Teško je pisati, a još teže šutjeti. Vijesti koje su ovih dana potresle Tuzlu nisu samo lokalni skandal, nego nacionalna sramota. Vijest o tome da su među osumnjičenima za seksualno iskorištavanje maloljetnica iz doma i četiri policijska službenika — ljudi koji su zakleli da će štititi djecu, slabije i obespravljene — djeluje kao moralni zemljotres.
Da, neka se sve ispita do kraja, neka se nikome ne sudi prije presude. Ali narodna izreka nije bez razloga preživjela stoljeća: gdje ima dima, ima i vatre.

Sram koji ne može stati u lice
Ne pamtim kada sam se posljednji put ovako zastidio čitajući vijest iz Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona. Lice mi je gorjelo, a glava se sama saginjala. Ne od tuđe krivice, već od zajedničkog poraza. Po imenima, pretpostavljam da su neki od tih ljudi odlazili na džumu-namaz, tražili slobodno vrijeme da čuju hutbu o moralu i čednosti, padali na sedždu, i selamili se s melekima riječima selamun alejkum. A onda, čim su napustili džamiju, predali su se šejtanskoj ponudi — u zinaluk i bestidnost koja ranjava cijeli narod.

Zar je to moguće? Zar smo došli dotle da oni koji bi trebali biti štit, postaju prijetnja? Zar nam je vjera postala dekoracija, a ne svjetlo koje nas vodi?

Gdje je naš moralni protest?
Ako ovaj slučaj u Tuzli — poslije onog tragično-sramotnog u Gradačcu — nije dovoljan razlog za nacionalni protest savjesti, onda se moramo pitati: šta još treba da se dogodi da Bošnjaci (muslimani) progovore u ime morala, dostojanstva i ljudskosti? Pored protesta na ulicama s transparentima, treba da protestiramo u srcima, u hutbama, u učionicama, u medijima, u politikama i u institucijama.

Jer ako šutimo na zlo, postajemo njegovi tihi pomagači. Ako se bojimo imenovati grijeh, postajemo njegovi svjedoci s potpisom.

Ko smo mi, i čemu klanjamo?
Pitam se — i pitam nas sve — šta nam znači vjera, ako ne oblikuje naše ponašanje?
Šta nam znači namaz, ako poslije sedžde ne dižemo glavu dostojanstveno, nego je skrivamo od stida?

Šta nam znači hutba, ako nas ne prodrma da budemo bolji ljudi?

Šta nam znači obraz, ako ga prodajemo za trenutak pohote, koristi ili moći?

Možda smo dopustili da nas Šejtan ne samo zavede, nego i disciplinira — da nas nauči kako da šutimo, kako da relativiziramo, kako da se ne miješamo. A to je, braćo i sestre, najopasniji oblik poraza.

Poziv na buđenje
Pozivam bosanske hatibe, imame, profesore, roditelje, novinare i političare: neka naredne hutbe i govori budu o moralnom buđenju našeg naroda.

Neka se govori o časti, odgovornosti, poštenju, stidu i ljubavi prema dobru.
Neka se uči mlade da vjera nije ritual, nego odgovornost; da namaz nije pokret tijela, nego pokret savjesti.

Ovaj slučaj u Tuzli ne smije proći slijepo, nijemo i bez odgovora.

Jer ako prešutimo ovaj zločin — ne kao sudije, nego kao ljudi — sutra ćemo se probuditi u društvu u kojem ništa više neće biti sveto, ni dijete, ni vjera, ni čovjek.