Halida Bešlića sam prvi put sreo u Chicagu, na koncertu održanom u sali koja se nije činila stvorenoj za muziku kakvu je on donosio. Bila je to prostorija Loyola univerziteta, više akademska nego estradna, ali te večeri sve granice nestale su pred njegovim glasom. Publika, sastavljena od ljudi koji su Bosnu i Hercegovinu nosili u srcu i onih koji su možda tek naslućivali šta je sevdah, bila je očarana. U tom trenutku shvatio sam da se pravo mjesto za pjesmu ne određuje zidovima, nego snagom koja iz srca prelazi u glas.

Upoznali smo se zahvaljujući jednom zajedničkom prijatelju, muzičaru. Nakon koncerta sjeli smo i proveli vrijeme u razgovoru. Nije to bio razgovor o slavi, turnejama, ni uspjesima, već o običnim stvarima – o ljudima, o životu, o muzici i njenom putovanju kroz vrijeme. Govorio je jednostavno, bez ikakve potrebe da se uzdiže. Najviše ga je zanimalo moje iskustvo saradnje s čikaškim umjetnicima klasične muzike i nastojanja da se sevdalinka predstavi svijetu kao dio univerzalne muzičke baštine. U njegovom glasu bilo je iskrenog interesovanja, kao da i sam osjeća da ta pjesma pripada svim narodima, a ne samo jednom kraju.

Ono što me zadivilo bila je njegova skromnost i tople riječi o kolegama. Govorio je s poštovanjem, naglašavao vrijednost i talenat drugih, kao da mu je bilo važnije da istakne njih nego samoga sebe. Nije se nikada takmičio, nije rušio druge da bi sebe gradio, već je svoj put utabao tihim koracima i pjesmom. Već tada je govorio da bi volio da ga ljudi upamte kao dobrog čovjeka, pa tek onda kao pjevača. Odgovorio sam mu da je on to oboje spojio u jednoj osobi, i da je baš u tome bila njegova snaga.


Naš susret desio se davno prije njegovog teškog saobraćajnog udesa, iz kojeg je izašao s posljedicama, ali i s neumanjenim žarom za pjesmu. Kada se kasnije, nakon svega, vratio na scenu, dokazao je da volja i ljubav prema onome što čovjek radi mogu biti jače od svake prepreke. Ni takva životna prekretnica nije promijenila Halida. Ostao je isti – jednostavan, dostojanstven, čovjek koji je znao nositi svoj dar bez oholosti. Njegov pogled na život i ljude ostao je nepromijenjen: utemeljen na iskrenosti, toplini i ljudskosti.

Halid Bešlić je bio primjer ostvarenog čovjeka, oslobođenog mnogih kompleksa. Svojom pojavom i karizmom nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Gdje god bi došao, donosio je osjećaj bliskosti, kao da govori u ime svih koji slušaju. Oni koji su imali priliku da s njim sarađuju mogli su mnogo naučiti, jer od njega se nije učilo samo o muzici, već i o životu. Oni koji tu priliku nisu imali, mogu jedino slijediti njegov primjer i njegov odnos prema ljudima i umjetnosti. Njegova pjesma bila je produžetak njegove ličnosti – topla, snažna, jednostavna, a opet duboka.

I zato, kada danas pomislim na njega, ne sjetim se samo pjesama koje su ušle u narodne duše – sjetim se i tog susreta, tih riječi, te nenametljive, ali snažne topline. Danas se sjećam čovjeka koji nije želio biti legenda nego dobar čovjek, a postao je i jedno i drugo.

Sjećanje na taj davni susret nosim kao dragocjen dar. Njegove pjesme ostaju da traju, kao rijeka koja nikada ne presušuje, kao odjek koji putuje dalje od vremena u kojem je nastao. A s njima i slika Halida Bešlića – čovjeka većeg od pjesme, glasa što pamti Bosnu i Hercegovinu i srca koje je ostavilo neizbrisiv trag. (© Samir ‘Sam’ Hadzalic, 2025; samhadzalic.wordpress.com)