U ovim danima, kad riječi teško nalaze put između duše i papira, opraštamo se od čovjeka koji je svojim tihim prisustvom obilježio jedno cijelo razdoblje našeg intelektualnog, duhovnog i kulturnog života – profesora, prijatelja i brata, prof. dr. Jusufa Ramića, koji je u 87. godini života preselio na Ahiret.

Kairo, 1974. – susret koji ostaje
Upoznah ga davne 1974. godine u Kairu, u Misionarskom studenskom gradu Al-Azhara, gdje su boravili brojni studenti iz cijeloga svijeta, pa tako i studenti iz Bosne, puni znatiželje, ponosa i čežnje za znanjem. Dr. Ramić je već bio pred završetkom svoje studija na Al-Azharu. Pripremao je svoju doktorsku disertaciju iz arapske knjiženosti, tačnije o književnosti egipatske porodici al-Muwayliḥi (Usrah al-muwayliḥī wa atharuhā fī al-adab al-ʿarabī). Miran, povučen, ali uvijek prisutan duhom. Njegova riječ bila je blaga, ali duboka; njegov osmijeh, tih, ali pun razumijevanja.

Za nas novake, koji smo tek koračali kroz hodnike Al-Azhara, bio je poput starijeg brata – nesebičan, srdačan, uvijek spreman da pomogne, a nikada da se istakne. Bio je često uz svog nerazdvojnog brata, prijatelja i saputnika po studijama na Al-Azharu dr. Ahmedom Smajlovićem – energičnim, prodoran i karizmatičnim. Premda se ponekad činilo da Jusuf stoji u Ahmedovoj sjeni, svako ko ga je poznavao znao je da je dr. Ramić bio svjetionik tišine – osobnost sui generis, alim – učenjak, koji je disao s ritmom Kur’ana i govorio jezikom njegove ljepote.

Korijeni i putevi znanja
Rođen 1938. godine u Šeheru kod Kalesije, Jusuf Ramić je rano pokazao ono što će ga kasnije obilježiti – smirenost, ozbiljnost i nepokolebljivu posvećenost znanju. Nakon osnovne škole završio je Gazi Husrev-begovu medresu 1958. godine, a potom, tragajući za širinom znanja, studirao pravo u Ljubljani i Beogradu.


Njegov istinski duhovni put započinje 1962. godine, kada odlazi u Kairo i upisuje Fakultet arapskog jezika na Al-Azharu – svjetioniku islamskog znanja. Prije odlaska bio je imam u Čajniču, a po povratku, 1974. godine, započinje njegov dugogodišnji rad u službi Islamske zajednice i obrazovanja.

Najprije kao šef Kabineta reisul-uleme, potom kao profesor arapskog jezika i književnosti na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu. Na tom putu, od docenta do redovnog profesora, pa sve do dekana Fakulteta, pokazivao je ono što je oduvijek bilo njegova osobina: skromnost u ophođenju, ali veličinu u znanju. U penziji uživao je zasluženo u počasti „profesora emeritusa“.

Čuvar jezika i duha Kur’ana
Dr. Jusuf Ramić nije bio samo arapski filolog, nego tumač duha arapskog jezika, čovjek koji je znao da riječ nije samo sredstvo izraza, nego i most između čovjeka i Boga Svevišnjeg. Njegova ljubav prema jeziku Kur’ana bila je ljubav prema suštini Objave, prema mudrosti i ritmu koji oživljava srce. Otuda njegova pažnja bila posvećena analizi prijevoda Kur'ana na bosanski, gdje nije dopuštao da se izvorno značenje kur'anskih riječi prevodi neodgovorno i stihijski kako prevoditelj pokazao svoju poetsku ili umjetničku vještinu na račun izvorne kur'anske poruke.

Kao urednik brojnih časopisa – „Preporoda“, „Islamske misli“, „Zbornika radova Islamskog teološkog fakulteta“ – ostavio je trag uredničke staloženosti i intelektualne preciznosti. Radio je u Biblioteci Gazi Husrev-begove medrese kao direktor, u Medresi kao profesor, i na Fakultetu islamskih nauka kao voditelj Katedre za Kur’an i kur’anske znanosti.

Njegov rad nije bio samo akademski, nego i duhovni; on je živio ono što je govorio, i govorio ono što je živio.

Tišina alima – učenjaka
Rijetko kada se pojavi čovjek koji toliko zna, a tako malo o sebi govori. Dr. Ramić nije tražio svjetla pozornice. Njegovo prisustvo bilo je nenametljivo, ali trajno; njegova riječ, rijetka, ali odmjerena. U vremenu kada su mnogi govorili glasno, on je govorio tiho – ali su ga zato svi slušali.

Bio je čovjek dostojanstva i blagosti, onaj koji ne nameće, nego vodi primjerom. U njegovoj blizini osjećala se neka posebna toplina – toplina znanja koje ne opterećuje, već oslobađa.

Dovi za alima – učenjak i brata
S njegovim odlaskom na Ahiret zatvara se jedno veliko poglavlje bosanske islamske misli, ali ne i knjiga koju je ispisao. Ona ostaje u generacijama njegovih učenika, u jeziku koji je podučavao, u knjigama koje je uređivao, u sjećanjima nas koji smo ga poznavali.

Neka mu Milostivi Gospodar podari najljepše mjesto u Džennetu.

Neka mu svaka riječ koju je izgovorio za dobro, svaka knjiga koju je otvorio i svaka duša koju je podučio, bude svjetlo u njegovom kaburu.
Rahmet ti, dragi brate Jusufe.
U tvojoj tišini sada odzvanja Kur’an – onaj isti čiji si jezik i duh nosio u srcu cijelog života.

Svi smo Allahovi i svi se Allahu vraćamo!

Al-Fatiha!