Za vrijeme crnogorsko-srpskog napada na Konavle i Dubrovnik krajem prošlog milenijuma, ljubljanskom čaršijom je među našim doseljenicima kolala istinita anegdota, u kojoj Slovenac pita svog kolegu s posla, rodom Bihorca:
- Čuj, ti si Crnogorac, reci zašto razarate Dubrovnik?
- Čuj ti: više volim da me ošamariš, nego da kažeš da sam Crnogorac!
- Aaaa, zakaj pa to?! – začuđen je Janez.
- Crnogorac ti je Radovan Karadžić, a ja sam Bošnjak!
Bogomi, nisu svi Bihorci na privremenom radu u Sloveniji otresiti kao ovaj iz navedene anegdote. Neki su, brate, totalno konfuzni i zbunjeni kad je u pitanju njihov nacionalni identitet. Oni svoje znanje o sebi temelje na postulatu Meše Selimovića, koji još iz osnovne škole znaju napamet: Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nijesmo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta od Petnjice do Ljubljane, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nijesmo prihvaćeni od braće Crnogoraca. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke Petnjičke rijeke, i nema više toka ni ušća u Lim, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog našeg muslimanskog porijekla, i krivice zbog otpadništva od braće Crnogoraca, nećemo da gledamo unazad na Bihor, a nemamo kud da gledamo unaprijed prema Triglavu.
Pa ipak, konfuzni i zbunjeni ljubljanski Bihorci na sav glas viču, dakle, deru se iz petnih žila – mi smo Crnogorci! Na saborima, planinama, izolskim i bohinjskim plažama, iz vozećih automobila, strasno mašu crnogorskim zastavama većim i od bračnog čaršafa, čovječe, i još većim, da bi urbi et orbi dokazali nevjernim Tomama da jesu Crnogorci i samo Crnogorci. Ali, kukala im mila majka, niko im ne vjeruje! Ne, dokle god ne promijene svoja imena i prezimena, pljunu na vjeru svojih pradjedova i u Ostrogu dobrovoljno poljube krst i prime vjeru svojih čukundjedova, onako kao Fadilov Emir-Nemanja, recimo.
Ali ni nakon toga čina ih ne bi prihvatili, i to je ono što ih koči da to učine.
Oni se vajkaju: tako je to kad neznavaoci ne znaju kako je lijepo biti Crnogorac! Durmitor! Lovćen! More! A tek Gorski vijenac! Koja je to poezija, čo'če! To je spjevao Njegoš, ma kakav Prešeren i bakrači!
Vi ne znate kako je u EU prihvaćen Gorski vijenac. Evo vam dokazi:
Neki Francuz (ime i FB profil su poznati redakciji), četiri godine se mučio da na francuski prevede taj neprevodivi spjev. Tada ni u mašti prevodilaca nije bilo Google Translate, je li tako; morao je siromah crnčiti fizički. I crnčio je, nego šta, sve dok nije zaključio pos'o i otiš'o kući.
Tako je Gorski vijenac po prvi put štampan na francuskom. Nažalost, prvobitno oduševljenje je splasnulo kad su francuski književni kritičari ustanovili da prijevod ne valja! Sve je išlo kao po loju, dok nisu naletjeli na stihove:
… Chien à chien, nous continuerons à parler,
de notre foutue rencontre …,
što na crnogorskom znači:
… da pas pasu dovijek kažuje
za krvavo naše sastavljanje …
Kritičari su shvatili da je došlo do užasnog skrnavljenja svetih stihova, jer, za Božji hatar – đe psi umiju govoriti, bilo francuski ili crnogorski, svejedno! Aman, aman!
Smjesta je sazvan naučni konzilijum književnih kritičara, u čiji sastav su ušli crnogorski i francuski njegošolozi. U crnogorskoj delegaciji je bio prof. dr. Adnan Čirgić sa Cetinja, naš najugledniji njegošolog. Konzilijum je jednoglasno donio odluku da se prijevod povuče iz distribucije, a pevodilac kazni oduzimanjem licence.
Kukali Francuz-prevodilac nije znao da je Njegoš po nagovoru svog mentora Sime Milutinovića Sarajlije upotrijebio riječ pas (sa dugim „a“: paaaaas), što je po slovima skraćeni oblik imenice pojas – koja na crnogorskom znači pokoljenje, generaciju –, već je i sam opijen veličanstvenom poezijom povjerovao da u krševitoj Crnoj Gori pak postoje džukci koji umiju govoriti. Možda francuski ne, ali crnogorski – što da ne!
Osramoćen i ojađen učinio je ono što bi u tom slučaju učinio svaki častan čovjek: svoj nesretni život okončao je vješanjem! Laka mu francuska zemlja!
Normalno, mnogi naši Bihorci-Ljubljančani obožava-ju Gorski vijenac i Njegoša, ali vjerujemo da nema toga koji bi bio spreman i svoj život dati za te sveti-nje, iako se po društvenim forumima junače baš time. Ipak, Bihorci nisu Francuzi, pa ni oni koji bi da su Crnogorci. Jedan od njih je i gospodin Remzo Sken-derović, Crnogorac, koji predstavlja našu bihorsku perjanicu u naporima da se Njegoševa ideologija raširi diljem čitave Slovenije, od Pirana do Triglava. U tome mu štedro pomaže Radio Petnjica, naš duhovno-prosvjetiteljski prozor u svijet. A o tome šta Slo-vencima znači Gorski vijenac Radio Petnjica objavlju-je svoju slavospjevnu reportažu, udarajući akcenat na neumorni entuzijazam gospodina Remza Skenderovića.
Bogomi, svaka im čast!