Kad narod osjeti da mu nedostaje vođstvo, to nije pitanje politike, nego pitanje smisla.

U vremenu kada se Bošnjaci suočavaju s brojnim izazovima – političkim, identitetskim, ekonomskim i moralnim – sve glasnije odjekuje pitanje koje se nekada nije ni smjelo postaviti: gdje je nestalo okvirno političko vodstvo koje je nadilazilo stranke, lične sujete i uske interese?

Zašto danas Bošnjaci osjećaju da nemaju onaj jedinstveni orijentir koji ih je nekada okupljao, nadahnjivao i vodio?

Od krovne ideje do stranačke improvizacije
Postoji razlika između političkog projekta i političke improvizacije.
U vremenu Alije Izetbegovića, Stranka demokratske akcije nije bila tek politička organizacija. Bila je institucija duha – simbol nacionalnog buđenja, državotvornosti i moralne odgovornosti.

Izetbegović nije bio samo predsjednik SDA; bio je državnik jedne ideje, čovjek koji je u politici spajao vjeru i razum, narod i državu, pojedinca i zajednicu.

SDA je tada bila krov, a ne rov. Bila je mjesto pod kojim su se, bez obzira na razlike, prepoznavali svi koji su u srcu nosili Bosnu i Hercegovinu.

Danas, taj krov prokišnjava. Ne zato što su nestale ideje, nego zato što su ih zamijenile kalkulacije.

Umjesto državotvornog impulsa – interesne grupe. Umjesto narodne politike – stranačka birokratija.

I ono što je nekada bilo pokret, danas je tek aparat. Ono što je nekada bilo vizija, postalo je rutina.

Politička praznina kao moralni vakuum
Bošnjaci danas ne traže novog „karizmatičnog vođu“ – traže osjećaj smjera.

Nedostatak vodstva nije pitanje personalnog autoriteta, već nedostatak ideje oko koje se narod može okupiti.

Dok su nekada svi putevi vodili ka zajedničkom cilju – očuvanju države i naroda – danas svaki put vodi ka privatnom interesu, ličnoj karijeri ili sitnom stranačkom računu.

Ta praznina nije samo politička, ona je moralna.

Bez središnje misli, bez idejnog kompasa, narod se pretvara u mnoštvo. Umjesto zajednice građana – masa glasača. Umjesto zajedničkog projekta – skup pojedinačnih ambicija.

Može li SDA ponovo biti krov, a ne rov?
To pitanje nije nostalgično, nego suštinsko.

SDA se može obnoviti kao okvirni politički autoritet samo ako se sama uzdigne iznad sebe.

To znači da mora ponovo postati prostor državne misli, a ne servis ličnih interesa.

Mora prestati da računa koliko ima ruku u parlamentu i početi da mjeri koliko ima povjerenja u narodu.

Ako se vrati ideji koja ju je rodila – ideji Bosne kao moralne zajednice svih njenih ljudi, ideji nacionalne odgovornosti i državne svijesti – tada može ponovo biti ono što je bila u svojim najboljim danima: stožer narodne ozbiljnosti i državne stabilnosti.

Zavjet obnove
Bošnjacima danas ne treba idol, nego institucija povjerenja.

Ne treba im vođa koji će govoriti umjesto njih, nego vodstvo koje će ih naučiti da govore u ime sebe i svoje države.

Ne treba im nova stranka, nego nova ozbiljnost – moralna, intelektualna i državotvorna.

Vrijeme je da se prestane s politikom preživljavanja i da se vrati politika stvaranja.

Jer narod koji je preživio rat, ne smije izgubiti mir zbog vlastite političke kratkovidnosti.

Bošnjaci danas ne traže mnogo – traže ono što su jednom imali: visinu pogleda i širinu ideje.

A to je moguće – ali samo ako politika ponovo postane ono što je nekada bila: služenje narodu, a ne vladanje nad njim.