Evo, upravo ovih dana bio mi je gost, moj dugogodišnji prijatelj i jaran, inače Srajevski Mostarac, Rade Budalić izvrsni novinar iz staroga Mostara u lijepoj Jugi i dugogodišnji direktor RTV BiH.
Bila je to za mene velika relaksacija, kao mostarskog Sarajlije da se uveliko ispričamo i razmjenimo brojne emocije i prisjećanja iz obostranog veoma bogatog iskustva, društvenoga i životnoga seta događanja i aktuelnih zbivanja.
Posebno smo imali višečasovnu šahovsku analizu događanja i znanih likova sa 64 šahovska polja, jer smo obojica šahisti, moj Rade višegodišnji predsjednik ŠSK- „Sarajevo“ (stogodišnjica postojanja), a ja kao rođeni Sarajlija, upravo iz pionirskih i omladinskih dana, kao gimnazijalac, bio sam redovni posjetilac ovoga kluba.

Jarani prijateljski, Rade Budalić i Milan Jovičić, za šahovskom tablom i sjećanjima na velikane ove igre

Moji prvi koraci i saznanja o ovoj najljepšoj drevnoj igri su povezani sa ovim klubom i njihovim znanim šahistima godinama, a trener mi je bio doktor Udžvarlić, pored brojnih drugih veličina, Gojaka, Osmanagića, Rizičkog i inih, u ono vrijeme majistorski kandidata, pod nadzorom i alfom i omegom Franjom Meštrovićem, ocem budućeg intermajistora Ivama Meštrovića. Upravo u trouglu, centra grada Sarajeva, u okruženju fenomenalne pravoslavne Saborne crkve, preko puta nje su bile prostorije šahovskoga kluba „Sarajevo“ u blizini znanog doma Armije i moje realne gimnazije.

Svakako smo se najviše fokusirali u igri šaha na velikane, legende svjetskog dometa ove iznad svega drevne najljepše igre na 64 polja.
Nekako po redoslijedu naših sjećanja i događaja zadržali smo se na likovima i djelima bivših svjetskih prvaka Mihaila Botvinika i Roberta Fišera. Zašto?
Upravo ova dvojica šahovskih genijalaca boravili su u gradu Mostaru, igrajući simultane partije, Botvinik negdje 60-tih godina, a Fišer sedamdesetih godina.
Moj prijatelj i jaran Rade,kao novinar tom prilikom je upravo intervjuisao velemajistora Botvinika i zaslužje, radi interesa brojnih šahista da u cjelosti prenesem njegov pisani razgovor sa Botvinikom.


Međutim, moja malenkost, kao šahista od pionirskih dana kada sam učio i prve poteze u šahu, do starijih godina, kada sam kao stručnjak elektrotehnike gradio kolosalne privredne objekte po Srbiji i Bosni i Hercegovini, imao sam sreću i mogućnost brojnih putovanja i boravka u velikom Sovjetskom Savezu, te u Moskvi lično upoznati moga kolegu po struci doktora elektrotehnike, Botvinika, kao savjetnika velike firme, sa kojom smo sarađivali u izgradnji konkretnih objekata u Jugi.
Pošto nas je povezivala i stručna i šahovska nit suživota i naših neposrednih aktivnosti i spoznaja na tim poljima, veoma sam se sprijateljio sa velemajistorom i često u Moskavi bivao i njegov gost, mnogo toga sam naučio i spoznao iz domena šahovske igre i djelovanja u ona vremena znane i slavne „ Ruske šahovske škole „ na čijem čelu je bio upravo Botvinik i koja je iznjedrila brojne vrsne velemajistore šaha i buduće svajetske prvake, od Karpova, Kasparova, Spaskog, Petrosjana, Talja i inih brojnih veličina.
Mihail Mojsejevič Botvinik (Kuokkala, 17.kolovoza 1911. – Moskva, 5.svibnja 1995., sovjetski i ruski šahovski velemajstor i višestruki svjetski šahovski prvak. Smatra se ocem sovjetske šahovske škole.
Gari Kasparov i Vladimir Kramnik bili su samo trojica od mnogih budućih velemajistora koje podučavao Botvinik.
Mladi Gari Kasparov bio je posebno blizak s Botvinikom, u njegovoj knjizi iz 2004 godine, u Kojima se Botvinik paojavljuje gotovo kao očinska figura, otkrivaju Botvinikovu toplu i ljudsku stranu za razliku od njegove hladne i stroge ličnosti, kako su je uglavnom opisivali.





Pošto je posljednji put izgubio titulu od Petrosjana u Moskvi 1963., Botvinik je ostao u natjecateljskom šahu, pojavljujući se na nekoliko visokrangiranih turnira, nastavivši ostvarivati nezaboravne partije, ali ipak više nije želio učestvovati u trci za titulu. Povukao se s natjecanja 1970. u svojoj 59. godini, želeći radije posvetiti se razvoju kompjuterskih šahovskih programa i pomaganju mladim sovjetskim šahistima, zbog čega je zaslužio nadimak "Patrijarh sovjetske škole šaha". Poznati "3K": (Karpov, Kasparov i Kramnik) bili su samo trojica od mnogih budućih velemajstora koje je podučavao Botvinik. Mladi Kasparov bio je posebno blizak s Botvinikom; u njegovoj knjizi iz 2004?
Istinski, kao doktor elektrotehnike i vrhunski šahista Botvinik je dobro došao poznjatim svejtskim firmama, koji su proizvodili informativnu tehnologiju, da ga angažuju na izradi šahovskih programa, koji bi trebali pobjeđivati i vrhunske majistore šaha ?
U svakoslučaju, bilo mi je veoma prijatno sa njim razgovarati u njegovm domu o mnogim sadržaja iz ovih sfera aktivnosti, od njega sam mnogo čuo a i mnogo naučio.
Sjećajmo se i drugog našeg idola, genijalnog Bobija Fišera, koji je isto tako posjetio Mostar i sa nama Mostarcima odigrao je simultanu partiju na 25 šahovskih ploča, sedamdesetih godina.


Robert Bobi Fišer, čovjek ili genije, koji je promijenio sve, kada je riječ o šahovskoj igri i primatu. Njegovom pojavom u šahovskoj areni, nekako je i svijet postao opčinjen šahovskom igrom, te na svojstven način je doživljavao veličinu i vrijednosti ovog velemajstora, „prvog„ i najvećeg na svijetu. Fišer je postao zvijezda šahovske igre, borac uz rame sa svjetskim profesionalnim bokserima, poput Muhameda Alija i drugih, ali na 64 polja šahovske ploče.

Prisjećam se ovog genijalca i šahovske svjetske gromade, iz neposrednog susreta na šahovskoj ploči, kao i neposrednih događanja u vezi sa njegovom ličnošću.

Kada se čovjek, iz bilo kojih razloga, nađe u neposrednoj blizini čovjeka i genija, kakav je bio Bobi Fišer, često se prisjetim stare narodne izreke, “Sa kim si, onakav si…” možda pomalo i prepotentno, neznalcima, može da zvuči, ali se ipak, bar po neka mrvica njegovih kvaliteta prisvoji i koristi.


Kako sam, kao visoki intelektualac, stručnjak u svome inžinjerskom poslu, poliglota i svjetski čovjek, imao prilike čestog putovanja u mnoge strane zemlje, kao i poduži boravak, na stručnoj specijalizaciji, u bivšem Sovjetskom Savezu, često sam to koristio, za svoja saznanja i obrazovanja, o izvorima, radu i uspjesima poznate Sovjetske šahovske škole i njihovih znanih i priznatih velemajstora, koje je i izrodila ova škola.

Pored normalne moje porodične ljubavi, u životu i radu, znatan vremenski period sam posjećivao i mojoj drugoj ljubavi, koja se manifestovala u šahu i šahovskoj igri. Tako su i moja pok. supruga, kao i moja djeca i unuci moji, igrali taj voljeni i omiljeni šah. Sa šahom se družim od moje šeste godine, a danas mi je, još malo pa osamdeseta, što je sasvim dovoljno i pouzdano vrijeme i iskustvo, za upoznavanjem neviđenih mogućnosti i tajnovitosti, na ova 64 polja, kao i njenog okruženja.

U periodu, moga rada na obrazovanju tehničara elektrotehničke struke, u post dejtonskom periodu, kako sam između mnogih stručnih predmeta, mojim budućim tehničarima predavao i predmet Mikroelektronika, to sam se u ovo vrijeme napretka informatičkih tehnologija, veoma angažovao na tehnologiji i principima i mogućnostima, primjene tzv. „čipova” u sistemu kompjuterizacije, posebno njihovim memorijskim mogućnostima. Kao, višegodišnjeg zaljubljenika i aktivnog igrača na šahovskoj ploči, te kao stručnjaka iz informatičke tehnologije i primjene kompjuterske memorije, a to je jedinstvena mogućnost, da radim na spoznaji i poređenju dvije memorije, ove normalne ljudske i memorijske kompjuterske. U tome, slijedi svakako obilata spoznaja, veoma korisna, za obične besmrtnike, koji nisu tako duboko ili nikako zagazili u ove domene spoznaje, dakle, drugom prilikom.

No, vraćajući se na Fišerovu istorijsku borbu za svjetsku titulu, sa Borisom Spaskim, krajem ljeta 1972. godine u Rejkjaviku na Islandu, želim istaći taj svjetski spektakl, koji je okupirao sve televizijske kuće i mnoge značajne svjetske medije. Bio je to svakako, neobičan duel i borba dvije škole šaha, različitih shvatanja života i šahovske teorije, može se reći i filozofije pristupa istome. Posebno, za nas starije, koji se izuzetno sjećamo tog hladnoratovskog stanja i odnosa dva suprostavljena bloka, a mora se priznati da se isto prenijelo i na vrhunac borbe na šahovskoj ploči, na Islandu, između istoka i zapada, odnosno Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Američkih država.

Imao sam već priliku 1970. godine u Mostaru, da se susretnem neposredno sa Bobi Fišerom, na simultanci, koju je tom prilikom održao sa našim šahistima, na 25 šahovskih ploča. Sam rezultat i nije toliko bitan, u odnosu na neka moja, neposredna saznanja, o genijalnom velemajstoru Fišeru. Što bi rekli naši stari; „Ako laže koza, ne laže rog„ tako se i na ovoj slici, upravo vidi velemajstor Fišer u igri, a preko puta i moja malenkost, u toku igranja ove simultanke.

Moram priznati, da sam se povodom njegovog dolaska i učešća na simultanci, nekoliko dana ranije, intezivno pripremao. Upravo sam, koristeći datoteku moga kompjutera, tražio partije i varijante u sistemu otvaranja, koje je on i rijetko gubio, te sam se odlučio za tzv. francusko otvaranje, po uzoru na partiju koju je Fišer gubio od velemajstora Ulmana. Međutim, nisam imao sreće, iako je prihvatio ovaj sistem otvaranja, ali su moje subjektivne grešeke u toku partije, dovele do konačne moje predaje.

Međutim, poslije odigranog meča, sa rukovodstvom kluba „Mostar„ i sa Dimitrijom Bjelicom, otišli smo sa Fišerom na zajedničku večeru, u to vrijeme veoma poznati restoran „Han„ u Počitelju, nedaleko od Mostara. Detalj, koji me je ovom prilikom izuzetno fascinirao, pored višesatne diskusije sa velemajstorom na razne teme, svakako je i trenutak, kada sam postavio pitanje Fišeru; „Velemajstore, da li je istina da je M.M. imao dobitak protiv vas„. Samo me je tom prilikom, upitao, na kojoj je ploči igrao igrač M.M. Kada sam mu odgovorio, sve nas prisutne, velemajstor Fišer je jednostavno oduševio, a mi smo ga tako poslušno slušali, da se ni muha nije mogla čuti, a zašto?. Jednostavno, velemajstor Fišer, je ovom prilikom u analizi svoje partije, na ploči br. 19 protiv M.M. ispisao i cijeluknjigu, koju će, veoma brzo, bistri i snalažljivi Dimitrije Bjelica zvanično i izdati u komercijalne svrhe.

Upravo je i ovo jedan očiti primjer, savršenstva i mogućnosti ljudske memorije, koju iskazuju vrhunski šahisti i ovom prilikom je to demonstrirao, Bobi Fišer.
Vraćajući se, na moje neposredno interesovanje za istinski uzbudljivi početak međusobnog duela, Fišera i Spaskog, u Rejkjaviku, pomalo je smiješno, ali istinito, da sam ovim
povodom izgubio, prilikom opklade, jedno pečeno jagnje.


Sve su ovo, tako prijatna i nezaboravna prisjećanja, sa izuzetnim ponosom, privilegijom i čašću, da mogu i svojim unucima, danas ili sutra pričati, kako sam to ja sa Robertom Bobi Fišerom, imao priliku susresti se i igrati neposrednu šahovsku partiju.
Život, rekao bih veoma kontraverzne javne ličnosti, koja zahvaljujući i brojnim medijima postaje i ostaje idolom, mnogih šahista i zaljubljenika šahovske igre. Svakako je riječ o izuzetnom talentu, ali se ipak njihov dvoboj i rezultat pobjede, mistificirao u rat i pobjedu između Rusije i Amerike, jer se suštinski i nije nikada ni prekidao, aktuelan je i danas sa drugim akterima.
Fišerov put ka vrhu „Olimpa“, koji je ujedno bio i put bez povratka, kako na šahovski tron, isto tako i sve ono što ga je kasnije očekivalo do kraja života. Poslije kvalifikacija, sa nevjerovatnim pobjedama protiv Larsena i Tajmanova, sa rezultatom po 6: 0, kao i pobjede protiv Petrosjana od 6,5 : 2,5, Fišer se kavlifikovao za meč sa Spaskim, jula 1972. godine, na Islandu.
Kada je 1975. godine trebao braniti titulu svjetskog prvaka protiv Anatolija Karpova, Fišer je postavio neke uslove; „da meč bude do 10 pobjeda, bez računanja remija i bez ograničenja broja partija, da u slučaju rezultata 9:9 on zadrži titulu. Kako međunarodna šahovska federacija, pod snažnim uticajem „Sovjetske elite ili škole„ nije prihvatila ove uslove, čime je uticala na odlazak u izolaciju Bobija Fišera, jednog od najvećih šahista u istoriji ove igre.
Fišer je poslije osvajanja šahovske titule i njenog gubljenja, nepune dvije godine kasnije, postao i protivnik Amerike i njenog totalitarnog režima.
Kako je već i poznato, poslije meča 1992. godine na Svetom Stefanu i Beogradu, sa Spaskim, Fišer je napustio Ameriku i nikada se, do svoje smrti na Islandu, nije vratio u Ameriku.. Postao je tamo, „persona non grate”, te je kao emigrant bio u Mađarskoj i na Filipinima, da bi poslije zatvaranja u Japanu, dobio pasoš Islanda, gdje je uz tugu i bol brojnih obožavalaca širom svijeta, daleko od rodne grude, bio sahranjen.
Moramo priznati, da je svijet šaha imao svoju kometu sa neizmjernom svjetlošću, koja se brzo i ugasila. Kako i zašto, duga je to priča i analiza, ali u svakom slučaju ostala je neotkrivena i neshvaćena.
Da li je i konačno Fišer ostao kao žrtva sopstvene mentalne pogrešnosti, pa i tvrdoglavosti, a ne kao primjer trijumfa izuzetnosti.
Fišerov doprinos afirmaciji šahovske igre, stvaranja ambijenta i organizovanja šahovskih turnira, uslovima igranja sa dovoljnom svjetlošću, kao i adekvatno finansijsko vrednovanje uspjeha svih šahista, neizmjerni su doprinosi kvalitetu sveobuhvatne šahovske igre, što istinski nije postojalo prije njegove pojave.
Za nas, šahiste ovoga svijeta, Fišer je bio briljantni um, sa buntovničkom naravi, što ga je i činilo legendom za života, a priče i razmišljanja o njemu trajaće dok je šahovske igre, u vječnost.
Upravo, zahvaljujući i susretima ove dvojice velikana u svjetskom šahu, kao visoki intelektualac, dugogodišnji poznavalac šahovske igre i njenih postulate, te kao profesor elektrotehnike sa predmetom “mikroelektronike i svih komponentni informacionog sistema, od čipova, integralnih kola i dr” počeo sam se intezivno baviti tematikom sadržaja i odnosa dvije memorije, ljudske i ove kompjuterske.
To je mogao shvatiti i razumjeti vrhunski šahista i stručnjak ove tehnologije, jer je njihova memorija fascinirajuća i nevjerovatna za običnog garađanina i šahistu.
Sa velikim poštovanjem i prisjećanjem na velikane šahovske igre i pišem ovu kolumnu za mlađe generacije i naraštaje, koji se bave šahovskom igrom.