U zemlji u kojoj se političke krize smjenjuju brže od godišnjih doba, a nacionalističke elite se utrkuju u tome ko će više poljuljati temelje države, čini se da Bosna i Hercegovina živi u neprekidnom vrtlogu nestabilnosti. Građani sve češće gledaju političku scenu s umorom i gorčinom, svjesni da oni koji bi trebali voditi zemlju zapravo godinama rade na njenoj dezintegraciji. Ovdje ne pominjem akademike koje država ima a koji bi mogle vratiti zemlju sa stranputice, ali njihovi glasovi jedva da dopiru do javnosti u kakofoniji politikantskih nadvikivanja domaćih političara od kojih je većina instruirana u krilu stranih vlada.

Nacionalističke elite guraju BiH u propast. Dok su ti glasovi potisnuti, političke elite jačaju svoju poziciju kroz blokade koje stanovništvo skupo koštaju. Posljednji primjeri su potezi HDZ-a i SNSD-a, koji se, sinhronizovano i hladno kao švajcarski sat, povlače iz institucija kako bi „izbjegavanjem kvoruma“ bio zaustavljen svaki proces koji se ne uklapa u njihove partikularne interese. Blokirajući sjednice, zakone i odluke od ključnog značaja, njihova je namjera da pokažu da je BiH navodno „nemoguća država“. Južna plinska interkonekcija je izvrstan primjer gdje se istinske potrebe građana potiskuju zarad političkog monopola. Projekat koji bi trebalo da olakša energetski položaj zemlje i donese stabilnost, spretvorio se u kvadratura kruga zbog protivljenja HDZ kojemu je cilj da ovlada „plinskom politikom“ ne brinući se za narod. To je cilj onih koji žive od kriza, a ne od rješenja. U Rs-u su pak iste dezintegrirajuće snage koje su na vlasti skoro tri decenije. One se upinju svim silama da svoj lopovluk zauvijek cementiraju. Vijadukt težak preko 100 miliona maraka platit će građani Rs-a, a protivkandidata za predsjednika Branka Blanušu (SDS) nastoje onemogućiti na svaki način. Najavljuju se i druge afere poput one koju pokreće “Kermas Energija” vrijedna 200 miliona maraka. I to će platiti građani Rs-a. O bošnjačkim greškama tek će čuti.

A onda dođe jedan fudbalski susret. Bosanskohercegovačka reprezentacija, neopterećena nacionalizmom, bez potrebe da dokazuje porijeklo ili etničku pripadnost, izađe na teren i pobijedi Rumuniju sa 3:1. U tih 90 minuta vidjelo se ono što BiH može biti kada se oslobodi toksičnih ruku politike: timska, harmonizirana, hrabra zemlja u kojoj različitosti nisu prepreke nego snaga.

Fudbaleri održali lekciju političarima. Rame uz rame Esmir Bajraktarević, mladić porijeklom iz Srebrenice, rođen u Americi, koji još uči jezik svojih predaka, stoper Nikola Katić, čvrst poput stijena ili golman Nikola Vasilj, koji je branio s posvećenošću kakvu zahtijeva dres reprezentacije, kao i svi nogometaši bh. reprezentacije. Ujedinjeni u naporu da budu bolji nego što jesu, pokazali su snagu višenacionalnog tima koji u sebi nosi nešto što većina političara nikada neće razumjeti — stvarnu Bosnu i Hercegovinu. Nikome nije smetalo što neki prije utakmice uče Fatihu ili se krste. Nikome nije važno kako se ko zove, sve dok igra za istu zastavu i isti cilj. Na terenu su zajedno stajali Edin Džeko — simbol jedne generacije i čovjek koji je nosio tešku odgovornost kapitena — i njegov nasljednik Esmir Bajraktarević, čija energija i dribling podsjećaju na njega.

I pobijedili su, iako je oko njih buktao sramotni fašistički plamen dijela rumunskih navijača koji su nisu došli da navijaju nego da prave incidente. Sramotni povici kojima su veličali ratnog zločinca Ratka Mladića u Beogradu samo su naglasili kontrast između dva svijeta: jednog koji slavi zločin, i drugog - našeg - koji se uzdigao igrom, hrabrošću i dostojanstvom.

I da zaključim. Nogometaši su pokazali ono što političari uporno odbijaju da shvate — da se uspjeh gradi zajedničkim radom, povjerenjem, disciplinom i jasnom vizijom. Dok fudbaleri igraju za rezultat, političari igraju samo za sebe. Dok oni postižu golove, političari postižu blokade. Dok jedni raduju narod, drugi ga iscrpljuju do tačke apatije. Nacionalističke strukture, duboko ukorijenjene u institucije, drže „bilo naroda“ tako što ga neprestano drže u stanju straha, frustracije i podjela. Ljudi su umorni od istih lica, istih igara, istih ucjena. Umorni su od toga da gledaju kako se BiH godinama cementira u mjestu, dok se političari busaju u prsa navodnim „patriotizmom“ koji je u stvarnosti samo paravan za pljačke i za paralizu države.

Zato je pobjeda protiv Rumunije osvježenje. Podsjetila je ljude da postoji nešto što nas može ujediniti, nešto što ne može biti razvaljeno dnevnom politikom. Na tribinama nije bilo važno ko je, odakle i kako se zove — važna je bila radost, zajedništvo, osjećaj da ova zemlja može i da vrijedi. Metaforički, bh. nogometaši su predriblali političare. Dok političari driblaju narod, reprezentacija je driblala protivnika. Dok jedni proizvode krize, drugi proizvode nadu. Dok jedni razvaljuju, drugi grade.

Možda je zato vrijeme da političari nauče lekciju koju je fudbal odavno usvojio: uspjeh se ne postiže rušenjem vlastitog tima nego zajedničkim kretanjem naprijed. Samo tako se može graditi i povjerenje u državi i budućnost, kada se igra zajedno i kada se igra za Bosnu i Hercegovinu.