Sjećam se tog tužnog maja. Ja mlad komunista, primljen u partiju prije godinu u drugom srednje, kopam sa ocem bašču. Već je proljetno sunce opeklo crvenku zemlju pa skopak ili trnokop ostavlja bol na mojim dlanovima. Otac šuti i otkida zemlju i za mene i za sebe. Na malom zelenom tranzistoru, japancu, okačenom na šljivu Požegaču, vijesti. Otac odbaci skopak, sjede pa iz plave radničke bluze izvadi filter 57. Muk!

Gledam u dva raznobojna oka što se sakrila ispod gustih obrva. Vraćam sjećanje kada smo zajedno na crno-bijelom televizoru gledali film “Bitka na Neretvi” a on govori nije sve onako bilo, bio on tu mali partizan.

- Znam! Bio sam sa ranjenicima kao kurir. Bez opanaka oputnjaša ostao prije prelaska Neretve. Bos! Uvjeravao me tiho. Čudio sam se čemu strah. Pričao, da su ga partizani ostavili u selu Donja Vast kod Prozora gdje je imao tetku. Tu ga zarobile Švabe i tetka magazu ispraznila i još iz dušeka povukla da ga ne strijeljaju. Onda ga sa komšijom Bajrom i njegovim ocem Salkom zarobile ustaše u polju kukuruza ispod sela. Šutimo! Ja plačem! Koju godinu prije ovih vijesti odvela ga milicija. Došli Smajo i Čedo za tri bagrema ili kako ih mi zovemo u Hercegovini drače. Čuvali nam ovu bašču, jedinu koju smo imali. Odbornik rekao mora baš tuda put. Otac se malo protivio, došli milicajci i s njim u zatvor. Četvero djece ostalo plačući.

Koju godinu poslije, ja sam kao komunista i pjesnik u pokušaju, zbog pjesme o Titu koju je objavio beogradski omladinski list završio na isljeđivanju dok sam stažirao oficirski staž u kasarni. Pitao sam se šta ima loše u tom pjesničkom zanosu. O Titu pjevam kao uzoru a mi da budemo isti. Ne pjevam dobro zaključio je isljednik bezbjednjak, dobar sam samo kad šutim. Ako već moram šutiti, mogu bar misliti, ko sam to ja? Sve poslije je slijed, rat, logor, zgarište. Otac sa mojom majkom, snahom i starijom sestrom i njihovom malodobnom djecom, izašao kao starac sa ožiljkom od noža pod okom. Vojno sposobni ostali u logoru.

Logoru o kojem pišem evo dvadesetak godina, u kojem su zatvorene sve moje komšije od djeteta u naručju do starca i starice. Nisu pitali je li dolazio berbo. Prvo se ubije pa se onda identifikuje. Oni koji su preplivali jezero nisu zapali u logor. Baš kao i magarac komšija koji je uoči rata pjevao u kafani “ustaša sam to su moje stvari, ustaša je bio i moj stari.” A nije, Boga mi otac mu bio ustaša. Nosio vreće od jutra do mraka sa mojim ocem. Radili zajedno u trgovini i sve im je išlo preko leđa. Mom ocu su nudili partiju on izabrao postekiju.

Trideset godina evo gledam neke muhadžere kojima Sarajevo bi utočište kao u prošlom i svim ranijim ratovima. Dođe im ko akvarij u kojem su oni zaboravne ribe i fina gradska raja. Ono, skroz fini, da im identitet i ne treba. Zvati se Bošnjakom kao da im iznova nabijaš feredžu a oni se taman moderno razgolišili. Vjera islam se u javnom prostoru plasira kao brana multikulturalnosti. Izlizane fraze nametnute iz ideoloških kuhinja, da je to islamski nacionalizam pa sve do islamskog terorizma. Oni kao neće to. Još se naivno brane voćnim i starohebrejskim imenima, kao da će biti važno ime kada budu izabrana meta. Navest ću svjež primjer. U Hercegovini proljetos hapšen momak Bošnjak samo zato što je poslao “prijeteću poruku” putem društvenih mreža. Hapsile ga dvije specijalne jedinice policije. A mogao ga uhapsiti školski domar jer momak nije mentalno dobro i njemu treba doktor a ne policajac. Čujem sad mu se sudi za terorizam.

Nije prijetnja lajavac kome svi mi Bošnjaci muslimani smrdimo na burek pa i oni što zaobilaze džamiju, islam i odrednicu Bošnjak, izjašnjavajući se kao ateisti, neopredijeljeni, ostali, ili samo Bosanci. Njemu smo svi odreda Turci lažovi. Njemu kao glasnogovorniku četništva (o ustaštvu nekom drugom prilikom dok vidim hoće li spomenik praljku postati novo hodočašće op.a.). Znate, to je onaj samootrovani ratni zločinac što je naredio da mi sruše Stari most u Mostaru. Sve sam odbolovao, baš sve. I logore i progone i spaljenu rodnu kuću sa mojim rukopisima od preko hiljadu pjesama, ali Stari most im nikada neću halaliti. Nikad!

Nisu zaboravne ribe samo u Sarajevu. Ima ih u Zenici, u Travniku, Bihaću, Tuzli, Mostaru i mojoj Gorici.

Žive bez identiteta. Griju se na pelet nisu na drva. Tako bi objasnili stanje u kojem im ljepše zvuči srbijanski Thompson u kratkoj suknji nego da im zauči ezan. Ne da kujiše, kako to nakaradno pišu neki akademski uglednici, nego uči poziv na molitvu. I nije problem, makar u islamu nema prisile. Uostalom ima i uleme što je povukla mem pa za dobar zalogaj hoće krivo svjedočiti i vjeru poganiti i zlo bratu učiniti. Nejse!

Mogu oni izabrati da budu ništa, biti isključeni iz svih tokova koji čine život u Bosni i Hercegovini. Mogu se zvati Bosanci ili oni Liliputanci, mali ljudi iz “Guliverovih putovanja” oni su i dalje veliki trn u oku, Turci. Mogu svaki dan hodočastiti kuću fašiste u Travniku, uvjeravajući javnost koja ih drži na oku da su načitani skroz, emancipovani do ispod pupka. Mogu se heftično penjati na Lovćen i ljubiti mošti vladikine. Sve im džaba! Dovoljno je da žive na tlu Bosne i Hercegovine i da nose ime koje tukne na “Turke i na burek” postaju ista meta baš kao sve Sarajlije u ratu kada su bogati dolazili na safari da ih ubijaju za pare. Makar svaki dan pohodili Jasenovac, Kozaru, Sutjesku, Neretvu, Drvar, pjevali o Titu, nosili petokraku i gledali u nebo da im se pojavi ko Mesija. Džaba! Makar ne skidali sliku Tita sa zida i kada roditelji dođu na red da se okače. Mrtvi ili trajno raseljeni Bosanci i Hercegovci koji su muslimani, konačan su cilj. Kontinuitet od preko stotinu godina. Zvuči strašno! Još je strašnije da tim muslimanima sa malim i velikim m, još niko nije javio. Ljudi, umro je Tito!