Teme
DODIKOV GOVOR NIJE ISPAD NI POLITIČKA NERVOZA: OD GAZIMESTANA DO ISTOČNOG SARAJEVA - ISTA MATRICA MRŽNJE
|
|
Autor: Stav.ba/
Objavljeno: 11. November 2025. 17:11:40
U svakoj uređenoj državi, ovakav govor bio bi predmet istrage zbog podsticanja na mržnju i diskriminaciju. Bosna i Hercegovina ima zakone koji to zabranjuju, ali nedostaje političke volje da se oni primijene. Kad institucije zakažu, ostaje odgovornost društva - medija, intelektualaca i građana - da ne dopuste da mržnja postane normalna. Nije ovo pitanje samo Bošnjaka ili muslimana. To je pitanje svih koji vjeruju da se Bosna i Hercegovina može graditi na jednakosti, a ne na strahu. Jer ako danas šutimo dok se jedni dehumanizuju, sutra će doći red na druge.
Kada Milorad Dodik govori da se "muslimani u Istočnoj Ilidži šire kao amebe", da "bezočno lažu, kao što Turčini lažu" i da je "svjetski sukob između islama i hrišćanstva", on ne izgovara ništa novo. To nije slučajna rečenica, niti trenutak političke nervoze. To je ista ideološka matrica koja se ponavlja više od tri decenije - ista ona koja je Bosnu i Hercegovinu i region pretvorila u polje stradanja, genocida sa milionima ubijenih i raseljenih.
Ta matrica ima svoje tvorce i svoje obrasce. Svaka rečenica Milorada Dodika ima svoj eho u govorima Radovana Karadžića, Slobodana Miloševića, Momčila Krajišnika….
I svi oni počinju na isti način - riječima koje dijele ljude, koje stvaraju strah, koje pozivaju na "odbranu" od izmišljenog neprijatelja. Slobodan Milošević je 1989. na Gazimestanu, izgovorio rečenicu koja je odredila tok jugoslovenske tragedije:
"Šest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene."
To je bila sofisticirana prijetnja. Milošević je tada uspostavio model "mitološke politike" - predstavu Srba kao vječito ugroženog naroda, branitelja hrišćanstva i Evrope. Takva retorika je stvorila emocionalni temelj na kojem su Karadžić i Krajišnik mogli izgraditi svoju verziju realnosti: Bosnu kao prostor u kojem se živi rat između "nas" i "njih".
U oktobru 1991. godine, Radovan Karadžić je s govornice Skupštine Bosne i Hercegovine poručio:
"Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje."
To je bio trenutak kada je izgovorena prijetnja genocidom, maskirana kao "dobronamjerno" upozorenje. Karadžić nije govorio o miru, nego o uništenju - i to s tonom čovjeka koji već zna ishod. U tom govoru, "muslimani" nisu više bili građani Bosne, već posebna, odvojena masa koja treba da nestane ako ne prihvati podređenost.
Momčilo Krajišnik, jedan od ključnih političkih aktera iz 1992. godine, rekao je u Skupštini bosanskih Srba:
"Mi smo u ratu i ovo će se samo sa Muslimanima i Hrvatima moći riješiti u Bosni i Hercegovini s ratom"
U toj rečenici svedena je sva ideologija jednog vremena - vjera da se suživot ne može graditi, već uništiti. Za njega, rat nije bio tragedija, već sredstvo "rješenja". I baš tu leži sličnost s Dodikom: i tada i sada, političari koji nemaju viziju mira, stvaraju mit o ugroženosti kako bi opravdali vlastitu moć. Svaki put kada se u političkom govoru pojavi riječ "oni" - a izostane riječ "građani" - počinje erozija društva. Riječi poput "amebe", "ugroženi narod", "rat civilizacija" nisu bezazlene. One proizvode klimu u kojoj diskriminacija postaje opravdana, a nasilje logično.
Historija Bosne i Hercegovine pokazuje da se genocid nije dogodio iznenada. Počeo je rečenicama, govorima, skupovima. Počeo je idejom da jedni nisu vrijedni življenja pored drugih. Danas, kada Dodik koristi isti jezik koji je Karadžić koristio 1991, šutnja više nije neutralnost - ona je saučesništvo. Govor mržnje nije samo politička retorika; to je društveni otrov koji polako ubija svaku mogućnost zajedništva. Zato je važno prepoznati da iza svake riječi stoji namjera. A iza svake šutnje - odobravanje. Dodik ne citira Karadžića, ali govori njegovim jezikom. I to je ono čega se Bosna i Hercegovina mora najviše bojati: ne ponavljanja historije, već njene normalizacije. Upoređivanje pripadnika jedne vjerske ili etničke grupe s "amebama" je dehumanizujući govor, koji ima dugu i mračnu historiju u propagandi koja prethodi zločinima iz mržnje.
Takva retorika sugeriše da pripadnici druge grupe nisu ravnopravni ljudi, već neka vrsta "infekcije" ili "opasnosti" - što je jezik tipičan za fašističke i rasističke pokrete. Izjava o "globalnom sukobu između islama i hrišćanstva" pokušava da pretvori politička i društvena pitanja u religijski rat, čime se produbljuje podjela i opravdava neprijateljstvo prema muslimanima.
To je retorika koja rezonira s ideologijama poput onih koje su koristili Milošević, Karadžić - svi su u različitim oblicima mobilisali mase kroz strah i demonizaciju "drugih". Dodik ovim govorom ne izražava samo lični stav - on koristi strah i predrasude da bi učvrstio političku moć, preusmjeravajući pažnju s korupcije, ekonomskih problema i izolacije RS-a. To je obrazac poznat iz populističkih i autoritarnih režima širom svijeta.
Ovakve izjave bi u većini demokratskih društava bile osnov za istragu o podsticanju na mržnju i diskriminaciju. Govor koji implicira da određena vjerska grupa ne bi smjela "stanovati" negdje direktno udara na temeljna ljudska prava i slobodu kretanja i prebivališta. Ukratko, Dodikov govor je opasan, duboko netolerantan i politički manipulativan. On ne samo što vrijeđa bošnjačke (muslimanske) građane, on podriva i samu ideju zajedničkog života i pomirenja u Bosni i Hercegovini.
Dodikov govor nije ispad - to je simptom duboke bolesti političke kulture u kojoj mržnja postaje politička valuta. On podsjeća na najgore periode balkanske historije, ali i otkriva koliko je ta prošlost još uvijek prisutna u našoj svakodnevici. Zato je važno reagirati.
Ne zbog Dodika, već zbog nas - zbog generacija koje dolaze i koje zaslužuju da odrastu u zemlji gdje niko neće biti "ameba", gdje neće postojati "njihovi" i "naši", nego samo ljudi. Jer, kad se jednom počne govoriti o ljudima kao o "amebama", uvijek se zna kako to završava.
U svakoj uređenoj državi, ovakav govor bio bi predmet istrage zbog podsticanja na mržnju i diskriminaciju. Bosna i Hercegovina ima zakone koji to zabranjuju, ali nedostaje političke volje da se oni primijene. Kad institucije zakažu, ostaje odgovornost društva - medija, intelektualaca i građana - da ne dopuste da mržnja postane normalna. Nije ovo pitanje samo Bošnjaka ili muslimana. To je pitanje svih koji vjeruju da se Bosna i Hercegovina može graditi na jednakosti, a ne na strahu. Jer ako danas šutimo dok se jedni dehumanizuju, sutra će doći red na druge.
Kada Milorad Dodik govori da se "muslimani u Istočnoj Ilidži šire kao amebe", da "bezočno lažu, kao što Turčini lažu" i da je "svjetski sukob između islama i hrišćanstva", on ne izgovara ništa novo. To nije slučajna rečenica, niti trenutak političke nervoze. To je ista ideološka matrica koja se ponavlja više od tri decenije - ista ona koja je Bosnu i Hercegovinu i region pretvorila u polje stradanja, genocida sa milionima ubijenih i raseljenih.
Ta matrica ima svoje tvorce i svoje obrasce. Svaka rečenica Milorada Dodika ima svoj eho u govorima Radovana Karadžića, Slobodana Miloševića, Momčila Krajišnika….
I svi oni počinju na isti način - riječima koje dijele ljude, koje stvaraju strah, koje pozivaju na "odbranu" od izmišljenog neprijatelja. Slobodan Milošević je 1989. na Gazimestanu, izgovorio rečenicu koja je odredila tok jugoslovenske tragedije:
"Šest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene."
To je bila sofisticirana prijetnja. Milošević je tada uspostavio model "mitološke politike" - predstavu Srba kao vječito ugroženog naroda, branitelja hrišćanstva i Evrope. Takva retorika je stvorila emocionalni temelj na kojem su Karadžić i Krajišnik mogli izgraditi svoju verziju realnosti: Bosnu kao prostor u kojem se živi rat između "nas" i "njih".
U oktobru 1991. godine, Radovan Karadžić je s govornice Skupštine Bosne i Hercegovine poručio:
"Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje."
To je bio trenutak kada je izgovorena prijetnja genocidom, maskirana kao "dobronamjerno" upozorenje. Karadžić nije govorio o miru, nego o uništenju - i to s tonom čovjeka koji već zna ishod. U tom govoru, "muslimani" nisu više bili građani Bosne, već posebna, odvojena masa koja treba da nestane ako ne prihvati podređenost.
Momčilo Krajišnik, jedan od ključnih političkih aktera iz 1992. godine, rekao je u Skupštini bosanskih Srba:
"Mi smo u ratu i ovo će se samo sa Muslimanima i Hrvatima moći riješiti u Bosni i Hercegovini s ratom"
U toj rečenici svedena je sva ideologija jednog vremena - vjera da se suživot ne može graditi, već uništiti. Za njega, rat nije bio tragedija, već sredstvo "rješenja". I baš tu leži sličnost s Dodikom: i tada i sada, političari koji nemaju viziju mira, stvaraju mit o ugroženosti kako bi opravdali vlastitu moć. Svaki put kada se u političkom govoru pojavi riječ "oni" - a izostane riječ "građani" - počinje erozija društva. Riječi poput "amebe", "ugroženi narod", "rat civilizacija" nisu bezazlene. One proizvode klimu u kojoj diskriminacija postaje opravdana, a nasilje logično.
Historija Bosne i Hercegovine pokazuje da se genocid nije dogodio iznenada. Počeo je rečenicama, govorima, skupovima. Počeo je idejom da jedni nisu vrijedni življenja pored drugih. Danas, kada Dodik koristi isti jezik koji je Karadžić koristio 1991, šutnja više nije neutralnost - ona je saučesništvo. Govor mržnje nije samo politička retorika; to je društveni otrov koji polako ubija svaku mogućnost zajedništva. Zato je važno prepoznati da iza svake riječi stoji namjera. A iza svake šutnje - odobravanje. Dodik ne citira Karadžića, ali govori njegovim jezikom. I to je ono čega se Bosna i Hercegovina mora najviše bojati: ne ponavljanja historije, već njene normalizacije. Upoređivanje pripadnika jedne vjerske ili etničke grupe s "amebama" je dehumanizujući govor, koji ima dugu i mračnu historiju u propagandi koja prethodi zločinima iz mržnje.
Takva retorika sugeriše da pripadnici druge grupe nisu ravnopravni ljudi, već neka vrsta "infekcije" ili "opasnosti" - što je jezik tipičan za fašističke i rasističke pokrete. Izjava o "globalnom sukobu između islama i hrišćanstva" pokušava da pretvori politička i društvena pitanja u religijski rat, čime se produbljuje podjela i opravdava neprijateljstvo prema muslimanima.
To je retorika koja rezonira s ideologijama poput onih koje su koristili Milošević, Karadžić - svi su u različitim oblicima mobilisali mase kroz strah i demonizaciju "drugih". Dodik ovim govorom ne izražava samo lični stav - on koristi strah i predrasude da bi učvrstio političku moć, preusmjeravajući pažnju s korupcije, ekonomskih problema i izolacije RS-a. To je obrazac poznat iz populističkih i autoritarnih režima širom svijeta.
Ovakve izjave bi u većini demokratskih društava bile osnov za istragu o podsticanju na mržnju i diskriminaciju. Govor koji implicira da određena vjerska grupa ne bi smjela "stanovati" negdje direktno udara na temeljna ljudska prava i slobodu kretanja i prebivališta. Ukratko, Dodikov govor je opasan, duboko netolerantan i politički manipulativan. On ne samo što vrijeđa bošnjačke (muslimanske) građane, on podriva i samu ideju zajedničkog života i pomirenja u Bosni i Hercegovini.
Dodikov govor nije ispad - to je simptom duboke bolesti političke kulture u kojoj mržnja postaje politička valuta. On podsjeća na najgore periode balkanske historije, ali i otkriva koliko je ta prošlost još uvijek prisutna u našoj svakodnevici. Zato je važno reagirati.
Ne zbog Dodika, već zbog nas - zbog generacija koje dolaze i koje zaslužuju da odrastu u zemlji gdje niko neće biti "ameba", gdje neće postojati "njihovi" i "naši", nego samo ljudi. Jer, kad se jednom počne govoriti o ljudima kao o "amebama", uvijek se zna kako to završava.
U svakoj uređenoj državi, ovakav govor bio bi predmet istrage zbog podsticanja na mržnju i diskriminaciju. Bosna i Hercegovina ima zakone koji to zabranjuju, ali nedostaje političke volje da se oni primijene. Kad institucije zakažu, ostaje odgovornost društva - medija, intelektualaca i građana - da ne dopuste da mržnja postane normalna. Nije ovo pitanje samo Bošnjaka ili muslimana. To je pitanje svih koji vjeruju da se Bosna i Hercegovina može graditi na jednakosti, a ne na strahu. Jer ako danas šutimo dok se jedni dehumanizuju, sutra će doći red na druge.
