Bile su to istorijske tekovine koje su na najljepši način utkale vjeru u pravedniji svijet i u dostojanstvo insana-čovjeka. Dana 20. novembra 1943. formiran je Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka – ZAVNOS, hrabri odgovor generacije koja je razumjela da sloboda pripada svima i da se za nju vrijedi boriti. Taj datum postao je sudbinski trenutak odluke da se narodi štite, poštuju i uzdižu zajedničkim naporom. Sandžak je kraj koji je oblikovan rukama Bošnjaka, Crnogoraca, Srba, Albanaca, Goranca i svih naroda koji su u njegovim dolinama i čaršijama ostavili svoje biljege, a nad pešterskim visoravnima, dok su se vijale i razvijale zastave slobode. U tom mozaiku kultura i običaja nijedan kamen nije suvišan svi zajedno čine cjelinu koja nadilazi granice i prolazne razlike. Tu se vijekovima živi riječju, ritmom, dovom-molitvom i pjesmom koji nikada nijesu bili jednobrazni, već snažno isprepleteni.

Dan Sandžaka slavi se kao dan odvažnosti i nepokolebljive uspravnosti. Dan kada se zahvaljujete precima što su pokazali da se identitet, kultura i jezik čuvaju međusobnim uvažavanjem. Dan kada shvatate da ta plemenita misija ostaje snažna samo ako narodi Sandžaka stoje rame uz rame svako sa svojim nasljeđem, ali sa jednim zajedničkim pogledom prema budućnosti.

I upravo tu u toj neraskidivoj kulturrno-istorijskoj vezi vrijedi se podśetiti na riječi akademika Muamera Zukorlića (1970–2021), iz njegove čuvene beśede povodom Dana Sandžaka, izgovorene 20. novembra 2020. godine i objavljene u Glasu Islama. On je tada podśjetio da Sandžak nije samo administrativni pojam, već „središnja tačka Balkana“, mjesto đe biste kako on reče „ako želite nacrtati krug oko Balkana, iglu šestara morali staviti upravo u Sandžak“.

Govorio je da je to prostor koji je i kada bi bio spaljen i opustošen, „uvijek iznova nicao iz pepela“, jer njegova snaga ne počiva na duhu, misli i samobitnosti ljudi koji ga nose u srcu. Zukorlić je podśećao da negacija imena znači negaciju postojanja, i da zato Sandžak kao ime, identitet i borba pravednosti mora ostati čuvan kao svetinja sj śećanja i slobode. Njegove riječi danas zvuče tako proročki: Da Sandžak postoji dok postoji svijest o slobodi i dostojanstvu njegovog čovjeka.

Kao vaš crnogorski brat, sa iskrenim poštovanjem i dubokim uvažavanjem, želim da vam čestitam ovaj veliki dan. Dijelio sam i dijelim sa vama dobro kroz književnost i kulturu, vjerujući da se narodi uzdižu onda kada uzdižu i vjeruju u svoje najbolje šćeri i sinove. Neka nas 20. novembar podsjeti da Sandžak ima snagu koja isijava dobrotu što traje, i čast koja se brani mišlju, djelom i predanjem.

Sandžak je prostor koji čovjek ne može razumjeti sa distance on se otkriva tek kad usporiš korak i slušaš kako vrijeme ovđe teče drugačije i postojanije. U toj borbi shvatiš da da je vrijeme da podneseš svoje breme bez gorčine i da ostaneš vjeran onome što je u tebi najstamenije. Čovjek pripada prostoru tek kad nauči da mu odoli i da ga nosi bez gorčine zato je Sandžak manje pitanje porijekla, a više pitanje karaktera. Neka vam je hairli nastupajući Dan Sandžaka neka donese mir, radost i samopouzdanje naroda koji znaju čuvati svoje korijene i graditi svoje śutra.