Haberi
Hutba muftije dr. Sabahudin-ef. Ćemana sa minbera džamije Bosansko-američkog islamskog centra u Hartfordu
DOMOVINA BOSNA I HERCEGOVINA JE EMANET U SRCU
|
|
Autor: Dr. Sabahudin Ćeman, muftija IZBSA
Objavljeno: 22. November 2025. 13:11:06
Muftija Mešihata Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike dr. Sabahudin-ef. Ćeman, održao je hutbu sa minbera Bosansko-američkog islamskog centra u Hartfordu. Muftija Ćeman hutbu je posvetio Danu državnosti Bosne i Hercegovine, koju u nastavku objavljujemo u cjelosti:
UZ DAN DRŽAVNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE: Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Vladaru nebesa i Zemlje. Hvala Onome Koji nas je stvorio i darovao nam život. Hvala Mu što nas je učinio muslimanima, što nas je počastio Kur’anom i uputio na put istine. Hvala Mu na blagodatima koje svakodnevno uživamo, a koje često i ne primjećujemo. Hvala Mu što nas je učinio dijelom ummeta Muhammeda a.s., što nas je obdario vjerom i što nam je dao domovinu kao emanet. Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinoga, Koji nema sudruga, i svjedočimo da je Muhammed a.s. Njegov rob i Poslanik, poslat kao milost svjetovima.
Draga braćo i sestre, danas dok smo ovdje okupljeni u Hartfordu, iako hiljadama kilometara daleko od naše Bosne i Hercegovine, osjećamo njenu blizinu u našim srcima. Čovjek tek kad se udalji, shvati koliko mu nešto znači. Tako i mi, koji živimo u dijaspori, bolje osjećamo vrijednost domovine. Kada neko spomene Bosnu, kod nekih srce zadrhti. Kada čujemo “Bosna i Hercegovina”, nekima i oči zarose. Jer to nije samo ime na karti. To je osjećaj, to je uspomena, to je život. Bosna je miris kahve u avliji naših majki, bosanski somun i miris bajramskog ručka. Bosna je rijeka Drina, Una i Neretva, to je šapat planina, to su šume koje pjevaju, to su sela i gradovi u kojima su naši preci živjeli i molili se Allahu. Bosna je ezan koji nas je budio na sabah. Bosna je bajramski tekbir koji smo učili u džamijama. Bosna je glas naših nana i majki koje su djecu uspavljivale dovama. I zato, braćo i sestre, nekoliko dana prije Dana državnosti Bosne i Hercegovine, u ovoj hutbi podsjećam sebe, vas i našu djecu: domovina nije samo zemlja pod nogama. Domovina je emanet u srcu. A ljubav prema domovini u tuđini postaje još jača. Jer Bosna ne živi samo na Balkanu. Bosna živi gdje god kuca bosansko srce. Allah dž.š. u Kur’anu kaže:
يَا أَيُّهَا النَّاسُ إِنَّا خَلَقْنَاكُمْ مِنْ ذَكَرٍ وَأُنْثَىٰ وَجَعَلْنَاكُمْ شُعُوبًا وَقَبَائِلَ لِتَعَارَفُوا ۚ
“O ljudi! Mi smo vas od jednog čovjeka i jedne žene stvorili i na narode i plemena vas podijelili, da biste se upoznavali...” (El-Hudžurat, 13)
Ovaj ajet nas uči da narod i domovina nisu slučajnost. To je Allahova odredba i Njegova mudrost. Domovina je prostor u kojem čuvamo vjeru, gdje se oblikuje naš identitet i gdje se prenosi amanet našim potomcima. A Poslanik a.s., kada je napuštao Mekku, okrenuo se prema njoj i rekao:
وَاللَّهِ إِنَّكِ لَخَيْرُ أَرْضِ اللَّهِ، وَأَحَبُّ أَرْضِ اللَّهِ إِلَيَّ، وَلَوْلَا أَنِّي أُخْرِجْتُ مِنْكِ مَا خَرَجْتُ
“Tako mi Allaha, ti si meni najdraže mjesto na zemlji i najdraže Allahu. Da me tvoj narod nije iz nje protjerao, nikada te ne bih napustio.” (Tirmizi)
Braćo i sestre, pogledajte tu ljubav! Ako je Mekka bila najdraža Poslaniku, zar Bosna ne bi trebala biti najdraža nama? Ako je Poslanik a.s. suzu pustio za domovinom, zar naše oči ne bi trebale zasuziti za našom Bosnom?
Bosna i Hercegovina ima dugu i časnu historiju. Bila je kraljevina, imala svoje banove i kraljeve, svoje povelje i svoje stećke. Bila je kuća različitih naroda i vjera, ali uvijek posebna i svoja. Dana 25. novembra 1943. godine, u Mrkonjić Gradu, održano je zasjedanje ZAVNOBiH-a. Tada je donesena odluka o obnovi državnosti Bosne i Hercegovine. Zapisano je: “Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska.”
To je bila poruka zajedništva. Ali znamo da bez Bošnjaka, njihove krvi i njihove žrtve – Bosna ne bi opstala. Naši šehidi su je branili svojim životima. Naše majke su je čuvale svojim suzama i dovama. Naši očevi su je branili na prvim linijama. Mak Dizdar je zapisao: “Bosna nije ni na nebu ni na zemlji – Bosna je u srcu čovjekovom. ” I zato, braćo i sestre, Bosna je opstala. Jer je bila u srcima onih koji su je voljeli.
Mi danas živimo u dijaspori. Neko od nas je ovdje došao iz nužde, neko zbog posla, a neko jer je bio prisiljen da bježi od rata i genocida. Ali gdje god da smo – Bosna je s nama. Kada se okupimo u džematima u dijaspori, mi ovdje u Hartfordu, tada pravimo jednu malu Bosnu. Kada učimo tekbir, kada djeca uče u mektebu, kada zajedno klanjamo džumu – Bosna je među nama. Naša uloga u dijaspori, braćo i sestre, nije mala, ona je velika i od nas traži odgovornost. Ako mi ne govorimo bosanski sa svojom djecom – ko će govoriti? Ako im mi ne prenosimo priče o Bosni – ko će im prenositi? Ako ih mi ne povedemo u džamiju – gdje će naučiti da pripadaju? Oni rastu u svijetu gdje će ih pitati: “Ko si ti? Odakle si?” A mi moramo učiniti sve što je u našoj mogućnosti da s ponosom kažu: “Ja sam musliman. Ja sam Bošnjak. Moji korijeni su iz Bosne i Hercegovine.” Naši džemati i naše džamije, ovaj naš džemat i Dzamija u Hartfordu nije samo mjesto za namaz i ibadet. Ovo je naša veza s domovinom. Ako nestane džemata, nestat će vjere, i jezika, i tradicije, i našeg identiteta. Zato čuvajmo džemat kao što čuvamo svoje domove.
Mi živimo daleko od Bosne, ali nismo odsječeni od nje. Naše dove, naša moralna i materijalna pomoć – sve to znači. Bosna danas treba da je ne zaboravimo. Ako je zaboravimo mi – ko će je pamtiti? I sjetimo se, braćo, kako je Poslanik a.s., kada je stigao u Medinu, učio dovu:
اللَّهُمَّ حَبِّبْ إِلَيْنَا الْمَدِينَةَ كَحُبِّنَا مَكَّةَ أَوْ أَشَدَّ
Allahu, učini da zavolimo Medinu kao što volimo Mekku, ili još jače.” (Buhari i Muslim)
Ako je Poslanik a.s. učio da zavoli novi grad, ali nije zaboravio Mekku – tako i mi, braćo i sestre, volimo mjesta u kojima danas živimo. Ali ne zaboravljamo našu prvu ljubav – Bosnu i Hercegovinu. Naš predsjednik rahmetli Alija Izetbegović nas je opomenuo: “Čuvajte Bosnu, jer je ona okvir u kojem možemo opstati kao narod. Bez nje – nestajemo.” A ja želim da dodam i kažem sebi i vama: čuvajmo Bosnu u Sjevernoj Americi i ovdje u Hartfordu. Čuvajmo je u srcima naše djece. Jer ako izgubimo Bosnu u svojim porodicama – izgubit ćemo je zauvijek.
Braćo i sestre, naša generacija pamti bolne slike –među njima i džamije koje padaju u prah, munare koje nestaju u plamenu. Tokom rata devedesetih porušeno je 614 džamija, a uništeno i preko hiljadu drugih vakufskih i vjerskih objekata. Ali to nisu bili samo zidovi. To su bile kuće Allaha, srca naših mahala, mjesta gdje su naši djedovi klanjali sabah, gdje su djeca učila Kur’an, gdje smo mi doživjeli prve bajrame. Rušili su ih da poruše nas. Ali nisu uspjeli. Jer džamija živi u srcu vjernika. I zato se svaka ponovo digla. Munare danas paraju nebo još više, kao da poručuju: “Možete rušiti, ali ne možete ugasiti svjetlo vjere.”
Zato, braćo i sestre; večeras, nakon …..-namaza, u našem džematu u Hartfordu biće premijerno prikazan film o porušenim džamijama u Bosni i Hercegovini tokom genocida devedesetih godina. Pozivam vas sve – povedite djecu i omladinu. Neka vide, neka znaju, neka pamte.
A sada, braćo i sestre, na kraju ove hutbe želim da ostane u našim srcima jedna misao: Bosna nije savršena. Možda nekad zaboli, nekad umori, nekad iznevjeri, možda je nekad teško razumjeti, ali ona je naša. Ona je poput majke. Majka možda nije uvijek jaka, možda je nekad bolesna, možda nekad zaplače – ali je majka. A majku se voli, poštuje i brani, bez obzira na sve. Kao što čovjek nikada ne može reći: “To nije moja majka” – tako ni mi nikada ne možemo reći: “To nije moja domovina.” Bosna je naša majka. A onaj ko zaboravi svoju majku – zaboravio je i sebe.
Allahu, učvrsti nas u islamu i u ljubavi prema domovini. Allahu, čuvaj Bosnu i Hercegovinu, podari joj mir, pravdu i sigurnost. Allahu, nagradi naše šehide i pravedne pretke. Allahu, učvrsti našu djecu u vjeri, jeziku, i identitetu, da znaju ko su i odakle su. Allahu, poveži nas s domovinom i sačuvaj nas od zaborava i podjela. Amin.
Hartford, 21. novembar 2025.
UZ DAN DRŽAVNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE: Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Vladaru nebesa i Zemlje. Hvala Onome Koji nas je stvorio i darovao nam život. Hvala Mu što nas je učinio muslimanima, što nas je počastio Kur’anom i uputio na put istine. Hvala Mu na blagodatima koje svakodnevno uživamo, a koje često i ne primjećujemo. Hvala Mu što nas je učinio dijelom ummeta Muhammeda a.s., što nas je obdario vjerom i što nam je dao domovinu kao emanet. Svjedočimo da nema boga osim Allaha, Jedinoga, Koji nema sudruga, i svjedočimo da je Muhammed a.s. Njegov rob i Poslanik, poslat kao milost svjetovima.
Draga braćo i sestre, danas dok smo ovdje okupljeni u Hartfordu, iako hiljadama kilometara daleko od naše Bosne i Hercegovine, osjećamo njenu blizinu u našim srcima. Čovjek tek kad se udalji, shvati koliko mu nešto znači. Tako i mi, koji živimo u dijaspori, bolje osjećamo vrijednost domovine. Kada neko spomene Bosnu, kod nekih srce zadrhti. Kada čujemo “Bosna i Hercegovina”, nekima i oči zarose. Jer to nije samo ime na karti. To je osjećaj, to je uspomena, to je život. Bosna je miris kahve u avliji naših majki, bosanski somun i miris bajramskog ručka. Bosna je rijeka Drina, Una i Neretva, to je šapat planina, to su šume koje pjevaju, to su sela i gradovi u kojima su naši preci živjeli i molili se Allahu. Bosna je ezan koji nas je budio na sabah. Bosna je bajramski tekbir koji smo učili u džamijama. Bosna je glas naših nana i majki koje su djecu uspavljivale dovama. I zato, braćo i sestre, nekoliko dana prije Dana državnosti Bosne i Hercegovine, u ovoj hutbi podsjećam sebe, vas i našu djecu: domovina nije samo zemlja pod nogama. Domovina je emanet u srcu. A ljubav prema domovini u tuđini postaje još jača. Jer Bosna ne živi samo na Balkanu. Bosna živi gdje god kuca bosansko srce. Allah dž.š. u Kur’anu kaže:
يَا أَيُّهَا النَّاسُ إِنَّا خَلَقْنَاكُمْ مِنْ ذَكَرٍ وَأُنْثَىٰ وَجَعَلْنَاكُمْ شُعُوبًا وَقَبَائِلَ لِتَعَارَفُوا ۚ
“O ljudi! Mi smo vas od jednog čovjeka i jedne žene stvorili i na narode i plemena vas podijelili, da biste se upoznavali...” (El-Hudžurat, 13)
Ovaj ajet nas uči da narod i domovina nisu slučajnost. To je Allahova odredba i Njegova mudrost. Domovina je prostor u kojem čuvamo vjeru, gdje se oblikuje naš identitet i gdje se prenosi amanet našim potomcima. A Poslanik a.s., kada je napuštao Mekku, okrenuo se prema njoj i rekao:
وَاللَّهِ إِنَّكِ لَخَيْرُ أَرْضِ اللَّهِ، وَأَحَبُّ أَرْضِ اللَّهِ إِلَيَّ، وَلَوْلَا أَنِّي أُخْرِجْتُ مِنْكِ مَا خَرَجْتُ
“Tako mi Allaha, ti si meni najdraže mjesto na zemlji i najdraže Allahu. Da me tvoj narod nije iz nje protjerao, nikada te ne bih napustio.” (Tirmizi)
Braćo i sestre, pogledajte tu ljubav! Ako je Mekka bila najdraža Poslaniku, zar Bosna ne bi trebala biti najdraža nama? Ako je Poslanik a.s. suzu pustio za domovinom, zar naše oči ne bi trebale zasuziti za našom Bosnom?
Bosna i Hercegovina ima dugu i časnu historiju. Bila je kraljevina, imala svoje banove i kraljeve, svoje povelje i svoje stećke. Bila je kuća različitih naroda i vjera, ali uvijek posebna i svoja. Dana 25. novembra 1943. godine, u Mrkonjić Gradu, održano je zasjedanje ZAVNOBiH-a. Tada je donesena odluka o obnovi državnosti Bosne i Hercegovine. Zapisano je: “Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska.”
To je bila poruka zajedništva. Ali znamo da bez Bošnjaka, njihove krvi i njihove žrtve – Bosna ne bi opstala. Naši šehidi su je branili svojim životima. Naše majke su je čuvale svojim suzama i dovama. Naši očevi su je branili na prvim linijama. Mak Dizdar je zapisao: “Bosna nije ni na nebu ni na zemlji – Bosna je u srcu čovjekovom. ” I zato, braćo i sestre, Bosna je opstala. Jer je bila u srcima onih koji su je voljeli.
Mi danas živimo u dijaspori. Neko od nas je ovdje došao iz nužde, neko zbog posla, a neko jer je bio prisiljen da bježi od rata i genocida. Ali gdje god da smo – Bosna je s nama. Kada se okupimo u džematima u dijaspori, mi ovdje u Hartfordu, tada pravimo jednu malu Bosnu. Kada učimo tekbir, kada djeca uče u mektebu, kada zajedno klanjamo džumu – Bosna je među nama. Naša uloga u dijaspori, braćo i sestre, nije mala, ona je velika i od nas traži odgovornost. Ako mi ne govorimo bosanski sa svojom djecom – ko će govoriti? Ako im mi ne prenosimo priče o Bosni – ko će im prenositi? Ako ih mi ne povedemo u džamiju – gdje će naučiti da pripadaju? Oni rastu u svijetu gdje će ih pitati: “Ko si ti? Odakle si?” A mi moramo učiniti sve što je u našoj mogućnosti da s ponosom kažu: “Ja sam musliman. Ja sam Bošnjak. Moji korijeni su iz Bosne i Hercegovine.” Naši džemati i naše džamije, ovaj naš džemat i Dzamija u Hartfordu nije samo mjesto za namaz i ibadet. Ovo je naša veza s domovinom. Ako nestane džemata, nestat će vjere, i jezika, i tradicije, i našeg identiteta. Zato čuvajmo džemat kao što čuvamo svoje domove.
Mi živimo daleko od Bosne, ali nismo odsječeni od nje. Naše dove, naša moralna i materijalna pomoć – sve to znači. Bosna danas treba da je ne zaboravimo. Ako je zaboravimo mi – ko će je pamtiti? I sjetimo se, braćo, kako je Poslanik a.s., kada je stigao u Medinu, učio dovu:
اللَّهُمَّ حَبِّبْ إِلَيْنَا الْمَدِينَةَ كَحُبِّنَا مَكَّةَ أَوْ أَشَدَّ
Allahu, učini da zavolimo Medinu kao što volimo Mekku, ili još jače.” (Buhari i Muslim)
Ako je Poslanik a.s. učio da zavoli novi grad, ali nije zaboravio Mekku – tako i mi, braćo i sestre, volimo mjesta u kojima danas živimo. Ali ne zaboravljamo našu prvu ljubav – Bosnu i Hercegovinu. Naš predsjednik rahmetli Alija Izetbegović nas je opomenuo: “Čuvajte Bosnu, jer je ona okvir u kojem možemo opstati kao narod. Bez nje – nestajemo.” A ja želim da dodam i kažem sebi i vama: čuvajmo Bosnu u Sjevernoj Americi i ovdje u Hartfordu. Čuvajmo je u srcima naše djece. Jer ako izgubimo Bosnu u svojim porodicama – izgubit ćemo je zauvijek.
Braćo i sestre, naša generacija pamti bolne slike –među njima i džamije koje padaju u prah, munare koje nestaju u plamenu. Tokom rata devedesetih porušeno je 614 džamija, a uništeno i preko hiljadu drugih vakufskih i vjerskih objekata. Ali to nisu bili samo zidovi. To su bile kuće Allaha, srca naših mahala, mjesta gdje su naši djedovi klanjali sabah, gdje su djeca učila Kur’an, gdje smo mi doživjeli prve bajrame. Rušili su ih da poruše nas. Ali nisu uspjeli. Jer džamija živi u srcu vjernika. I zato se svaka ponovo digla. Munare danas paraju nebo još više, kao da poručuju: “Možete rušiti, ali ne možete ugasiti svjetlo vjere.”
Zato, braćo i sestre; večeras, nakon …..-namaza, u našem džematu u Hartfordu biće premijerno prikazan film o porušenim džamijama u Bosni i Hercegovini tokom genocida devedesetih godina. Pozivam vas sve – povedite djecu i omladinu. Neka vide, neka znaju, neka pamte.
A sada, braćo i sestre, na kraju ove hutbe želim da ostane u našim srcima jedna misao: Bosna nije savršena. Možda nekad zaboli, nekad umori, nekad iznevjeri, možda je nekad teško razumjeti, ali ona je naša. Ona je poput majke. Majka možda nije uvijek jaka, možda je nekad bolesna, možda nekad zaplače – ali je majka. A majku se voli, poštuje i brani, bez obzira na sve. Kao što čovjek nikada ne može reći: “To nije moja majka” – tako ni mi nikada ne možemo reći: “To nije moja domovina.” Bosna je naša majka. A onaj ko zaboravi svoju majku – zaboravio je i sebe.
Allahu, učvrsti nas u islamu i u ljubavi prema domovini. Allahu, čuvaj Bosnu i Hercegovinu, podari joj mir, pravdu i sigurnost. Allahu, nagradi naše šehide i pravedne pretke. Allahu, učvrsti našu djecu u vjeri, jeziku, i identitetu, da znaju ko su i odakle su. Allahu, poveži nas s domovinom i sačuvaj nas od zaborava i podjela. Amin.
Hartford, 21. novembar 2025.
