Danas, dok evropski zvaničnici govore o demokratiji, pravdi i jednakosti, u srcu Evrope rađa se novi oblik aparthejda.
Ne više sa bodljikavom žicom i logorima, nego sa odlukama, paragrafima i međunarodnim uredima.
Ne više uz pucnje i pokolje, nego uz hladne osmijehe i lažne riječi o „stabilnosti“.
To je novi plan protiv Bosne i protiv naroda koji je preživio ono što nijedan narod u Evropi nije — plan da nas, Bošnjake, učine manjim nego što jesmo,da nas utišaju, da nas svedu na fusnotu u vlastitoj zemlji.
Zovu to “demokratijom”. Mi to zovemo — tiha eliminacija.
Bošnjaci su preživjeli ono što nisu smjeli.
Kad su mislili da će nas granate, logori i genocid izbrisati — mi smo ustali.
Kad su mislili da će nas strah slomiti — mi smo vjerovali.
Kad su mislili da će nas brojke nestanka pokriti — mi smo se ponovo rodili.
I danas, nakon svega, opet žele da nas bude manje. Samo sada, ne oružjem, nego sistemom. Ne silom, nego “institucijama”.
U njihovim kancelarijama pišu se dokumenti koji odlučuju da glas Bošnjaka vrijedi manje. Da većina ne može biti većina. Da narod koji je opstao, ne smije odlučivati. Evropa koja šuti – Evropa koja odobrava. Gdje su sada ti evropski principi?
Gdje je ta pravda o kojoj ste nas učili dok su naši mrtvi još bili po jamama i masovnim grobnicama?
Šta vrijedi govoriti o ljudskim pravima, ako ih u Bosni i Hercegovini gazite u cipelama “visokih predstavnika”?
Šta vrijedi govoriti o izborima, ako unaprijed odlučite čiji će glas važiti, a čiji ne? Evropa koja šuti pred nepravdom — ponavlja historiju. Ista ona Evropa koja je gledala kako djeca umiru pod opsadom Sarajeva, sada gleda kako Bošnjacima oduzimaju političko dostojanstvo. Tada su govorili: “To je daleko.”
Danas govore: “To je unutrašnje pitanje.” Uvijek ista laž — samo novi izgovor. Ali narod koji je preživio genocid – ne nestaje. Nećete nas svesti na šutnju. Nećete od Bosne napraviti laboratoriju za vaše političke eksperimente. Mi nismo brojke u vašim izvještajima.
Mi smo narod koji pamti, koji prašta, ali ne zaboravlja. Bošnjaci su narod koji zna šta znači biti žrtva i šta znači biti pravedan.

Nismo se odrekli Bosne kad je gorjela — nećemo ni sada, kad je pokušavate “reorganizovati”.
Naša snaga nije u oružju, nego u istini. A istina, ma koliko je pokušali ugušiti, uvijek pronađe put do svijeta. Poruka Briselu: Bosna nije kolonija. U Briselu se odlučuje o granicama, ustavima, izborima — kao da Bosna nije zemlja, nego “projekat”. Ali zapamtite: Bosna nije vaša laboratorija.
Bosna je naša kuća. I u toj kući nema mjesta za nove podjele, nove privilegije, nove “gospodare”.
Ako ste zaista Evropa pravde — onda podržite jednakost. Ako niste — onda bar priznajte da niste ništa drugo nego hladni nasljednici kolonijalne politike.
Možete nametati odluke, ali ne možete nametnuti šutnju.
Možete oduzeti funkcije, ali ne možete oduzeti dostojanstvo.
Nada i prkos naroda koji neće kleknuti.
Neka čuje svijet: mi nismo narod koji traži milostinju, nego pravdu.
Ne tražimo tuđu ruku da nas vodi, nego slobodu da hodamo uspravno.
Sve što smo imali, kroz stoljeća smo platili krvlju, znojem i suzama — i opet smo ostali ljudi.
Na našim mezarjima leži dokaz da se može umirati časno, a živjeti prkosno.
Bosna ne živi od njihovih odluka — Bosna živi od naše vjere, od našeg daha, od naše ljubavi prema zemlji na kojoj su nam korijeni i mezari.

Kad nas pokušaju ušutkati, mi ćemo govoriti još glasnije.
Kad nas pokušaju poniziti, mi ćemo hodati još uspravnije.
Kad nam zatvore vrata, otvoriće se nebo — jer narodu koji ne izdaje istinu, i Bog ostaje saveznik.

Evropa koja se diči demokratijom mora znati: mi nismo problem, mi smo podsjetnik.
Podsjetnik da je savjest skuplja od interesa.
Podsjetnik da su mrtvi Srebrenice ogledalo svakog političara koji danas ćuti.
Podsjetnik da Bosna nije nastala u kancelarijama, nego u krvi i suzama onih koji su vjerovali da čovjek vrijedi više od nacije, više od mržnje.

Bosna će trajati — jer je istina u njenim temeljima.
A istina ne umire.
Bosna će trajati — jer ima narod koji zna praštati, ali ne zaboravlja.
Bosna će trajati — jer je prkos naš oblik disanja.

Mi ne tražimo osvetu.
Mi tražimo priznanje da smo ljudi, da postojimo, da imamo pravo disati punim plućima u vlastitoj zemlji.
Ako je to zločin u očima moćnih, onda je naša slabost postala njihova sramota.

Zato neka se čuje i u Briselu, i u Berlinu, i u Washingtonu:
Bosna nije eksperiment, nego zavjet.
Narod koji je preživio genocid — više se nikada neće dati srušiti ni oružjem ni paragrafima.
Bosna nije njihova da je dijele.
Bosna je naša da je čuvamo, da je volimo, i da je ostavimo onima koji dolaze poslije nas — čistiju nego što smo je mi zatekli.

I dok god ima ijednog Bošnjaka koji diše,
dok god ima ijedne majke koja se sjeća,
dok god ima ijedne dove koja se uzdiže iznad ove zemlje —
Bosna će postojati.

I neka znaju svi koji je osporavaju:
nikada nismo pristali na nestanak.
Niti ćemo ikada.