U ratu koji traje previše dugo. U ratu koji traje danas i koji se nastavlja iz časa u čas. U ratu u kome se računaju sati do narednog udara. Ukrajina je izdržala još jednu noć. Struja treperi. Gradovi dišu na agregate. Bolnice evakuišu pacijente. Harkiv je opet pogođen. Glajd (jedreće) bombe i dronovi paraju nebo kao da je tuđe. To je nebo jedne evropske zemlje. Nebo na kome je zapisano da je agresor i dalje Rusija. Da je meta narod. Da je cilj strah. Kupjansk opet evakuiše đecu. Majke nose dokumente u sa sobom nose svoju đecu. Jedan vojnik gleda u pravcu pruge. Kaže biće bolje. I stežući šaku i ruku hrabrog borca koji ne pristaje na poraz. Granatiranje ne prestaje. Sjeveroistok gori dok Kremlj tvrdi da drži stratešku prednost duž fronta dugog preko hiljadu kilometara. To je jezik sile. To je jezik imperije koja se nikada nije odrekla vlastite mitologije to je jezik velikoruskog diktattora i zločinca Putina.

Kremlj je skinuo rukavice i sa rezervistima. Potrošnja ljudskih života ulazi u proračun ali sa ljuckim mesom. Industrija smrti radi u tri smjene. To se zove politika. Velikorusska. Stara i pasna. Isti je obrazac koji se širi kao otrov svuda đe vidi svoje mjesto. Znam da će neko reći. Nisu li i Ukrajinci uzvratili. Jesu. Gađaju rafinerije. Čuvaju nebo. Bore se hrabro da sa malo naprave mnogo. Traže radare. Traže rakete. Traže sisteme PVO. Traže da Evropa i Amerika ne zaborave sopstvene riječi. Jer mreža puca čim zahladni. Jer energetski udari kidaju i vodu i metro i tišinu.

Iznad svega. Čuješ novi zvuk. F-šesnaest. Avioni koji su bili legenda u knjigama sad su škola opstanka. Ukrajinske posade u njima. Mijenjaju piste. Prave mobilne radionice. Letovi su česti. Gubici realni. I dalje lete. Jer svako presretnuto oružje znači spašen ulaz u sklonište. Spašeno dijete. Spašen grad i vječita borba za slobodnu i nezavisnu Ukrajinu zemlju drevnih i hrabrih Ševčenkovih stihova i boraca UPA (Uktajinkse pobunjeničke armije besmrtnih) Šuheviča.

Evropa dotle traži jezik garancija. Bez manipulacija i ruskih brutalnih laži. Faktički štit za zemlju koja stoji na liniji udara. Faktičke obaveze vlada da neće ostaviti praznu stolicu dok je oluja. To je minimum. Sve ispod je neprihvatljivo.

A CRNA GORA…
A šta je danas Ukrajina za nas u Crnoj Gori. Ogledalo. Ogledalo u kome se vidi cijeli Balkan. Vidi se luka u Boki i cesta do granice. Vidi se NATO kao zaklon koji se ne podrazumijeva. Vidi se i jedno staro pitanje. Jesmo li naučili razliku između slobode i propagande. Nismo svi. Jer hibridne prijetnje nijesu nimalo bezopasne. To su mediji koji lažu. Botovi koji progovaraju. Novac koji služi cilju održati srpsko-ruski mit i vlast po svaku cijenu. Cilj je da Crna Gora posumnja u sebe. Da okrene glavu od Ukrajine. Da se zasiti stvarnosti i nasloni na srpsko-rusku laž. Crna Gora je kroz svoju istoriju plaćala žestoku cijenu velikosrpskle i velikoruske politike tako i dan danas. Izjednačili smo žrtvu i zločinca. Da li je to naš izbor?

Preśednik bez odgovora. Podśetiti ili zaboraviti. Nije bitno kako ćemo napisati. Bitno je šta ćemo uraditi. Proći će vijest. Ostaće posljedice. U Podgorici su potpisani papiri koji znače bezbjednosnu saradnju sa Ukrajinom. Ne samo formalno nego ozbiljna obavještajna razmjena. Investicije u odbranu. Obnova. I obaveza da ne ćutimo kad raketa udari u porodilište. To je politika jedne male zemlje koja zna đe je. Na Mediteranu. U Evropi. U savezu.

I zato ću reći jasno. Velikosruskka politika je otrov. Uvijek je bila. Uvijek se hranila tuđim pravom na ime. Na jezik. Na rijeku. Na śećanje. Nudi stabilnost kao put u smrt. Mir kao alternativu ali naravno bez ljudi. Granice kao žicu kroz dvorište. Kad god joj popustite ona uđe i kaže. Ovo je oduvijek bilo naše. A onda donese spisak. Ko će da ćuti. Ko da nestane. Ko da potpiše. Ko će biti prognan, ko sklonjen, ko na zemlju a najčešće ko pod zemlju.

Ukrajina danas plaća cijenu evropskog juče. Evropskog komfora i našeg zaborava. Plaća zato što je Evropa predugo mislila da će nafta i gas prevaspitati imperiju. Neće. Imperije se ne odvikavaju. One se zaustavljaju. Sankcijama. Tehnologijom koja ne curi. Sudovima koji rade. I granicom koja je čuvana ljudima a ne samo markerima na mapi. Crna Gora treba da bude mala i tvrdoglava. Da štiti svoj put ka EU jer je to bezbjednost a ne protokol. Da unutar zemlje prepozna kanale dezinformacija. Da ih rastavi na djelove. Da kaže đeci u školi šta je propaganda. Da zaštiti izbore od velikosrpko-ruskih. Jer to nije teorija. To je preklapanje naše stvarnosti i naše istine a istina može biti samo jedna. Ne postoje dvije istine.

Ako me pitate đe Crna Gora sada i u svemu tome, opet ću reći: “Ne možemo biti neutralni između agresora i žrtve. Ne možemo biti pametniji od činjenica. Ne možemo se pretvarati da je Ukrajina daleko. Jeste daleko koliko traje let do Kijiva. Ali je blizu koliko traje jedna laž da promijeni izborni rezultat u Podgorici. Zato pišem ovako. Bez obmane. Sa jednim zahtjevom. Da Crna Gora ostane okrenuta Evropi. Da stoji uz Ukrajinu. Da zove stvari imenom. Da odbije mit o pravu jačega. I da pamti. Jer pamćenje je najtvrđi zid. A istina je jedina municija koja se ne može potrošiti.

SLAVA UKRAJINI SLAVA SVIM ŠĆERIMA I SINOVIMA PALIM ZA SLOBODU!