Kolumne
ZAŠTO JE FRANCUSKA PRIZNALA PALESTINSKU DRŽAVU?
|
|
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 23. September 2025. 18:09:12
Pred nama stoji pitanje koje nije samo diplomatsko, nego duboko povijesno, moralno i političko: zašto je Francuska priznala Palestinsku državu?
Naime, Francuska je, još od Deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 1789., sâma sebe proglasila savješću čovječanstva. U toj deklaraciji sadržano je obećanje univerzalnosti: sloboda i jednakost nisu povlastice jednog naroda, nego opća baština. Priznanje palestinske države stoga se ne može promatrati izvan te povijesne paradigme. Francuska je htjela pokazati da 1789. nije ostala mrtvo slovo na papiru, nego živo mjerilo i danas.
Godinama je Pariz balansirao između dviju strana, ali pred očitim i sistematskim kršenjem međunarodnog prava postalo je jasno da neutralnost više nije sinonim za pravednost. Nepriznavanje Palestine značilo bi saučesništvo u tišini. Priznanje je stoga bilo moralna gesta, pokušaj da Francuska vrati vjerodostojnost svojoj tradiciji ljudskih prava.
Ali Francuska nije djelovala samo iz ideala. Sukob poprima sve više religijski narativ: s jedne strane ultracionisti poput Smotriča i Ben Gvira, s druge „islamistički“ Hamas. U vremenu kada Europa i sâma postaje prostor religijskih napetosti, Francuska je odlučila djelovati kako bi spriječila da plamen vjerskog rata zahvati i širi svijet.
Rat za alžirsku neovisnost pokazao je koliko je pogubno poricanje prava jednog naroda. Tek kad je rat postao nepodnošljiv, De Gaulle je izabrao priznanje – ne iz čiste vjernosti Deklaraciji iz 1789., nego i iz nužde. Slično se događa danas s Palestinom: Francuska je spoznala da uskraćivanje državnosti samo hrani ekstremizme i nasilje.
Ipak, valja biti iskren: Francuska često ne djeluje u trenutku moralnog prosvjetljenja, nego tek kada pritisak postane nepodnošljiv. U Alžiru je trebalo gotovo deset godina rata; u Palestini, desetljeća nepravde. Priznanje je dakle manje čin vizionarske hrabrosti, a više pokušaj da se, u posljednjem trenutku, spasi vjerodostojnost i obnovi slika 'zemlje ljudskih prava'.
Francuska je priznala Palestinu i iz moralne obveze i iz političke nužde. To je povratak idealima iz 1789., ali i čin oportunizma kada alternativa više nije postojala. U toj mješavini idealizma i pragmatizma leži istinska narav francuske politike: uvijek rastrgana između vlastite baštine i kalkulacije trenutka. Na Francuskoj je ovoga puta da učini da pobjedi povijesna pravda, a ne kratkoročna računica.
No, moramo biti svjesni da priznanje palestinske države od strane Francuske i drugih europskih sila nije došlo bez cijene. To priznanje, premda obavijeno jezikom prava i pravde, u sebi sadrži i uvjet: ukidanje Hamasa, i vojno i politički. Za mnoge, to nije pravedno, jer se čini kao da se pravo na slobodu naroda vezuje uz potpunu kapitulaciju jednog dijela njegovog otpora. Ali to je cijena – žrtva koju palestinski narod mora platiti da bi njihovo postojanje bilo priznato od onih koji drže ključ međunarodne legitimacije.
Ovdje se, naravno, otvara tragična kontradikcija: u trenutku kada se narod priznaje, on biva i sustegnut. Njegovo pravo na samoodređenje priznaje se, ali pod uvjetom da odbaci vlastitu snagu otpora, koliko god ona bila osporavana ili osporiva. Time se palestinski narod našao u položaju da mu se istodobno pruža ruka i stavlja okov – da mu se priznaje pravo na državu, ali ne i pravo da sâm odlučuje o načinu svoje borbe. To je moralna sjena nad činom priznanja.
No, valja spomenuti i drugu žrtvu: pasivnost arapskih država. Dok je Gaza gorjela, dok su tisuće ljudi stradavale, dok su slike ruševina i izbjeglica obilazile svijet, mnogi su se pitali: zašto šutnja? Zašto odsustvo odlučnog djelovanja? Odgovor je bolan: jer je i to bila cijena. Pasivnost arapskog svijeta bila je žrtva koju su Palestinci morali podnijeti, kako se plamen sukoba ne bi razbuktao i progutao cijeli Bliski istok. Tako je palestinska krv postala svojevrsni tampon, zid protiv širenja religijskog ili civilizacijskog požara.
Ne smijemo zaboraviti da je iza ove tragične dinamike stajala i potajna namjera izraelskog vodstva, oličenog u Benjaminu Netanyahuu i njegovim zdušnim partnerima, Smotriču i Ben Gviru. Njihova politika išla je za tim da sukob ne ostane politički, nego da poprimi dimenzije vjerskog rata. Jer religijski rat ne poznaje kompromis, on ne poznaje pregovore – on traje do istrebljenja ili potpunog poraza. Upravo je u tome bila njihova strategija: pretvoriti politički spor u sudar civilizacija, kako bi svijet bio prisiljen stati na jednu stranu, kako bi cijeli Zapad bio primorana da zauzme stav protiv „islamske civilizacije“.
U tom složenom spletu uvjeta, pasivnosti i prikrivenih namjera, francusko priznanje Palestine dobiva dvostruko lice. S jedne strane, to je priznanje koje vraća povijesnu pravdu; s druge, to je priznanje koje dolazi uz cijenu – ukidanje jednog aktera otpora i podnošenje neizrecivih žrtava. Palestinci su, dakle, opet postali talac politike velikih: žrtva koju treba podnijeti kako bi svijet izbjegao sukob širih razmjera. I to je najdublja ironija našega doba: da se narod priznaje tek onda kada je položio previše krvi da bi ga se moglo ignorirati.
Na kraju je, ipak, uvijek bila i uvijek će biti Božja i prva i zadnja riječ u povijesti čovječanstva!
Naime, Francuska je, još od Deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 1789., sâma sebe proglasila savješću čovječanstva. U toj deklaraciji sadržano je obećanje univerzalnosti: sloboda i jednakost nisu povlastice jednog naroda, nego opća baština. Priznanje palestinske države stoga se ne može promatrati izvan te povijesne paradigme. Francuska je htjela pokazati da 1789. nije ostala mrtvo slovo na papiru, nego živo mjerilo i danas.
Godinama je Pariz balansirao između dviju strana, ali pred očitim i sistematskim kršenjem međunarodnog prava postalo je jasno da neutralnost više nije sinonim za pravednost. Nepriznavanje Palestine značilo bi saučesništvo u tišini. Priznanje je stoga bilo moralna gesta, pokušaj da Francuska vrati vjerodostojnost svojoj tradiciji ljudskih prava.
Ali Francuska nije djelovala samo iz ideala. Sukob poprima sve više religijski narativ: s jedne strane ultracionisti poput Smotriča i Ben Gvira, s druge „islamistički“ Hamas. U vremenu kada Europa i sâma postaje prostor religijskih napetosti, Francuska je odlučila djelovati kako bi spriječila da plamen vjerskog rata zahvati i širi svijet.
Rat za alžirsku neovisnost pokazao je koliko je pogubno poricanje prava jednog naroda. Tek kad je rat postao nepodnošljiv, De Gaulle je izabrao priznanje – ne iz čiste vjernosti Deklaraciji iz 1789., nego i iz nužde. Slično se događa danas s Palestinom: Francuska je spoznala da uskraćivanje državnosti samo hrani ekstremizme i nasilje.
Ipak, valja biti iskren: Francuska često ne djeluje u trenutku moralnog prosvjetljenja, nego tek kada pritisak postane nepodnošljiv. U Alžiru je trebalo gotovo deset godina rata; u Palestini, desetljeća nepravde. Priznanje je dakle manje čin vizionarske hrabrosti, a više pokušaj da se, u posljednjem trenutku, spasi vjerodostojnost i obnovi slika 'zemlje ljudskih prava'.
Francuska je priznala Palestinu i iz moralne obveze i iz političke nužde. To je povratak idealima iz 1789., ali i čin oportunizma kada alternativa više nije postojala. U toj mješavini idealizma i pragmatizma leži istinska narav francuske politike: uvijek rastrgana između vlastite baštine i kalkulacije trenutka. Na Francuskoj je ovoga puta da učini da pobjedi povijesna pravda, a ne kratkoročna računica.
No, moramo biti svjesni da priznanje palestinske države od strane Francuske i drugih europskih sila nije došlo bez cijene. To priznanje, premda obavijeno jezikom prava i pravde, u sebi sadrži i uvjet: ukidanje Hamasa, i vojno i politički. Za mnoge, to nije pravedno, jer se čini kao da se pravo na slobodu naroda vezuje uz potpunu kapitulaciju jednog dijela njegovog otpora. Ali to je cijena – žrtva koju palestinski narod mora platiti da bi njihovo postojanje bilo priznato od onih koji drže ključ međunarodne legitimacije.
Ovdje se, naravno, otvara tragična kontradikcija: u trenutku kada se narod priznaje, on biva i sustegnut. Njegovo pravo na samoodređenje priznaje se, ali pod uvjetom da odbaci vlastitu snagu otpora, koliko god ona bila osporavana ili osporiva. Time se palestinski narod našao u položaju da mu se istodobno pruža ruka i stavlja okov – da mu se priznaje pravo na državu, ali ne i pravo da sâm odlučuje o načinu svoje borbe. To je moralna sjena nad činom priznanja.
No, valja spomenuti i drugu žrtvu: pasivnost arapskih država. Dok je Gaza gorjela, dok su tisuće ljudi stradavale, dok su slike ruševina i izbjeglica obilazile svijet, mnogi su se pitali: zašto šutnja? Zašto odsustvo odlučnog djelovanja? Odgovor je bolan: jer je i to bila cijena. Pasivnost arapskog svijeta bila je žrtva koju su Palestinci morali podnijeti, kako se plamen sukoba ne bi razbuktao i progutao cijeli Bliski istok. Tako je palestinska krv postala svojevrsni tampon, zid protiv širenja religijskog ili civilizacijskog požara.
Ne smijemo zaboraviti da je iza ove tragične dinamike stajala i potajna namjera izraelskog vodstva, oličenog u Benjaminu Netanyahuu i njegovim zdušnim partnerima, Smotriču i Ben Gviru. Njihova politika išla je za tim da sukob ne ostane politički, nego da poprimi dimenzije vjerskog rata. Jer religijski rat ne poznaje kompromis, on ne poznaje pregovore – on traje do istrebljenja ili potpunog poraza. Upravo je u tome bila njihova strategija: pretvoriti politički spor u sudar civilizacija, kako bi svijet bio prisiljen stati na jednu stranu, kako bi cijeli Zapad bio primorana da zauzme stav protiv „islamske civilizacije“.
U tom složenom spletu uvjeta, pasivnosti i prikrivenih namjera, francusko priznanje Palestine dobiva dvostruko lice. S jedne strane, to je priznanje koje vraća povijesnu pravdu; s druge, to je priznanje koje dolazi uz cijenu – ukidanje jednog aktera otpora i podnošenje neizrecivih žrtava. Palestinci su, dakle, opet postali talac politike velikih: žrtva koju treba podnijeti kako bi svijet izbjegao sukob širih razmjera. I to je najdublja ironija našega doba: da se narod priznaje tek onda kada je položio previše krvi da bi ga se moglo ignorirati.
Na kraju je, ipak, uvijek bila i uvijek će biti Božja i prva i zadnja riječ u povijesti čovječanstva!
