Sinoćnji incident na Zabjelu, kada su turski i azerbejdžanski državljani povrijedili jednog Podgoričanina, prerasta u nešto mnogo opasnije. Povici „Ubi' Turčina“ koji su uslijedili, nisu izraz pravednog gnjeva već znak da se probudilo ono najniže u čovjeku. Rulja, kada krene “sa svojim parolama” ne traži istinu. Ona traži žrtvu. Vjerujem da nijedan građanski orijentisan Crnogorac nije uzviknuo te riječi. Crna Gora koju poznajem ne mjeri ljude po vjeri ni naciji, već po djelima. To nisu povici naroda koji zna da razlikuje pravdu od osvete to su povici neznanja, straha i manipulacije.

Incident ne smije postati povod za kolektivizaciju krivice i širenje netrpeljivosti prema čitavim narodima. Krivi su pojedinci, ne nacije. Ipak, zabrinjava lakoća s kojom se među nama budi stara mržnja kao da nikada nijesmo naučili lekciju. Kakvu poruku šaljemo regionu, Evropi i svijetu? Kakvu sliku o sebi gradimo dok želimo da budemo dio Evropske unije, a u isto vrijeme sa naših ulica odjekuju povici koji negiraju samu ideju Evrope? Kako bismo se ośećali da neđe u nekom evropskom gradu neko viče: „Ubi' Crnogorca“? I kako li će se ośećati građani Turske kada čuju da se u zemlji koja se ponosi svojom tolerancijom, uzvikuju takve parole? Šta će pomisliti naši prijatelji iz država sa kojima dijelimo hiljadugodišnje trgovačke, kulturne i ljudske veze? Takve riječi ne vrijeđaju samo onoga kome su upućene, one sramote zemlju iz koje se čuju.

Država, naravno, mora imati odgovornost za politiku provjere stranih državljana, bilo da su Turci, Azerbejdžanci, Rusi ili Ukrajinci. Ali, mnogo veća odgovornost je ona moralna odgovornost svakog od nas da ne dozvolimo da se pojedinačni zločin pretvori u kolektivnu mržnju. U tim “parolama” čujem odjeke devedesetih, istu retoriku koja je tada raspirivala ratove i razarala društva. Danas, trideset godina kasnije, ponovo čujemo iste riječi, samo sa drugim imenima. To nije slučajnost. To je upozorenje.

U svojoj potresnoj knjizi Noć, nobelovac Elie Wiesel opisao je kako mržnja ne počinje ubistvom, nego riječju, uvredom, ćutanjem, pokličem. Kada društvo prestane razlikovati pojedinca od naroda, počinje pad. Počinje noć. „Nikada neću zaboraviti tu noć, prvu noć u logoru, koja je pretvorila moj život u jednu dugu noć, sedam puta zaključanu“, piše Wiesel. „Noć koja je progutala Boga, nevinu đecu i moj san o čovjeku.“

Wiesel je preživio nacističke logore i svojom riječju svjedočio je da mržnja nikada ne ostaje ograničena. Ona se uvijek širi, preliva, ulazi u jezike, domove i institucije. Kad se jednom probudi, više se ne vraća cijela. „Mržnja ne može išćerati mržnju samo ljubav to može,“ govorio je Martin Luter King. Zato Crna Gora mora ostati prostor razuma, a ne mržnje. Nema opravdanja za nasilje, ali još manje za mržnju koja iz njega raste.

Mržnja je kratkotrajno olakšanje za nemoćne, a dugoročna sramota za društvo. Crna Gora mora ostati zemlja koja uči iz (ratnih rana), a ne iz ličnih osveta. Jer kada se ponovo začuje povik neko mora da odgovori razumom, a ne mržnjom. Samo tada ćemo moći reći da smo zaista građani Evrope, ne samo njenim propisima, nego duhom. U protivnom, postaće nam svejedno koga śutra traži rulja dok jednog dana ne zatraži nas same.