Bijeljina! Taj beskrajni salon provincijske elegancije i političkog teatra u kojem se Milorad Dodik ponovo pojavio – ne kao državnik, ne kao vođa, nego kao hodajuća demonstracija sindroma „ja i moj ego protiv svijeta – jači smo od sudbine“.

Uz njega, kao uvijek, vječita predsjednica Cvijanović – njegova odana tragičarka, vječno spremna da tapše kad gazda lupi šakom o stol, i da se smije kad gazda udari u psovku. Kad bi neko ikada pisao tragediju o balkanskom provincijalnom carstvu, ona bi bila Medeja u protokolarnom kostimu.

U svom najnovijem performansu – jer to više odavno nije politika, nego kabare ludila – Dodik je, između ostalog, našao vremena da se naruga i hudom Crnadku, valjda zato što mu je ponestalo većih neprijatelja. Uvreda, naravno, nije bila obična: bila je to verbalna granata, bačena iz rovova nečije sve pliće pameti. Kad Dodik vrijeđa, to više nije politička poruka – to je dijagnoza u direktnom prijenosu. I to dijagnoza bez terapije.

Naravno, kako bi propustio svoj omiljeni refren – bosanski muslimani. Njegova vječita opsesija, njegova psihoanalitička rupa bez dna. Niti ih voli, niti može bez njih. Jedino što mu preostaje jeste da ih psuje s distance, dok istovremeno priznaje da „ima i nekih s kojima se druži“. To mu dođe kao ono kad vampir kaže da ponekad ruča samo „malo krvi“, iz zdravstvenih razloga. Jer, eto, i Dodik je – u svojim očima – humanista.

Ali ono što se sada vidi, kao nikada prije, jeste panika. P-a-n-i-k-a. Onaj teški, masni strah koji ni rakija ne spira, ni pjesma ne prikriva. Ni Vučić više nije što je bio – ni Srbija više nije što je bila. Dok Beograd tone u dugove, Dodik gleda svoj brod koji već odavno ima više rupa nego dasaka. I gle ironije – sad on, Dodik, „spašava Vučića“. Da nije tragično, bilo bi genijalno. On, koji je decenijama glumio čuvara srpstva od „muslimanske opasnosti“, sad glumi spasioca Srbije od građanskog rata. Pa da nije snimljeno, niko ne bi povjerovao.

Ali eto, sve se vidi. Kamera ne laže, iako Dodik laže bolje od svih. Na sceni imamo Dodika koji se više ne može sakriti ni iza tenora laži, ni iza maršala populizma. To više nije govor moći – to je zvuk panike, onaj drhtavi glas koji zna da se kraj približava. Nije mu više smiješno, iako se smije. Nije mu više sigurno, iako urla o pobjedi.

A Cvijanovićka - tapše. Tapše kao što orkestar svira dok Titanic tone. I dok ona tako tapše, a Dodik prijeti svima i svakome, u pozadini se čuje samo jedno: završni aplauz jedne loše predstave.

Jer, kako bi rekao narod koji je sve to već gledao i preživio – „I ovo će proći.“ Samo treba sabura. I pameti. Pameti, naravno, onoliko koliko je ostalo da se ne nasmijemo preglasno – jer možda će nam još naplatiti ulaznicu za posljednji čin njegove sopstvene tragedije.