Već prođoše bukadar godina od zlokobnih devedesetih.
Godina koje su ostavile neizbrisiv trag u našim srcima, iako nismo svi bili na prvim linijama, iako se nismo krili po podrumima, niti gladovali u razrušenim gradovima. Mnogi od nas su tada već bili u dijaspori. Daleko od domovine, ali dušom prisutni, bolno prisutni.

Jer, kad se ruši ono što voliš, kad gledaš kako nestaje tvoja matična država, tvoje ulice, tvoji ljudi, ni hiljade kilometara ne mogu biti zaklon.

Osjećali smo, iz dana u dan, kako nam puca identitet, kako nestaje sigurnost koju smo uzimali zdravo za gotovo. Svaka vijest bila je rana. Svaka slika, udarac u srce.

Bile su to teške godine, ne samo za one koji su rat izbliza osjetili. Teške su bile i za one koji su bježali, koji su se krili po podrumima, bez struje, bez vode, bez osnovnih darova života. Teške su bile i za nas u tuđini, dok smo s grčem u stomaku čekali vijesti, dok smo slali pakete pomoći, dok smo organizovali proteste i dizali glas protiv nepravde koju je svijet gledao i dozvolio.

Mnogi od nas su tada, iz daljine, stajali na barikadama savjesti. Demonstrirali smo protiv fašizma, protiv agresije, protiv rušenja onoga što je bilo dio nas, Republike Bosne i Hercegovine. Nosili smo transparente, parole, suze, bijes. A ponajviše, nosili smo osjećaj nemoći.

Ipak, u toj nemoći rađala se i snaga. Snaga zajedništva, otpora, vjere da istina ne može zauvijek biti potisnuta.

Ta nas snaga i danas pokreće.

Jer sjećanja nisu nestala. Rane ne bole kao nekad, ali svaka od njih čuva ime, priču, lice koje nismo zaboravili. Naša dijaspora možda nije imala rovove, ali je imala dušu koja je gorjela.
Zato danas, s ove distance, ne pišemo samo zbog prošlosti, pišemo zbog istine. Pišemo zbog onih koji više nisu s nama. Zbog djece koja su odrastala pod granatama. Zbog majki koje nikada nisu dočekale svoje sinove. Zbog domovine koja je preživjela, ali još uvijek zacjeljuje.

Ovo nije samo priča o ratu. Ovo je priča o ljubavi. O boli. O otpornosti jednog naroda.
I o tome da gdje god da smo, Bosna i Hercegovina je uvijek u nama.

Nismo zaboravili. Nećemo ni zaboraviti. I nikada nećemo prestati voljeti.
Prođoše godine od tog zlokobnog vremena.

Vrijeme ide, a s njim i ljudi. Mnogi koji su tada bili s nama – daleko od domovine koja je krvarila – danas više nisu među živima. Preselili su na bolji svijet. Neka im je rahmet i vječni mir.
Danas, trideset i kusur godina kasnije, preturam po starim dokumentima i uspomenama. Prva mi pod ruku dođe jedna stara novina – Sabah.

Broj iz 1998. godine, izdat u New Yorku. Glavni urednik i izdavač bio je Šukrija Džidžović, a sjećanje na njega i njegovu hanumu, koja je sada također rahmetli, probudi u meni cijeli jedan svijet.

Sabah nije bio samo list, bio je most. Izlazio je jednom sedmično, a svako novo izdanje se željno čekalo. Čitali su ga naši ljudi u metrou, na putu za posao i s posla, u svojim domovima, na pauzama, uz kahvu, na sijelima...

Bio je to glas naše istine, u vremenu kad se ta istina još uvijek morala objašnjavati, braniti, dokazivati.

To su bile godine kada je Bosna i Hercegovina pokušavala da stane na noge. Rat je bio zaustavljen, ali mnoge rane nisu bile zatvorene. Zapad je, po svom starom običaju, odlučio da pravi "balans" gdje ga ne može biti. Umjesto da pomogne obnovu jedinstvene države, oni su uvukli zmiju u njeno srce – takozvanu Republiku srpsku.

Entitet koji ni poslije tri i više decenije ne miruje. Entitet koji ne priznaje suze, ne priznaje zločine, ne priznaje državu u kojoj je rođen.

Za tu nepravdu nije kriv samo onaj ko je pucao, već i onaj koji je zažmurio.

A zažmurio je svijet. Posebno oni koji su imali moć da spriječe zlo, ali su umjesto toga crtali karte, dijelili teritorije i, kako to često biva, žrtvovali istinu zarad "mira".

Ipak, kroz sve to, naš narod je disao. I opstajao. I gradio život, ma gdje bio.

U toj borbi za očuvanje identiteta, za pamćenje, za povezanost – Sabah i slični glasovi iz dijaspore igrali su nezamjenjivu ulogu. Bili su poput fenjera u tami, da se ne zaboravi, da se ne utihne, da se zna ko smo, šta smo i otkud smo.

Danas, kad otvorim te požutjele stranice, ne čitam samo vijesti. Čitam ljude. Čitam vrijeme. Čitam sebe – onog mlađeg, punog nade i bola, kako traži način da pomogne domovini, dok istovremeno pokušava da pronađe svoje mjesto u tuđem svijetu.