Gorski vijenac vam je štedro prožet najžešćim fašizmom, nije da to ne znate. Znate i to da je on - književni fašizam -, kroz Gorski vijenac obavezna školska lektira kod nas, u primitivnim sistemima obrazovanja. Tako mu je (fašizmu) data užasna moć; tako je na užasan način instrumentalizirana književnost. Tako mu je zagarantirana trijumfalnost i nesmrtnost. I bahatost. I ludost. Nepunih dvjesta godina traje kontaminacija generacija i generacija đaka i studenata književnim fašizmom, koji je oblikovao njihov svjetovni nazor i sistem vrednovanja šta je zločin a šta humanost. Čovjek kao nesavršeno biće je sam kriv za uspjeh indoktrinacije svake vrste: uopšte nije potrebno dvjesto godina truda da bi se mase zaludile: pogledajte komunističke režime! Pogledajte snimke frenetičnog aplaudiranja masa komunističkim vođama. A u poređenju sa Gorskim vijencem čini se da je komunizam izmišljen juče.

Frenetičnog aplaudiranja fašizmu u Gorskom vijencu imate napretek. Ta bijeda idiotije najizraženija je kod književnih jadnika koji su u tom poslu uspješni do te mjere da su postali slavni. Miljenko Jergović. To malo čudovište od pisca, koje je svojevremeno napisalo knjigu o sevdahu Inšallah, madona, Inšallah, da bi u njoj izlilo sav lični fašizam, postiglo je svoj sanjani cilj – Njegoševu nagradu! Mali Miljenko je zapjenušano ponavljajući mantru – Njegoš je najveći pjesnik! postao i sam velik kod svih onih koji tu mantru i sami uzvikuju. Podsvjesno je osjećao da put prema zvjezdanom književnom nebu vodi preko aplaudiranja Njegošu, kao vrhovnom pjesniku fašizma. To je put koji su uspješno prešli Njegoševi učenici Andrić, Kiš i mnogi drugi, zašto ne bi i mali Miljenko. Prilika mu se ponudila sama od sebe: sevdalinka Majka Meha luda oženila. Polupismeni Miljenko se obradovao misleći da je Meho mentalno zaostao, jer je epitet „lud“ naopako razumio, ne znajući da to znači premlad, a ne retardiran, pa je Njegošev ponavljač raspalio kanonadu pežorativa o mladoženji Mehi (o Bošnjacima), oponašajući tako svoje uzore – Ivu i Njegoša.

Na zaprepaštenje kritike šta je uradio sa „ludim“ Mehom, indolentni Miljenko je cinično odgovorio – to se može svakom desiti! Pritom je maloumno dodao da takvih stvari u njegovim tekstovima ima sijaset.

Da bi fašizmom zaraženo društvo ozdravilo, vi morate fašizam pobijediti. Kroz istoriju se je pokazalo da se to moglo postići oružanim otporom. Hitler, Musolini, Ante, Draža, Radovan, Idi Amin … likovi iz mračne prošlosti … bila su to vremena kada je fašizam eksplodirao u svom najcrnjem obliku i na bojištu propao.

A fašizam nije samo u politici; kao društveni pokret on je praktično svuda: u kulturi, obrazovanju, u svakodnevnom životu…

Jugoslavenski narodi su živjeli u uvjerenju da su partizani u Drugom svjetskom ratu pobijedili fašizam. A činjenice dokazuju drugačije. Do kraja rata u školskoj lektiri bila je samo jedna (ali „vrijedna“!) knjiga sa fašističkim sadržajem – Gorski vijenac. Mladi partizani su očekivali da će komunisti na vlasti vođeni svojim idejama demokratije, bratstva i jedinstva među narodima, promptno ukloniti tu opskurnu knjigu, „a desilo se obratno: nastala je tama!“ (vi stariji: sjetite se Indeksa). Kao otrovne pečurke poslije kiše pojavili su se novi sadržaji zatrovani mržnjom protiv islama, koji su proglašeni vrhunskom književnošću. Njegoša je okružilo društvo također nečasnih pjesnika i pisaca – Andrić: Na Drini ćuprija, Kulenović: Stojanka majka Knežopoljka, Kiš: Peščanik, Selimović: Derviš i smrt i tako dalje.

A gdje je tu mali Miljenko? Pa, eto, i on se trudi nečasno pisati i nečasno živjeti; nije baš uspješan kao njegovi idoli, ali njemu je važno sudjelovati, ko šiša obraz, je li tako.
Protiv fašizma u književnosti se je moguće boriti legalno putem ustavnopravne legislative: širenje vjerske i nacionalne mržnje, huškanje na vršenje genocida, jesu krivična djela za koja se mora odgovarati.

Prije toga se moraju pojaviti tužioci. Hoće li?