode? Do sada, odgovor ostaje nejasan, a stvarna pravda daleko