Kolumne
EMANET I SVIJEST: REISUL-ULEMA KAO DUHOVNI ŠTIT I CIVILIZACIJSKI KOMPAS BOŠNJAKA – MUSLIMANA
|
|
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 17. October 2025. 13:10:31
Na današnji dan, 17. oktobra 1882. godine, imenovan je prvi reisul-ulema u Bosni i Hercegovini, Mustafa Hilmi efendija Hadžiomerović. Taj datum ne označava samo početak nove institucije već i početak novog poglavlja duhovne i povijesne samosvijesti Bošnjaka – muslimana. U trenutku kada su izgubili političku domovinu, Bošnjaci su pronašli svoju duhovnu. Kada su im granice izbrisane, vjera je postala njihova karta i zastava.
Kroz povijest Bošnjaka, ličnost reisul-uleme bila je više od poglavara vjerske zajednice. Ona je bila metafora opstanka, simbol duhovnog otpora i utjelovljenje sabura jednog naroda.Reisul-ulema kod Bošnjaka nije „papa“ ni politički vladar, nego čuvar smisla – čovjek, koji mora spojiti ahlak i mudrost, vjeru i diplomatiju, narod i svijet.
U njegovom liku ogleda se složeni karakter Bošnjaka: pobožnost i oprez, ponos i skromnost, otvorenost i ranjivost.
Svaki reisul-ulema, od Mustafe Hilmi ef. Hadžiomerovića do sadašnjeg Huseina ef. Kavazovića, morao je biti mudri strateg bez vojske, političar bez stranke i lider bez oružja – ali s vjerom jačom od svakog oružja.
Njihova snaga nije bila u moći, nego u moralnom autoritetu. U vremenu kad su Bošnjaci bili pod tuđom vlašću, reisul-ulema je bio glas naroda koji se nije smio čuti. U vremenima kad se narod plašio govoriti, reisul-ulema je govorio u njegovo ime. Kad je narod gubio vjeru u sebe, on ga je podsjećao da nije sramota biti mali, nego odustati od dostojanstva.
Kada je Austro-Ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu, ona je donijela modernu administraciju ali i duboku civilizacijsku napetost. Bošnjaci su se našli na granici dvaju svjetova: islamskog Istoka i kršćanskog Zapada, između šerijata i imperijalnog prava, između mekteba i gimnazije. U takvom civilizacijskom sudaru, reisul-ulema je morao biti prevodilac između vjera, kultura i epoha.
Njegova misija nije bila samo teološka, već civilizacijska: pokazati da islam u Bosni nije strano tijelo u Evropi, nego autentični evropski islam, duboko ukorijenjen u tradiciju suživota, znanja i tolerancije. Dok su drugi narodi Evrope vjekovima gradili svoje crkve i države na isključivosti, Bosna je, pod rukom svojih reisa, gradila vjeru kao most između različitih.
U tom smislu, reisul-ulema je bio evropski duhovnik orijentalnog srca – čovjek koji je znao da se Bosna ne može spasiti povratkom u prošlost, nego samo mudrim nošenjem svog identiteta u sadašnjosti.
On je pokazao da islam ne mora biti ni orijentalna nostalgija ni zapadna imitacija, nego bosanska mjera vjere – sklad između neba i zemlje, između džeamije i susjedove crkve, između sabura i borbe za pravdu.
Nakon pada Osmanskog Carstva, Bošnjaci su ostali bez političke domovine. U vremenu kad su drugi narodi gradili nacionalne države, Bošnjaci su – zahvaljujući instituciji reisul-uleme i Ulema-medžlisu– izgradili duhovnu državu. Rijaset Islamske zajednice postao je ustavna duša naroda bez ustava, parlament savjesti, akademija identiteta.
U vrijeme kada su im oduzeli zastavu, ezan je postao njihova himna; kada su im oduzeli vlast, džamija je postala njihova skupština; kada su im oduzeli ime, reis je postao njihova adresa.
Zato nije pretjerano reći da je Islamska zajednica sačuvala biološki opstanak Bošnjaka.
Jer, narod koji gubi vjeru, gubi smisao; a kad izgubi smisao, nestaje i kao tijelo.
Vjera je bila oksigen nacije – ono što je održavalo krvotok zajednice u vremenima kada je sve drugo bilo blokirano. Da nije bilo institucije reisul-uleme, Bošnjaci bi se mogli asimilirati, raseliti ili iščeznuti, kao što su nestali mnogi mali narodi Evrope. Islamska zajednica je bila njihov DNK pamćenja.
Bošnjaci danas moraju s poštovanjem gledati na 1882. godinu, kada je Ulema-medžlis, uz odobrenje austrougarskog cara Franje Josipa, postao začetkom Rijaseta Islamske zajednice. To je bila historijska nužnost – čin preživljavanja. Austro-Ugarska je željela kontrolu, ali je, nehotice, pomogla stvaranju institucije koja je nadživjela i nju i sve njene nasljednike.
Zahvalnost Ulema-medžlisu i njegovim osnivačima je dužnost svakog Bošnjaka, jer su oni postavili temelje našeg duhovnog kontinuiteta. Ali, ta zahvalnost ne smije biti kraj svijesti, nego njen početak. Bošnjaci ne smiju zauvijek ostati „vjerska zajednica u tuđoj državi“ – nego moraju postati svjesna, državotvorna nacija u svojoj domovini.
U Evropi današnjice, niko ne preživljava samo vjerom. Nacije se cijene po nacionalnoj organiziranosti, političkoj mudrosti i sposobnosti da artikulišu vlastiti interes. Zato, uz duhovni emanet, Bošnjaci moraju razvijati i nacionalnu i državotvornu svijest.
Bez nje, vjera ostaje bez zaštite, a kultura bez temelja.
Islamska zajednica je bila duhovna država Bošnjaka, njihov DNK pamćenja i kičma opstanka. Bez nje, mogli su nestati kao i mnogi mali narodi Evrope. Vjera je bila oksigen nacije, a reisu-l-ulema njen čuvar i tumač.
Institucija reisul-uleme, kroz 143 godine postojanja, pokazala je da se Bošnjaci ne mogu slomiti dok imaju duhovno vođstvo, ali ni napredovati ako ostanu bez nacionalne strategije. Emanet koji su reisul-uleme nosili bio je svjetlo u tami, ali svjetlo mora imati i krov nad sobom – državu.
Pouka današnjim i budućim generacijama glasi: Čuvajte svoju vjeru, jer bez nje nema duše; ali gradite svoju državu, jer bez nje nema slobode. U svijetu koji se klanja moći, Bošnjak se mora klanjati Bogu svevišnjem, ali hodati uspravno među ljudima. Samo tako će emanet reisul-uleme, koji traje od 1882. do danas, biti svjetlo prošlosti i vatra budućnosti – ona koja ne gori da uništi, nego da obasja put narodu koji nikad nije prestao vjerovati.
Emanet: Božanski ispit vođstva i ogledalo naroda
U Kur’anu Svevišnji Allah kaže: - Mi smo ponudili emanet nebesima, Zemlji i planinama, pa su ga odbili iz straha od tereta, pa ga je preuzeo čovjek, koji je nepravedan i neznalica. (Al-Ahzab, 72).
Emanet nije privilegija. nego kušnja, pa nositi ga znači biti budan dok drugi spavaju, pravedan kad je najlakše biti pristrasan. Reisu-l-ulema je ogledalo naroda – kad se narod zagubi, on se razbije u tom ogledalu.
Gospodaru svjetova, Ti koji daješ emanet samo onima koji se Tebe boje više nego ljudi, učvrsti korake onih koji ga nose. Sačuvaj ih od ponosa koji vodi u pad, i od straha koji vodi u šutnju. Podari našem narodu mudrost da prepozna svoje vođe, i snagu da ih brani kad su klevetani. Učini da emanet vjere u Bosni nikad ne izgori, i da kroz svaku generaciju ustaje novi svjedok Tvoje istine. Amin!
Kroz povijest Bošnjaka, ličnost reisul-uleme bila je više od poglavara vjerske zajednice. Ona je bila metafora opstanka, simbol duhovnog otpora i utjelovljenje sabura jednog naroda.Reisul-ulema kod Bošnjaka nije „papa“ ni politički vladar, nego čuvar smisla – čovjek, koji mora spojiti ahlak i mudrost, vjeru i diplomatiju, narod i svijet.
U njegovom liku ogleda se složeni karakter Bošnjaka: pobožnost i oprez, ponos i skromnost, otvorenost i ranjivost.
Svaki reisul-ulema, od Mustafe Hilmi ef. Hadžiomerovića do sadašnjeg Huseina ef. Kavazovića, morao je biti mudri strateg bez vojske, političar bez stranke i lider bez oružja – ali s vjerom jačom od svakog oružja.
Njihova snaga nije bila u moći, nego u moralnom autoritetu. U vremenu kad su Bošnjaci bili pod tuđom vlašću, reisul-ulema je bio glas naroda koji se nije smio čuti. U vremenima kad se narod plašio govoriti, reisul-ulema je govorio u njegovo ime. Kad je narod gubio vjeru u sebe, on ga je podsjećao da nije sramota biti mali, nego odustati od dostojanstva.
Kada je Austro-Ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu, ona je donijela modernu administraciju ali i duboku civilizacijsku napetost. Bošnjaci su se našli na granici dvaju svjetova: islamskog Istoka i kršćanskog Zapada, između šerijata i imperijalnog prava, između mekteba i gimnazije. U takvom civilizacijskom sudaru, reisul-ulema je morao biti prevodilac između vjera, kultura i epoha.
Njegova misija nije bila samo teološka, već civilizacijska: pokazati da islam u Bosni nije strano tijelo u Evropi, nego autentični evropski islam, duboko ukorijenjen u tradiciju suživota, znanja i tolerancije. Dok su drugi narodi Evrope vjekovima gradili svoje crkve i države na isključivosti, Bosna je, pod rukom svojih reisa, gradila vjeru kao most između različitih.
 |
U tom smislu, reisul-ulema je bio evropski duhovnik orijentalnog srca – čovjek koji je znao da se Bosna ne može spasiti povratkom u prošlost, nego samo mudrim nošenjem svog identiteta u sadašnjosti.
On je pokazao da islam ne mora biti ni orijentalna nostalgija ni zapadna imitacija, nego bosanska mjera vjere – sklad između neba i zemlje, između džeamije i susjedove crkve, između sabura i borbe za pravdu.
Nakon pada Osmanskog Carstva, Bošnjaci su ostali bez političke domovine. U vremenu kad su drugi narodi gradili nacionalne države, Bošnjaci su – zahvaljujući instituciji reisul-uleme i Ulema-medžlisu– izgradili duhovnu državu. Rijaset Islamske zajednice postao je ustavna duša naroda bez ustava, parlament savjesti, akademija identiteta.
U vrijeme kada su im oduzeli zastavu, ezan je postao njihova himna; kada su im oduzeli vlast, džamija je postala njihova skupština; kada su im oduzeli ime, reis je postao njihova adresa.
Zato nije pretjerano reći da je Islamska zajednica sačuvala biološki opstanak Bošnjaka.
Jer, narod koji gubi vjeru, gubi smisao; a kad izgubi smisao, nestaje i kao tijelo.
Vjera je bila oksigen nacije – ono što je održavalo krvotok zajednice u vremenima kada je sve drugo bilo blokirano. Da nije bilo institucije reisul-uleme, Bošnjaci bi se mogli asimilirati, raseliti ili iščeznuti, kao što su nestali mnogi mali narodi Evrope. Islamska zajednica je bila njihov DNK pamćenja.
Bošnjaci danas moraju s poštovanjem gledati na 1882. godinu, kada je Ulema-medžlis, uz odobrenje austrougarskog cara Franje Josipa, postao začetkom Rijaseta Islamske zajednice. To je bila historijska nužnost – čin preživljavanja. Austro-Ugarska je željela kontrolu, ali je, nehotice, pomogla stvaranju institucije koja je nadživjela i nju i sve njene nasljednike.
Zahvalnost Ulema-medžlisu i njegovim osnivačima je dužnost svakog Bošnjaka, jer su oni postavili temelje našeg duhovnog kontinuiteta. Ali, ta zahvalnost ne smije biti kraj svijesti, nego njen početak. Bošnjaci ne smiju zauvijek ostati „vjerska zajednica u tuđoj državi“ – nego moraju postati svjesna, državotvorna nacija u svojoj domovini.
U Evropi današnjice, niko ne preživljava samo vjerom. Nacije se cijene po nacionalnoj organiziranosti, političkoj mudrosti i sposobnosti da artikulišu vlastiti interes. Zato, uz duhovni emanet, Bošnjaci moraju razvijati i nacionalnu i državotvornu svijest.
Bez nje, vjera ostaje bez zaštite, a kultura bez temelja.
Islamska zajednica je bila duhovna država Bošnjaka, njihov DNK pamćenja i kičma opstanka. Bez nje, mogli su nestati kao i mnogi mali narodi Evrope. Vjera je bila oksigen nacije, a reisu-l-ulema njen čuvar i tumač.
Institucija reisul-uleme, kroz 143 godine postojanja, pokazala je da se Bošnjaci ne mogu slomiti dok imaju duhovno vođstvo, ali ni napredovati ako ostanu bez nacionalne strategije. Emanet koji su reisul-uleme nosili bio je svjetlo u tami, ali svjetlo mora imati i krov nad sobom – državu.
Pouka današnjim i budućim generacijama glasi: Čuvajte svoju vjeru, jer bez nje nema duše; ali gradite svoju državu, jer bez nje nema slobode. U svijetu koji se klanja moći, Bošnjak se mora klanjati Bogu svevišnjem, ali hodati uspravno među ljudima. Samo tako će emanet reisul-uleme, koji traje od 1882. do danas, biti svjetlo prošlosti i vatra budućnosti – ona koja ne gori da uništi, nego da obasja put narodu koji nikad nije prestao vjerovati.
U Kur’anu Svevišnji Allah kaže: - Mi smo ponudili emanet nebesima, Zemlji i planinama, pa su ga odbili iz straha od tereta, pa ga je preuzeo čovjek, koji je nepravedan i neznalica. (Al-Ahzab, 72).
Emanet nije privilegija. nego kušnja, pa nositi ga znači biti budan dok drugi spavaju, pravedan kad je najlakše biti pristrasan. Reisu-l-ulema je ogledalo naroda – kad se narod zagubi, on se razbije u tom ogledalu.
Gospodaru svjetova, Ti koji daješ emanet samo onima koji se Tebe boje više nego ljudi, učvrsti korake onih koji ga nose. Sačuvaj ih od ponosa koji vodi u pad, i od straha koji vodi u šutnju. Podari našem narodu mudrost da prepozna svoje vođe, i snagu da ih brani kad su klevetani. Učini da emanet vjere u Bosni nikad ne izgori, i da kroz svaku generaciju ustaje novi svjedok Tvoje istine. Amin!
