Rastužila me vijest o preseljenju na Ahiret Hafiza Halila ef. Mehtića – čovjeka kojeg pamtim kao muftiju zeničkog u najtežim godinama naše historije, u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu. Bio je to čovjek vjere i posebnog karaktera – muftija koji se nije bojao reći ono što misli, niti stati iza onoga u što vjeruje.

Zbog svoje otvorenosti i stamenosti, Hafiz Halil je ležao je u tamnici pod komunističkom vlašću. Nije pristajao na šutnju, jer je znao da šutnja pred nepravdom nije vrlina. Bio je čovjek koji je vjerovao u snagu riječi i u obavezu iskazivanja vlastitog stava, ma koliko ga to koštalo.

Rođen u Donljnem Vakufu, nosio je u sebi onu bosansku čvrstinu i blagost – spoj planine i dove. Imao je poseban dar u prenošenju poruke islama: jednostavno, ljudski, toplo. Njegove hutbe i vazovi nisu bili samo govor – bile su to lekcije o dostojanstvu, o vjeri koja oplemenjuje čovjeka i vraća mu smisao.

Iako se nismo uvijek slagali, cijenio sam njegovu volju, energiju i upornost da se stvari mijenjaju u Islamskoj zajednici. Imao je viziju i hrabrost da pokrene ono što mnogi nisu smjeli ni započeti. Posebne zasluge pripadaju mu za osnivanje Islamske pedagoške akademije u Zenici – jedne od njegovih najtrajnijih ostavština.

Bio je i predsjednik Udruženja Ilmijje Bosne i Hercegovine. Imao je moju podršku i pristanak kada ga je Ilmijja predložila da ga se imenouje za muftiju zeničkog – jer sam očekivao da će tu dužnost nositi savjesno i odgovorno.

Hafiz Halil Mehtić je lijepo učio Kur’an, lijepo je vazio, lijepo je živio vjeru. Bio je rado viđen i u domovini i u dijaspori – svuda gdje su ljudi osjećali glad za toplinom, znanjem i iskrenom riječju o vjeri.

Danas, kada se opraštam od Hafiza Halila ef. Mehtića, osjećam žalost, koju čovjek ima zbog gubitka onog, koji vam je ulijevao sigurnost u nevolji za vjeru i domovinu.
Hafize Halile moj – halala olsun!

Neka ti Milostivi Gospodar podari najljepše mjesto u Džennetu, među onima koji su učili i živjeli Kur’an.

Svi smo Allahovi i svi se Allahu vraćamo!

Al-Fatiha.