Pisati o Danu državnosti Bosne i Hercegovine predstavlja svojevrsnu svetu misiju i obavezu da se makar na tren, zaustavimo pred vijekovima njenog postojanja, pred istorijskim tokovima, pred rijekama koje nose imena naroda, pred planinama koje znaju jezike i korake civilizacija. To je trenutak da se zagledamo u prizmu vremena, u spoj naroda koji stoljećima žive na ovim gorovitim prostorima, đe se kao na raskršću svijeta, prepliću istok i zapad, śever i jug, različitosti i sličnosti, vjera i nada, stradanje i obnova.

Velikan Josip Pejaković bi rekao: „Kako bolan nema Bosne.“ A ja ću iskreno i od srca, reći: „Ima Bosne i biće je dok god u njoj bude dobrih i časnih insana.“ Ona je stanje duha, unutrašnja sintagma, arabeska i neraskidiva veza sa precima koji su znali da se na ovom tlu ne živi samo za sebe, nego i za one koji će nastajati, stvarati i boriti se pod nebesko-plavim svodom Bosne.

Dan državnosti je podsjetnik na generacije koje su kroz vijekove stajale uspravno na vjetrometinama istorije. To je spomenik nevidljivim rukama seljaka, zanatlija, pjesnika i učitelja, boraca koji su znali da je sloboda vrijedna koliko i sma život u Bosni.

Bosna je zemlja u kojoj i molitva ima tri zvučne putanje, ali jedno značenje. U njoj se mezar, groblje i crkvište čuvaju istom pažnjom. U njoj se čovjek prepoznaje po srcu, a ne po imenu. Ta duboka starinska mudrost je njena najveća vrijednost. Stari Bosanci bi rekli: “Oluja ne ruši planinu, nego čovjekovu misao u dubini duše.” I zaista, istorija je Bosnu mnogo puta pogodila, ali nikada je nije slomila. To je prostor koji, kao u dramama Abdullaha Sidrana, zna da sabere i suzu i osmijeh prostor đe čovjek ostaje čovjek, makar mu sve drugo bilo oduzeto. Mak Dizdar nas je naučio da je Bosna domovina zapisa u kamenu, domovina kosmogonije. Kroz njegovu „modru rijeku“ teče i današnja misao: da Bosna postoji dok postoji san čovjekov, i dok postoji prkos onih koji vjeruju. Ośetimo u njoj i filozofsku mudrost Dževada Karahasana, koji je govorio da Bosna živi u ljudima više nego u zidovima u njihovoj sposobnosti da iz bola stvaraju smisao, iz ruševine podignu kuću, iz tame izvuku svijetlo. A u svakom njenom dahu prepoznaje se i misao Nedžada Ibrišimovića, koji je Bosnu nazivao „dobrom zemljom“, zemljom koja čovjeka prima bez pitanja i čuva ga kao najdragocjeniju vodu.

Dan državnosti je da se čuva ono što su drugi krvavo branili, da se uči pamti i prenosi. Da Bosna ostane zemlja u kojoj se i tuga i radost dijele, đe se komšija ne naziva po vjeri nego po ljudskosti, đe je vrijednije ime insan nego bilo koje drugo ime kojim se čovjek može okititi.

Bosna je postojala i onda kada nije imala vojske, pečate i granice. Postojala je u narodnim pjesmama, u predanjima, u ljepotama bosanskih avlija, u kamenu stećaka, u književnom govoru koji je znao da pomiri i suprotstavi, u ljudima koji su gledali na nju kao na svoj je jedini DOM I ROD. Danas, kada se obilježavate njen Dan državnosti, valja se śetiti da je njena najveća snaga uvijek bio čovjek. Onaj obični, svakodnevni čovjek, ali velik u svojoj skromnosti. Bosna je u svojoj mudrosti, naučila nas da se prošlost ne zaboravlja, ali i da se ne smije živjeti samo u njoj. Naučila vas je i da se mostovi grade da bi se prelazili, a ne rušili.

Zato se ovaj dan ne doživljava samo kao svečanost, nego kao podśetnik na duhovni temelj na kojem stoji. Jer državnost je na kraju, više svijest o pripadnosti, odgovornost prema zajedničkom dobru i spremnost da se brani ono što je sveto: čovjek, njegov dom, njegova pravda i njegova sloboda. Sve dok ima onih koji u Bosni vide zavičaj kao najljepšu kuću i koji je nose u srcu Bosna će trajati. Sve dok ima onih koji se śećaju, pišu, brane, poštuju i vole, biće joj i puteva i budućnosti.

A ja ću danas, kao Crnogorac, kao vaš istinski brat, pisac i kao čovjek, samo dodati: Ima Bosne, jer ima ljudi koji znaju da bez nje ne bi bilo ni njih. Ima Bosne, jer je čuvaju oni koji pišu, rade, bore se i vjeruju. Ima Bosne, i biće je dok god postoji ijedan insan koji umije voljeti zemlju na kojoj stoji. Śetite se vaših gazija kroz dove i molitve vaših neimara jer narod koji pamti svoje pravednike pamti i sva stradanja i fenixe Bosne. Bosna je, u svojoj veličini, uvijek bila veća od patnje i duža od zla čuvaju je njene planine što bdiju nad ljudima kao kameni stražari Prenj, Velež, Bjelašnica, Maglić i njene rijeke koje nose uspomene naroda Bosna, Drina, Neretva, Una. Čuvaju je biblioteke koje sabiraju stoljeća misli, muzeji koji śedoče o borbama i postojanju, i molitve svih njenih vjernika koje se uzdižu iznad minareta, zvonika i drevnih zidina. Čuva je sevdah, riječ, knjiga, dječiji smijeh, miris kahve i gostoprimstvo koje nikad ne prestaje.

Neka je srećan Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Neka joj vječnost bude blaga, čvrsta i pravedna! Onako kako stoje zlatni ljiljani na vašoj zastavi postojani, ponosni i nepokoreni. Nek je hairli Dan državnosti!