Kolumne
Pixabay
AMERIKA NA RAZMEĐU: ZAKON O USTANKU I GRANICA DEMOKRATSKE MOĆI
|
|
Autor: Džebrail Bajramović
Objavljeno: 12. October 2025. 15:10:19
Zakon o ustanku (Insurrection Act), donesen davne 1807. godine, trebao je biti krajnje sredstvo države u borbi protiv pobuna i nereda. Njegova svrha bila je da predsjednik Sjedinjenih Američkih Država može upotrijebiti vojsku na teritoriji SAD samo kada lokalne vlasti izgube kontrolu ili prekrše ustav.
U prošlosti je taj zakon aktiviran isključivo u izuzetnim i moralno opravdanim okolnostima – radi očuvanja poretka, zaštite građanskih prava i javne sigurnosti. Ali danas, kada aktuelni predsjednik Donald Trump razmatra njegovu ponovnu aktivaciju, pojavljuje se duboko
zabrinjavajuće pitanje:
Da li se demokratija skriva iza prava predsjednika, dok se u stvarnosti priprema partijsku konfrontaciju protiv “plavih država”, u kojima su na vlasti Demokrati?
Zakon koji je nekad branio prava, a danas prijeti da ih ugrozi
U američkoj istoriji, Zakon o ustanku bio je simbol federalne zaštite ustava i prava. Predsjednici su ga koristili u trenucima kada je zemlja bila na ivici haosa, ali uvijek s ciljem da se zaštite građani – ne da se kazne politički protivnici.
Abraham Lincoln (1861.) koristio je zakon da sačuva jedinstvo države tokom Građanskog rata. Dwight Eisenhower (1957.) poslao je vojsku u Arkansas kako bi se omogućio upis afroameričkih učenika u škole, uprkos rasističkom otporu lokalnih vlasti. John F. Kennedy (1962–63.) i Lyndon Johnson (1968.) koristili su ga za očuvanje reda i sprovođenje odluka Vrhovnog suda. George H. W. Bush (1992.) intervenisao je u Los Angelesu kako bi zaštitio civile i obnovio red nakon nereda u slučaju Rodney King.
U svim tim slučajevima, predsjednici su djelovali kao čuvari zakona, ne kao politički arbitri. Zato bi današnje aktiviranje Zakona o ustanku u političkom kontekstu bilo suštinski različito: ne kao sredstvo mira, nego kao oruđe moći.
Politički obračun pod ustavnom maskom
Ako bi se vojna sila rasporedila isključivo u državama ili gradovima pod demokratskom vlašću, to bi faktički značilo upotrebu vojske u partijskom sukobu. Iza retorike o „obnavljanju reda“ mogla bi se kriti namjera za disciplinovanjem političkih protivnika, uz pozivanje na ustavna prava predsjednika.
Time bi se postavilo ključno pitanje: Je li ovo čin zaštite države — ili početak partijskog obračuna koji prelazi granice demokratije?
Ako se demokratija počne pozivati na vlastito pravo da silom brani „svoj red“, onda smo svjedoci opasne transformacije u kojoj demokratske institucije postaju maska za autoritarne metode.
Migracije, ekstremizam i sigurnosne implikacije
Ono što dodatno komplikuje ovu sliku jeste činjenica da Sjedinjene Države trenutno prolaze kroz najveći talas migracija u posljednjih nekoliko decenija. Granica s Meksikom je pod pritiskom, a milioni migranata i izbjeglica postaju političko i bezbjednosno oružje u rukama onih koji žele destabilizirati državu.
Ako bi došlo do aktiviranja Zakona o ustanku, on bi mogao biti iskorišten i za vojnu kontrolu migrantskih ruta i unutrašnjih zajednica, što bi otvorilo novo poglavlje unutrašnje napetosti. Ekstremne grupe, naoružane milicije i rasno motivisani pokreti mogli bi to iskoristiti kao izgovor za vlastitu “patriotsku mobilizaciju”, otvarajući prostor za nasilje i haos.
U zemlji sa više od 400 miliona komada oružja u privatnom vlasništvu, granica između “reda” i “rata” može postati vrlo tanka.
Globalna dimenzija: Rusija, Kina i novi hladni rat
Sjedinjene Države su više od države – one su simbol međunarodnog poretka. Svaka njihova unutrašnja slabost ima globalni odjek. Zato bi politička ili vojna konfrontacija unutar SAD bila dar za autoritarne režime koji čekaju priliku da potkopaju američki kredibilitet.
Rusija bi kroz propagandu i dezinformacije pokušala prikazati Ameriku kao zemlju koja „više nema moralno pravo da dijeli lekcije o demokratiji“. Kina bi iskoristila unutrašnju nestabilnost da ojača svoj narativ o „propadanju zapadnog modela“.
Druge sile, poput Irana ili Sjeverne Koreje, vidjele bi u tome slabljenje američkog globalnog autoriteta i povećale agresivne poteze u svojim regionima.
Drugim riječima, unutrašnji američki sukob bi postao globalna prilika za protivnike Zapada.
Možda se iza svega krije dublja strategija
Pitanje koje se danas mora postaviti jeste: Da li je najava aktiviranja Zakona o ustanku samo reakcija na unutrašnji nered — ili dio šire političke strategije?
Možda ono što vidimo kroz medijske naslove nije suština, nego maskiranje mnogo dubljeg procesa – pokušaja da se restrukturira američki sistem moći kroz legalne mehanizme. Jer ako se jednom presedan legalizuje, put prema trajnoj političkoj dominaciji više se ne može zaustaviti.
U tom smislu, današnja Amerika više ne vodi samo borbu između dvije partije, već između dva koncepta države: države prava i građanskog pluralizma, i države sile koja zakonom opravdava vlastitu samovolju.
Nova prijetnja: unutrašnji i spoljnji narativi
Ovog puta nije rizik samo unutrašnjeg sukoba, već i spoljnjeg narativa u službi onih koji žele da zaviju cijeli svijet u svoju sjenku – sjenku rata, stradanja i globalnog prekrajanja. Jer svaka unutrašnja kriza u Sjedinjenim Državama odmah postaje signal i oružje u rukama onih koji žele rušiti poredak zasnovan na međunarodnom pravu i demokratiji.
U tom širem kontekstu, američka dilema podsjeća i na bosanskohercegovačku stvarnost. Bosna i Hercegovina ima složen sistem vlasti: tročlano Predsjedništvo, dva entiteta, dvije policijske strukture, ali jednu vojsku.
Razlika se čini drastičnom, ali suštinski, i Sjedinjene Države funkcionišu kroz složeni federalni okvir – s jednim neprikosnovenim predsjednikom, jednom federalnom vojskom, nacionalnom gardom i policijama svake pojedinačne države, koje imaju široku autonomiju u okviru zajedničkog ustava.
Ta struktura pokazuje da ni centralizacija ni decentralizacija same po sebi nisu garancija stabilnosti, već način na koji se ravnoteža između različitih nivoa vlasti održava kroz ustav, povjerenje i funkcionalne institucije.
Zato možda i sadašnja američka administracija, u suočavanju s rastućim izazovima, teži jačoj centralizaciji – jedinstvenijem modelu državne kontrole i odlučivanja.
A možda, i to sasvim izvjesno, ta ideja može poslužiti kao primjer i putokaz za BiH: jedan predsjednik, jedna vojska, jedna policija – bez entiteta, ali s regionalnim strukturama koje bi imale jasno definisane ustavne nadležnosti i lokalnu samoupravu.
Takav model ne bi značio ukidanje različitosti, već funkcionalnu modernizaciju države koja bi osigurala jednakost, efikasnost i dugoročnu stabilnost – što je temelj svake istinske demokratije.
Zaključna poruka
Amerika je ponovo na raskršću istorije – kao i 1861., 1968. ili 1992. godine. Ali ovog puta, rizik je dvostruk: i unutrašnji i spoljnji. Ako demokratija počne koristiti vojsku da bi dokazala da je demokratska, onda više ne govorimo o slobodi – već o demokratskom autoritarizmu.
Sjedinjene Države su predugo bile svjetionik za svijet koji vjeruje u slobodu, pravo i balans moći. Ako taj svjetionik počne gasiti vlastitim rukama, onda će njegov mrak osjetiti svi — od Evrope do Bosne i Hercegovine. Jer nestabilna Amerika znači nestabilan svijet, a svijet bez povjerenja u demokratiju lako postaje svijet bez mira.
Mr. Džebrail Bajramović
Goražde
U prošlosti je taj zakon aktiviran isključivo u izuzetnim i moralno opravdanim okolnostima – radi očuvanja poretka, zaštite građanskih prava i javne sigurnosti. Ali danas, kada aktuelni predsjednik Donald Trump razmatra njegovu ponovnu aktivaciju, pojavljuje se duboko
zabrinjavajuće pitanje:
Da li se demokratija skriva iza prava predsjednika, dok se u stvarnosti priprema partijsku konfrontaciju protiv “plavih država”, u kojima su na vlasti Demokrati?
U američkoj istoriji, Zakon o ustanku bio je simbol federalne zaštite ustava i prava. Predsjednici su ga koristili u trenucima kada je zemlja bila na ivici haosa, ali uvijek s ciljem da se zaštite građani – ne da se kazne politički protivnici.
Abraham Lincoln (1861.) koristio je zakon da sačuva jedinstvo države tokom Građanskog rata. Dwight Eisenhower (1957.) poslao je vojsku u Arkansas kako bi se omogućio upis afroameričkih učenika u škole, uprkos rasističkom otporu lokalnih vlasti. John F. Kennedy (1962–63.) i Lyndon Johnson (1968.) koristili su ga za očuvanje reda i sprovođenje odluka Vrhovnog suda. George H. W. Bush (1992.) intervenisao je u Los Angelesu kako bi zaštitio civile i obnovio red nakon nereda u slučaju Rodney King.
U svim tim slučajevima, predsjednici su djelovali kao čuvari zakona, ne kao politički arbitri. Zato bi današnje aktiviranje Zakona o ustanku u političkom kontekstu bilo suštinski različito: ne kao sredstvo mira, nego kao oruđe moći.
Ako bi se vojna sila rasporedila isključivo u državama ili gradovima pod demokratskom vlašću, to bi faktički značilo upotrebu vojske u partijskom sukobu. Iza retorike o „obnavljanju reda“ mogla bi se kriti namjera za disciplinovanjem političkih protivnika, uz pozivanje na ustavna prava predsjednika.
Time bi se postavilo ključno pitanje: Je li ovo čin zaštite države — ili početak partijskog obračuna koji prelazi granice demokratije?
Ako se demokratija počne pozivati na vlastito pravo da silom brani „svoj red“, onda smo svjedoci opasne transformacije u kojoj demokratske institucije postaju maska za autoritarne metode.
Ono što dodatno komplikuje ovu sliku jeste činjenica da Sjedinjene Države trenutno prolaze kroz najveći talas migracija u posljednjih nekoliko decenija. Granica s Meksikom je pod pritiskom, a milioni migranata i izbjeglica postaju političko i bezbjednosno oružje u rukama onih koji žele destabilizirati državu.
Ako bi došlo do aktiviranja Zakona o ustanku, on bi mogao biti iskorišten i za vojnu kontrolu migrantskih ruta i unutrašnjih zajednica, što bi otvorilo novo poglavlje unutrašnje napetosti. Ekstremne grupe, naoružane milicije i rasno motivisani pokreti mogli bi to iskoristiti kao izgovor za vlastitu “patriotsku mobilizaciju”, otvarajući prostor za nasilje i haos.
U zemlji sa više od 400 miliona komada oružja u privatnom vlasništvu, granica između “reda” i “rata” može postati vrlo tanka.
Sjedinjene Države su više od države – one su simbol međunarodnog poretka. Svaka njihova unutrašnja slabost ima globalni odjek. Zato bi politička ili vojna konfrontacija unutar SAD bila dar za autoritarne režime koji čekaju priliku da potkopaju američki kredibilitet.
Rusija bi kroz propagandu i dezinformacije pokušala prikazati Ameriku kao zemlju koja „više nema moralno pravo da dijeli lekcije o demokratiji“. Kina bi iskoristila unutrašnju nestabilnost da ojača svoj narativ o „propadanju zapadnog modela“.
Druge sile, poput Irana ili Sjeverne Koreje, vidjele bi u tome slabljenje američkog globalnog autoriteta i povećale agresivne poteze u svojim regionima.
Drugim riječima, unutrašnji američki sukob bi postao globalna prilika za protivnike Zapada.
Pitanje koje se danas mora postaviti jeste: Da li je najava aktiviranja Zakona o ustanku samo reakcija na unutrašnji nered — ili dio šire političke strategije?
Možda ono što vidimo kroz medijske naslove nije suština, nego maskiranje mnogo dubljeg procesa – pokušaja da se restrukturira američki sistem moći kroz legalne mehanizme. Jer ako se jednom presedan legalizuje, put prema trajnoj političkoj dominaciji više se ne može zaustaviti.
U tom smislu, današnja Amerika više ne vodi samo borbu između dvije partije, već između dva koncepta države: države prava i građanskog pluralizma, i države sile koja zakonom opravdava vlastitu samovolju.
Ovog puta nije rizik samo unutrašnjeg sukoba, već i spoljnjeg narativa u službi onih koji žele da zaviju cijeli svijet u svoju sjenku – sjenku rata, stradanja i globalnog prekrajanja. Jer svaka unutrašnja kriza u Sjedinjenim Državama odmah postaje signal i oružje u rukama onih koji žele rušiti poredak zasnovan na međunarodnom pravu i demokratiji.
U tom širem kontekstu, američka dilema podsjeća i na bosanskohercegovačku stvarnost. Bosna i Hercegovina ima složen sistem vlasti: tročlano Predsjedništvo, dva entiteta, dvije policijske strukture, ali jednu vojsku.
Razlika se čini drastičnom, ali suštinski, i Sjedinjene Države funkcionišu kroz složeni federalni okvir – s jednim neprikosnovenim predsjednikom, jednom federalnom vojskom, nacionalnom gardom i policijama svake pojedinačne države, koje imaju široku autonomiju u okviru zajedničkog ustava.
Ta struktura pokazuje da ni centralizacija ni decentralizacija same po sebi nisu garancija stabilnosti, već način na koji se ravnoteža između različitih nivoa vlasti održava kroz ustav, povjerenje i funkcionalne institucije.
Zato možda i sadašnja američka administracija, u suočavanju s rastućim izazovima, teži jačoj centralizaciji – jedinstvenijem modelu državne kontrole i odlučivanja.
A možda, i to sasvim izvjesno, ta ideja može poslužiti kao primjer i putokaz za BiH: jedan predsjednik, jedna vojska, jedna policija – bez entiteta, ali s regionalnim strukturama koje bi imale jasno definisane ustavne nadležnosti i lokalnu samoupravu.
Takav model ne bi značio ukidanje različitosti, već funkcionalnu modernizaciju države koja bi osigurala jednakost, efikasnost i dugoročnu stabilnost – što je temelj svake istinske demokratije.
Zaključna poruka
Amerika je ponovo na raskršću istorije – kao i 1861., 1968. ili 1992. godine. Ali ovog puta, rizik je dvostruk: i unutrašnji i spoljnji. Ako demokratija počne koristiti vojsku da bi dokazala da je demokratska, onda više ne govorimo o slobodi – već o demokratskom autoritarizmu.
Sjedinjene Države su predugo bile svjetionik za svijet koji vjeruje u slobodu, pravo i balans moći. Ako taj svjetionik počne gasiti vlastitim rukama, onda će njegov mrak osjetiti svi — od Evrope do Bosne i Hercegovine. Jer nestabilna Amerika znači nestabilan svijet, a svijet bez povjerenja u demokratiju lako postaje svijet bez mira.
Mr. Džebrail Bajramović
Goražde
