Teme
Pismo iz našeg mail boxa: Gorka istina o nadrealnoj dodjeli nagrade „Aleksandar – Leso Ivanović“
ZAŠTO CENTAR ZA KULTURU PLAV ZA NAGRADU NIJE PREDLOŽIO STVARAOCE IZ PLAVA?
|
|
Autor: B.net
Objavljeno: 20. November 2025. 17:11:47
- pita Marko P. Vujović, potomak crnogorskih iseljenika iz Ilinoisa, Sjedinjene Američke Države. Pismo iz našeg mail boxa objavljujemo u nastavku bez korekcija:
Pišem kao crnogorski iseljenik sa Cetinja, rođen podno Lovćena, čovjek koji već godinama živi u Sjedinjenim Američkim Državama, ali prati kulturu Crne Gore sa pažnjom, osjećajnošću i odgovornošću kakva se paradoksalno, ponekad ne vidi ni kod onih koji žive dva koraka od Vlaške crkve. Daljina, ma koliko fizička bila, često donese jasniji pogled na ono što lokalne kombinacije, sitni dogovori i zakulisna „drugovanja“ namjerno pomrače. Iz te daljine, gdje se sve vidi bez filtera, jasno mi je da je ovogodišnja dodjela nagrade „Aleksandar – Leso Ivanović“ ostavila gorak, težak i gotovo sramotan trag koji vrijeđa i duh nagrade, i uspomenu na Lesa, i samu kulturnu svijest Crne Gore.
Najveći problem pojavljuje se već na početku prijedlog za nagradu dolazi od JU Centra za kulturu „Husein Bašić“ Plav, ustanove koja bi po svojoj misiji morala da afirmiše stvaraoce iz plavsko-gusinjskog kraja, bez obzira da li su Bošnjaci, Albanci, Hrvati, Srbi, muslimani, pravoslavci, katolici ili bilo koji drugi predstavnici Crne Gore. Umjesto da podrži sopstvene stvaraoce, ljude koji oblikuju identitet toga kraja, Centar za kulturu Plav predlaže osobu koja sa tim prostorom nema nikakvu vezu. Jelena Jovetić, rođena u Bijelom Polju, nije dio plavsko-gusinjskog kulturnog korpusa, a još je zanimljivije i čudnije –da je njen sopstveni rodni grad, koji raspolaže jednom od najjačih književnih infrastruktura u državi, uključujući Ratkovićeve večeri poezije, nije predložio.
To nameće pitanje pred kojim više ne možemo zatvarati oči ako je Bijelo Polje, sa svim svojim referentnim institucijama, prećutalo Jelenu Jovetić šta je to Plav vidio, a njen rodni grad nije? Odgovor se nažalost, ne nalazi u poeziji, već u vezama, funkcijama i onome što se u Crnoj Gori oduvijek naziva „dugovima“.
Posebno zabrinjava činjenica da Jelena Jovetić ima bogatu biografiju, ali ne književnu već ekonomsku. Njena profesionalna karijera pripada finansijama, međunarodnim programima, kabinetima i specijalizacijama, i u tome nema ničeg spornog. Ali bogata ekonomska biografija ne može zamijeniti književni opus, niti je dovoljna preporuka za najveću poetsku nagradu Cetinja. Ako u Crnoj Gori ekonomisti postaju pjesnici samo zato što to nekome odgovara onda nije urušena samo kultura, nego i zdrav razum.
Ovaj slučaj, međutim, ne pada samo na pleća direktora Centra za kulturu. Savjet ustanove „Husein Bašić“ mora se ozbiljno pozabaviti pitanjem ko kako i zašto predlaže određene osobe, koje metode koristi, čije interese zastupa i da li poštuje misiju ustanove. Savjet ima obavezu da preispita i razmotri odgovornost direktora, jer u ovakvim situacijama odgovornost nije apstraktna već lična, institucionalna i moralna. Kultura se ne smije svoditi na lične eksperimente rukovodilaca niti na nečije ambicije koje nijesu u skladu sa svrhom ustanove.
Crna Gora se nije oporavila ni od kulturnog „zemljotresa“ koji se desio kada je Bećir Vuković dobio Trinaestojulsku nagradu. Tada su i intelektualci i narod ustali protiv urušavanja kriterijuma, i vjerovalo se da se iz tog negativnog i poražavajučeg primjera nešto naučilo. Ali ta ista logika sada se samo perfidnije, ponavlja potiskuju se autentični glasovi manjinskih naroda Bošnjaka, Albanaca, Hrvata, koji godinama čekaju da ih institucije države napokon prepoznaju.
Dodatno zabrinjava što se u obrazloženju žirija tvrdi da zbirka Jelene Jovetić promoviše „multikulturalnost i poštovanje različitosti“. To zvuči lijepo, čak poželjno, ali je potpuno neistinito. U njenoj knjizi nema stihova o Albancima, Bošnjacima, Hrvatima, Srbima, o jezicima, običajima, identitetima ili kulturnim pejzažima. Postoji samo izrazito emotivno uzdizanje Crne Gore, koje jeste autentična emocija, ali nikako ne može biti zamjena za multikulturalnost.
A onda obrazloženje žirija. Tekst koji djeluje kao da je sastavljen uz pomoć vještačke inteligencije, sa generičkim, bezličnim frazama poput „most između prošlosti i sadašnjosti“, „angažovana poetizacija“, „kulturna dobrobit zajednica“. To nisu rečenice koje piše žiri koji razumije književnost. To su sintagme kakve mašina izbaci kada nema šta suštinski da kaže. Ako žiri ne može da napiše autentično obrazloženje kako može da procjenjuje poeziju?
U cijeloj priči postaje sasvim jasno da su vrijednosti zamijenjene prečicama. Jelena Jovetić možda vjeruje da je predodređena za mjesto u savremenoj književnosti Crne Gore, ali književnost ne trpi preskakanje stepenica. Nagrade ne grade pisca. Knjige, rad, kritika, borba, padovi, vrijeme to gradi. Jedna zbirka ma koliko „snažno“ a često i degutantno bila reklamirana ne može zamijeniti stvaralački put.
Ovakvim izborom bačena je sjenka na ime Aleksandra Lesa Ivanovića, čovjeka čije je stvaralaštvo utkano u Cetinje, u njegov duh i identitet. Ovu odluku prati gorak ukus tuđih hirova, tuđih nadanja, tuđih interesa, dok pravi stvaraoci oni koji zaista žive poeziju ostaju na margini, „elimisani elitnim članovima žirija.“
I zato, sasvim otvoreno pitam: Gradonačelniče Cetinja, gospodine Nikola Đuraškoviću, da li je ovo kulturna politika Cetinja? Da li je ovo nagrada koja dostojno nosi Lesovo ime? Da li je ovo čin priznanja ili čin vraćanja nečijih dugova?
Na kraju, iz ove američke daljine, sa srcem koje je ostalo na Cetinju, mogu reći samo jedno ovakve odluke nisu znak da kultura pada. Ona je odavno na dnu. Ovo je samo još jedan dokaz. Dok amateri dijele nagrade, a nagrade služe kao valuta za zatvaranje tuđih krugova obaveza, Crna Gora gubi svoje istinske pjesnike, svoju duhovnu vertikalu i sve ono što je činilo da poezija i proza ima smisla.
I na kraju, u ovoj priči koja već podsjeća na kulturni paradoks, ostaje da se zapitamo i nešto što će mnogima biti neprijatno: da li će se oglasiti Lesov sin, velemajstor Božidar Bonja Ivanović? Ne znam. Ali znam da je i sam, u svojoj karijeri, posebno u šahu, doživio brojne nepravde, ponižavanja, potcjenjivanja i ignorisanja. Zbog toga bi bilo realno očekivati njegov glas, ne kao čin revolta, već kao moralnu obavezu prema očevom imenu. Jer ako iko zna kako izgleda kada se nepravda ponavlja onda je to upravo Bonja, zaključio je autor pisma.
Bošnjaci.Net vjeruju da će se po pitanju ovog pisma i prijedloga očitovati predlagači iz Centra za Kulturu „Husein Bašić“ Plav, ali i čelnici plavske općine, i odgovoriti na pitanje zašto su zaobiđeni brojni stvaraoci iz plavskog kraja. Za nadati se da će i stvaraoci dići glas jer je nelogično da svi oni budu zaobiđeni i da bude predoložena dotična osoba iz bjelopoljske općine.
Pišem kao crnogorski iseljenik sa Cetinja, rođen podno Lovćena, čovjek koji već godinama živi u Sjedinjenim Američkim Državama, ali prati kulturu Crne Gore sa pažnjom, osjećajnošću i odgovornošću kakva se paradoksalno, ponekad ne vidi ni kod onih koji žive dva koraka od Vlaške crkve. Daljina, ma koliko fizička bila, često donese jasniji pogled na ono što lokalne kombinacije, sitni dogovori i zakulisna „drugovanja“ namjerno pomrače. Iz te daljine, gdje se sve vidi bez filtera, jasno mi je da je ovogodišnja dodjela nagrade „Aleksandar – Leso Ivanović“ ostavila gorak, težak i gotovo sramotan trag koji vrijeđa i duh nagrade, i uspomenu na Lesa, i samu kulturnu svijest Crne Gore.
Najveći problem pojavljuje se već na početku prijedlog za nagradu dolazi od JU Centra za kulturu „Husein Bašić“ Plav, ustanove koja bi po svojoj misiji morala da afirmiše stvaraoce iz plavsko-gusinjskog kraja, bez obzira da li su Bošnjaci, Albanci, Hrvati, Srbi, muslimani, pravoslavci, katolici ili bilo koji drugi predstavnici Crne Gore. Umjesto da podrži sopstvene stvaraoce, ljude koji oblikuju identitet toga kraja, Centar za kulturu Plav predlaže osobu koja sa tim prostorom nema nikakvu vezu. Jelena Jovetić, rođena u Bijelom Polju, nije dio plavsko-gusinjskog kulturnog korpusa, a još je zanimljivije i čudnije –da je njen sopstveni rodni grad, koji raspolaže jednom od najjačih književnih infrastruktura u državi, uključujući Ratkovićeve večeri poezije, nije predložio.
To nameće pitanje pred kojim više ne možemo zatvarati oči ako je Bijelo Polje, sa svim svojim referentnim institucijama, prećutalo Jelenu Jovetić šta je to Plav vidio, a njen rodni grad nije? Odgovor se nažalost, ne nalazi u poeziji, već u vezama, funkcijama i onome što se u Crnoj Gori oduvijek naziva „dugovima“.
Posebno zabrinjava činjenica da Jelena Jovetić ima bogatu biografiju, ali ne književnu već ekonomsku. Njena profesionalna karijera pripada finansijama, međunarodnim programima, kabinetima i specijalizacijama, i u tome nema ničeg spornog. Ali bogata ekonomska biografija ne može zamijeniti književni opus, niti je dovoljna preporuka za najveću poetsku nagradu Cetinja. Ako u Crnoj Gori ekonomisti postaju pjesnici samo zato što to nekome odgovara onda nije urušena samo kultura, nego i zdrav razum.
Ovaj slučaj, međutim, ne pada samo na pleća direktora Centra za kulturu. Savjet ustanove „Husein Bašić“ mora se ozbiljno pozabaviti pitanjem ko kako i zašto predlaže određene osobe, koje metode koristi, čije interese zastupa i da li poštuje misiju ustanove. Savjet ima obavezu da preispita i razmotri odgovornost direktora, jer u ovakvim situacijama odgovornost nije apstraktna već lična, institucionalna i moralna. Kultura se ne smije svoditi na lične eksperimente rukovodilaca niti na nečije ambicije koje nijesu u skladu sa svrhom ustanove.
Crna Gora se nije oporavila ni od kulturnog „zemljotresa“ koji se desio kada je Bećir Vuković dobio Trinaestojulsku nagradu. Tada su i intelektualci i narod ustali protiv urušavanja kriterijuma, i vjerovalo se da se iz tog negativnog i poražavajučeg primjera nešto naučilo. Ali ta ista logika sada se samo perfidnije, ponavlja potiskuju se autentični glasovi manjinskih naroda Bošnjaka, Albanaca, Hrvata, koji godinama čekaju da ih institucije države napokon prepoznaju.
Dodatno zabrinjava što se u obrazloženju žirija tvrdi da zbirka Jelene Jovetić promoviše „multikulturalnost i poštovanje različitosti“. To zvuči lijepo, čak poželjno, ali je potpuno neistinito. U njenoj knjizi nema stihova o Albancima, Bošnjacima, Hrvatima, Srbima, o jezicima, običajima, identitetima ili kulturnim pejzažima. Postoji samo izrazito emotivno uzdizanje Crne Gore, koje jeste autentična emocija, ali nikako ne može biti zamjena za multikulturalnost.
A onda obrazloženje žirija. Tekst koji djeluje kao da je sastavljen uz pomoć vještačke inteligencije, sa generičkim, bezličnim frazama poput „most između prošlosti i sadašnjosti“, „angažovana poetizacija“, „kulturna dobrobit zajednica“. To nisu rečenice koje piše žiri koji razumije književnost. To su sintagme kakve mašina izbaci kada nema šta suštinski da kaže. Ako žiri ne može da napiše autentično obrazloženje kako može da procjenjuje poeziju?
U cijeloj priči postaje sasvim jasno da su vrijednosti zamijenjene prečicama. Jelena Jovetić možda vjeruje da je predodređena za mjesto u savremenoj književnosti Crne Gore, ali književnost ne trpi preskakanje stepenica. Nagrade ne grade pisca. Knjige, rad, kritika, borba, padovi, vrijeme to gradi. Jedna zbirka ma koliko „snažno“ a često i degutantno bila reklamirana ne može zamijeniti stvaralački put.
Ovakvim izborom bačena je sjenka na ime Aleksandra Lesa Ivanovića, čovjeka čije je stvaralaštvo utkano u Cetinje, u njegov duh i identitet. Ovu odluku prati gorak ukus tuđih hirova, tuđih nadanja, tuđih interesa, dok pravi stvaraoci oni koji zaista žive poeziju ostaju na margini, „elimisani elitnim članovima žirija.“
I zato, sasvim otvoreno pitam: Gradonačelniče Cetinja, gospodine Nikola Đuraškoviću, da li je ovo kulturna politika Cetinja? Da li je ovo nagrada koja dostojno nosi Lesovo ime? Da li je ovo čin priznanja ili čin vraćanja nečijih dugova?
Na kraju, iz ove američke daljine, sa srcem koje je ostalo na Cetinju, mogu reći samo jedno ovakve odluke nisu znak da kultura pada. Ona je odavno na dnu. Ovo je samo još jedan dokaz. Dok amateri dijele nagrade, a nagrade služe kao valuta za zatvaranje tuđih krugova obaveza, Crna Gora gubi svoje istinske pjesnike, svoju duhovnu vertikalu i sve ono što je činilo da poezija i proza ima smisla.
I na kraju, u ovoj priči koja već podsjeća na kulturni paradoks, ostaje da se zapitamo i nešto što će mnogima biti neprijatno: da li će se oglasiti Lesov sin, velemajstor Božidar Bonja Ivanović? Ne znam. Ali znam da je i sam, u svojoj karijeri, posebno u šahu, doživio brojne nepravde, ponižavanja, potcjenjivanja i ignorisanja. Zbog toga bi bilo realno očekivati njegov glas, ne kao čin revolta, već kao moralnu obavezu prema očevom imenu. Jer ako iko zna kako izgleda kada se nepravda ponavlja onda je to upravo Bonja, zaključio je autor pisma.
Bošnjaci.Net vjeruju da će se po pitanju ovog pisma i prijedloga očitovati predlagači iz Centra za Kulturu „Husein Bašić“ Plav, ali i čelnici plavske općine, i odgovoriti na pitanje zašto su zaobiđeni brojni stvaraoci iz plavskog kraja. Za nadati se da će i stvaraoci dići glas jer je nelogično da svi oni budu zaobiđeni i da bude predoložena dotična osoba iz bjelopoljske općine.
