Alija izetbegović - jedan od najvećih umova XX-og vijeka

Kolumne

ALIJA IZETBEGOVIĆ - JEDAN OD NAJVEĆIH UMOVA XX-OG VIJEKA

Autor: Aziz Hurem

Objavljeno: 19. October 2025. 13:10:24

Povodom preseljenja na Bolji svijet 19. oktobra 2003. Na današnji dan otišao je jedan od najvećih umova XX-og vijeka.

Država BiH i Bošnjaci
Vi imate danas – a možda je uvijek i bilo – ljude koji nikada nisu uzeli kutlaču u šake a kad treba kritikovati jelo i kuharicu pomislio bi insan da su to perfektni kuhari. Imate npr. ljude koji raspravljaju o medicini i ljekarima i ne samo to nego oni bi ko biva umjeli sve to bolje obavljati nego osoblje u bijelim mantilima a doktora su sreli samo na hodniku kad su dolazili nekom u posjetu. Pa onda imate one koji sve znaju i u sve se razumiju od rala i motike do visoke politike. E takvih imamo danas najviše.
Nekoliko godina nakon završetka agresije na Bosnu, u vremenu od 1992.-1995. godine, u nadi i sa željom samo da se rat završi, i da bude mir - vjerovali smo da će svako raditi svoju zadaću i da će sve funkcionirati mnogo bolje nego što se pokazalo. Te naše puste želje i nade su počele nestajati, kao baloni od sapunice. Tako sam, i sam duboko razočaran u sve, a ponajviše u čovjeka u razgovoru sa jednom Njemicom, upitao:
- Gospođo G. po vašem mišljenju, viđenju i percepciji kažite mi, koliko dugo treba graditi državu?
Da vam odmah otvoreno kažem, i priznam, očekivao sam da mi odgovori - jedno dvadeset, trideset, pa čak i pedeset godina.
Nakon dužeg razmišljanja odgovorila mi je: - Immer (znači - uvijek, vječito, stalno, konstantno).
Na našu veliku nesreću, mi - mnogi od nas - ne razmišljamo tako, i očekujemo da nam neko pokloni i državu i sve ono što dolazi u tom paketu.
Na svim stranama Svijeta, na svim meridijanima, svi narodi i kulture imaju svoje narodne/nacionalne vođe. Nacionalne vođe mogu djelovati unutar jedne države paralelno, kompatibilno, harmonično, progresivno... sa nacionalnim vođama drugih naroda, u toj, ili u drugim državama, ili, u gorem slučaju, mogu biti suprotstavljeni jedni drugima.
U našem, bosanskom i bošnjačkom, slučaju, imali smo nekoliko nacionalnih vođa, ali oni su bili dio tadašnjih režima i dijelovi mehanizama koji nikada nisu išli na ruku Bosni, niti Bošnjacima unatoč željama Husein kapetana Gradašćevića, dr. Mehmeda Spahe i ostalih. Zapravo, političke i društvene okolnosti su bile suviše surove da bismo mogli realizovati našu nacionalnu ideju. Mi, Bošnjaci, htjeli smo - i to nam je bila puka potreba, namjera i ideja kojom smo se vodili - imati svog nacionalnog predvodnika, ili svoj tim predvodnika - avangardu sa osmišljenom nacionalnom i političkom idejom i projektom njenog realizovanja. To je bio i ostao moto i vodilja Bošnjačkog nacionalnog tima, na čelu sa Alijom Izetbegovićem. Kako tada, tako i dan-danas.
Na našu sveukupnu žalost i štetu, ali i na žalost svih naših sunarodnika, koji su nas zavarali, pa se okrenuli protiv Bošnjaka i pretvorili u dušmane, a zatim u krvoločne hijene, koji ga nisu razumjeli, odnosno nisu željeli razumjeti jer su htjeli zadržati svoju prevlast - kako u dotadašnjoj državi, tako i u krnjoj tzv. Jugoslaviji u kojoj bi - po principu jačeg i brojnijeg - svi ostali bili podređeni, latili su se oružja, s jedinim ciljem - sila i vlast nad drugima. I, bilo je šta je bilo. Nakon svih uzaludnih pokušaja i pregovora između demokratski i evropski orijentisanih nacionalnih i republičkih vođa, došlo je do cijepanja SFRJ po republičkim, i, što je još gore, po nacionalnim šavovima.
Ni najumniji, najvještiji, najnaučeniji, najautoritativniji ljudi, ne samo u BiH i u Jugoslaviji, nego i u Evropi i Svijetu, nisu mogli naći drugo rješenje - nego da se pristupi referendumu.
Jedna misao ili izreka Alije Izetbegovića se upravo poklopila sa tadašnjim stanjem u Jugoslaviji i tom vremenu. On naime kaže: „Pun trbuh i prazna glava je najlošija kombinacija“.
I upravo ta kombinacija je bila najvažniji fakt koji koji su imali u rukama oni čije glave su bile prazne. Oni su imali oružje i municiju svih kalibara, od puške do aviona i do broda, pune hambare, magacine i rezervoare, imali su Armiju koju su gradili i finansirali svi jugo-narodi, ….. imali su sve – znači “pun trbuh“. Imali su čak manje ili više dobar rejting u svijetu. Ali nedostajalo im je pameti, sluha i osjećaja za one druge – jer ti drugi se nisu dali više jahat ni sedlat. Dakle nisu imali pameti.
I onda je puklo. Puklo je skoro u cijelom Jugostanu – ali Bosna je platila i svoj i tuđe račune.
Bosna i Hercegovina je tu agresiju preživjela sa svojom Bošnjacima, pa makar gdje oni bili.
Zahvaljujući tadašnjem pol. Rukovodstvu i bosanskoj diplomatiji ali prvenstveno Aliji Izetbegoviću i njegovom brižno izabranom najužem timu Republiku Bosnu i Hercegovinu su priznale najveće zemlje i najveće sile Svijeta: - Evropska Zajednica, šestog aprila 1992.; USA, osmog aprila 1992,; slijedile su ih Njemačka, Francuska, Turska, itd. Bosna i Hercegovina je postala međunarodno priznata država sa svojom zastavom sa ljiljanima, a nakon toga i sa svojim mjestom u UN-Ujedinjenim Nacijama.
Kazivanje o Bosni je neizostavno vezano za rahmetli Aliju Izetbegovića, čovjeka koji je na svojim plećima nosio izuzetno veliki teret tokom cijelog života, i koji je zasigurno najzaslužniji za opstanak Bosne kao države. On i Armija RBiH.

*****
Alija Izetbegović - pored svestranog obrazovanja iz svih društvenih, pa i prirodnih nauka, bio je u prvom redu čovjek koji se bori za pravo, i za provođenje prava, zakona i slobode. Osim što su mu pravo i pravne nauke bili poziv i fah, on se svim svojim bićem i dušom posvetio rješavanju problema i dekadenci muslimanskog svijeta na globalnom nivou, a, koji su se odražavali, i danas se odražavaju i na nas Bošnjake koji živimo u regionu Balkana. Vjerovao je i bio ubijeđen da društvo ne može ići putem progresa bez slobode i demokratije, koja je ponajprije uslovljena pravom i pravnim zakonima. Stoga je od svoje rane mladosti bio u sukobu sa režimom i vlastodršcima u tadašnjoj Jugoslaviji, koja danas ne postoji – možda baš iz razloga ograničavanja sloboda. Razočarenja nakon Drugog svjetskog rata i podređen položaj Bošnjaka - tada još uvijek samo muslimana – ga je tjerao da se stalno bavi nacionalnom idejom. Nadahnuće i inspiraciju za čitav svoj angažman crpio je prvenstveno iz svoje vjere, Islama.
Izetbegović potiče iz aristokratske porodice, što je - svojim držanjem i djelima, cijeloga života - sam izrazito svjedočio. Pripadao je najbriljantnijoj generaciji Bošnjaka dvadesetog stoljeća, a zasigurno je jedan od najznačajnijih Bošnjaka u našoj historiji. On i njegovi savremenici, poput: - Mustafe Busuladžića; Munira Gavrankapetanovića; doktora, Nedžiba i Azize Šaćirbegović; Esada Karađozovića; Ismeta Kasumagića; braće Behmen; Teufika Velagića; Ešrefa Čampare; profesora Halida Kajtaza, i brojnih drugih Bošnjaka, koje su komunističke vlasti po završetku Drugog svjetskog rata proganjale, sudile im, a mnogima i glave skinuli, još tada su bili svjesni da su jugoslovenski muslimani, unatoč avnojskim obećanjima iz 1943. godine, da će im biti priznata nacionalnost, pali u podređen položaj u odnosu na druge jugoslovenske narode. Svoju zadaću i cilj je prvenstveno definisao i obilježio kao afirmaciju muslimana u Svijetu ali, prevashodno, bosanskih i drugih muslimana u Evropi, a nadahnuće za sve to je nalazio u vjeri u Boga koju je proučavao i prakticirao kao najbitniji segment svog života i djela.
Dakle, kao član "El-Hidaje", koja je na koncu ili neposredno po završetku Drugog svjetskog rata preobražena u organizaciju „Mladi Muslimani“ ističe se svojom principijelnošću i hrabrošću, pa tako zbog svojih glasnih izjava za govornicom u tadašnjoj i današnjoj Vijećnici, u Sarajevu, 1946. godine, protiv tamošnjeg režima i Informbiroa sa kojim su komunisti onda bili u sprezi, biva priveden u policiju (u sjedište UDB-e, obavještajne agencije) i po kratkom postupku osuđen na tri godine zatvora.
Po izlasku iz zatvora Izetbegović je možda ponekad i gubio nadu u neku svijetlu budućnost za Bošnjake, ali se uvijek iznova neumorno posvećivao problemima islamskog svijeta i tražio rješenja i mogućnosti za njihov oporavak i napredak.

*****
Izetbegović je dobro razumijevao sve svjetske religije i imao naspram njih jasan stav - možda jasniji nego i većina njihovih pripadnika - tako je znalački analizirao i komentarisao kršćanstvo, hinduizam, budizam...
Međutim, Bosnu, koja mu je bila u srcu, i Bošnjake u Bosni, vidio je kristalno jasno. Bio je svjestan toga da Bošnjaci, ukoliko se sami ne izbore za mjesto koje im pripada, niko im drugi to neće pokloniti. Naprotiv – samo bi dublje pali u podređen položaj. Raspadom Istočnog vojnog i političkog bloka (tzv. Varšavski pakt), i širenjem demokratskih procesa pripreman je prostor, i na kraju dočekan trenutak kada je Bosna i Hercegovina ostvarila svoju nezavisnost.
Zaslužan je za revitalizaciju islama, a na tome bi mu svi muslimani na Balkanu trebali biti zahvalni, ali također i drugi narodi bivše Jugoslavije, jer je uporedo došlo do oživljavanja i njihovog vjerskog života. Jer, i poslije demokratskih izbora, u mnogim državama koje su nastale raspadom Jugoslavije, ponovo su vlast preuzeli komunisti, ili bivši komunisti, koji su samo obukli drugo ruho.
Koliko god pojedinci bili kritični prema ličnosti Alije Izetbegovića, i prema njegovom djelu, tragovi koje je on utisnuo u historiju bosanske državnosti su neizbrisivi. Život i djelo Alije Izetbegovića možda su najdublja i najimpregnantnija epizoda koja je tokom nizanja historijskih etapa njenog razvoja, urezana u bosansku zemlju, i u bošnjačko biće i duh bosanski.
Svi oni, koji danas osporavaju ime i djelo Alije Izetbegovića, vjerujemo i ubijeđeni smo da to čine iz pakosti i zavisti. Svi su, kao i on, bar oni njegovi savremenici, isto tako imali šansu da devedesetih godina budu na njegovom mjestu. Ali, to i oni znaju, nisu imali njegovo znanje, hrabrost i stil. Jedna narodna poslovica kaže: - Lahko je biti general poslije bitke. Mnogi samo Izetbegovića optužuju da je izazvao rat koji je pokrenut na Bosnu 1992, godine. Rat nije bio Izetbegovićev izbor, on ga nikad i nigdje nije javno zazivao, niti njime prijetio, kao što to drugi jesu činili i za govornicom Skupštine RBIH. Bosna i njen narod bili su napadnuti, i morali su se braniti. Svaki drugi put, osim onoga koji su Bosna i njezin narod prešli, boreći se za goli opstanak, vodio bi i Bosnu i Bošnjake unazad, u ropstvo i podređen položaj.
O veličini Izetbegovića, i ličnoj i njega kao državnika, svjedoče i njegova brojna djela, izjave i postupci, od kojih ćemo podsjetiti na samo neka:
- Nikada nije ni pomišljao na osvetu i revanš naspram svojih uhoda i progonitelja, ni kada kada je izabran za prvog predsjednika samostalne države RBiH (iako je, u dva maha, nepravedno i bez pravnog osnova bio osuđen, i zbog toga dugo godina robijao);
- I svoje najbliže saradnike, kojima je, kao i njemu, naudio bivši režim, upozoravao je da to ne čine;
- Pripadnike Armije RBIH, čiji je vrhovni komandant bio, oficire i vojnike – kada je pokrenuta agresija na Bosnu - neumorno i očinski je savjetovao da budu prisebni, da ne posežu za osvetom i da ne vrše odmazdu nad civilima, starcima, ženama i djecom, te da, i kad im je teško, ne koriste psovke i ružne riječi, ako ne za Božiji, a onda makar za hatar onima, kojima takav govor smeta;
- Niko, nigdje i nikada se ne može požaliti da je dolaskom Alije Izetbegovića na vlast izgubio radno mjesto, poziciju ili nešto drugo samo zato što je u bivšem režimu bio "na onoj strani" pa makar to bili njegovi progonitelji i uhode. Čak se može naći nemali broj takvih da su i napredovali na svojim političkim, javnim i službenim funkcijama, u zavisnosti od njihovih ličnih sposobnosti;
- Za Josipa Broza Tita, u čijem režimu je robijao, kazivao je da je bio vješt političar, uvažavan i respektabilan na svim stranama Svijeta. A Titove slabosti i mahane nije isticao, u skladu s vlastitim uvjerenjem da "kazivati nešto loše o drugima nije njegov lični uspjeh, nego naprotiv, poraz i mahana;
- Jedan je, od rijetkih, a možda i jedini, koji je na Kraljevskom dvoru u Saudijskoj Arabiji kritikovao višeženstvo, uporedo sa situacijom da od toga kralja, njegove porodice i države, traži pomoć svom narodu i svojoj državi;
- Kazao je: - "Nema ništa uzvišenije i dublje od vjere Islama, i ništa bezveznije i praznije od nekih vjernika;
- Mnogi detalji iz njegovog teškog i burnog života najvjerojatnije nisu nikada stavljeni na papir, niti su bilo kome ispričani, mnogo nekazanih situcija i gorkog čemera je odnio sa sobom na Bolji svijet. Ali je zato zapamćeno i zapisano da je rekao i ovo: "Odbio bih da ponovim svoj život kada bi mi to bilo ponuđeno – ali, ako bih to morao prihvatiti, izabrao bih da opet prođem isti put kojim sam hodio;
Alija Izetbegović, i svi oni koje sam naprijed u ovom tekstu nabrojao (Koje nisam, neka mi halale), su teret Bošnjačkog nacionaliteta uprtili na svoja leđa odmah poslije Drugog svjetskog rata i nosili ga vjerno i predano pola stoljeća, i više. To breme predali su nama.
Hoćemo li mi to znati, moći i htjeti nositi, hoćemo li šta tome dograditi, je pitanje koje nam ostaje - sada, sutra, i zauvijek.
Rahmetullahi alejhi vasiah, neka mu je rahmet i magfiret, i da mu Allah dž.š. podari svih sedam Dženneta!

VRH