U ranoj cetinjskoj zori, među kišnim oblacima koji se rasipaju nad prijestonim gradom otišao je čovjek koji je čitav svoj život posvetio drugima. Rajko Ćećanović, rođen 23. avgusta 1950. godine na Cetinju, napustio nas je 24. novembra 2025. godine, ostavljajući za sobom trag koji se ne mjeri samo godinama, nego djelima, požrtvovanjem i neiscrpnom ljudskošću. Njegov život bio je život posvećen radu, Cetinju, porodici i službi, službi koja nije imala radno vrijeme, već je trajala dokle god je nekome bila potrebna ruka spasa.

Odrastao u radničkoj porodici, u vremenu kada je Crna Gora živjela snagom socijalističkog društva, Rajko je još kao dječak usvajao vrijednosti koje će obilježiti sve njegove dane čestitost, rad, skromnost, upornost, humanost i nepokolebljivu predanost Cetinju. To je bilo doba u kojem se život gradio kroz radne navike, znanje i lično zalaganje doba u kojem je karijera bila posljedica truda, a ne povlastica. U tom sistemu, oblikovanom idealima jednakosti i solidarnosti, Rajko je rastao kao mladić koji shvata da se napredak stiče učenjem, odgovornošću i poštenjem.

Kao najbolji maturant Školskog centra, nagrađivan i prepoznat po svom talentu i marljivosti, rano je postao primjer mladim ljudima svoga vremena. Njegov put nije bio put privilegija, već put upornog rada već sa sedamnaest godina završio je zanat kao najbolji u generaciji, a 1972. godine završava školu za VKV alatničara, uz rad kompletirajući i tehničku školu mašinskog smjera. Taj uspon, stepenicu po stepenicu, odražavao je sve ono što je tadašnje društvo najviše cijenilo pouzdanost, znanje, odgovornost i spremnost da se ličnim radom doprinese široj zajednici.

Međutim, ono što ga je određivalo nije bilo samo formalno obrazovanje, već cetinjski radnički duh u kojem je odrastao i sazrijevao. Komunistički period, sa svim svojim idealima i zanosima, bio je vrijeme kada su omladinske radne akcije, društvene organizacije i kolektivni napori gradili ne samo puteve, fabrike i pruge, već i karaktere. Rajko je upravo u tim strukturama izgradio ośećaj pripadnosti i požrtvovanosti. Naučio je da je napredak moguć samo kada se radi zajedno, da se ljudi vrednuju po onome što daju, a ne po onome što uzimaju. Radne akcije, udarničke brigade i omladinske organizacije bile su njegov prvi životni univerzitet univerzitet discipline, solidarnosti i ideje da se najveća snaga nalazi u vječitim borbama i stremljenjima za bolje śutra.

Upravo u tom vremenu, kada su se ljudi mjerili radom a ne titulama, Rajko je gradio sebe na temeljima časti i skromnosti. Bio je dio generacije koja je vjerovala da se čovjek ostvaruje onoliko koliko daje, a ne koliko prima. Njegova mladost bila je škola odgovornosti svako jutro počinjalo je dužnošću, a svao veče ośećajem da je dan ispunjen radom donosio smisao. Bio je sin epohe koja je učila da se vrijednost čovjeka ne ogleda u tome koliko je argumentovano govorio već koliko je dosljedno radio. Rajkovo iskustvo sa akcija i kolektiva ugradilo je u njega rijetku snagu snagu da ostane postojan i kad je teško i kad je nepopularno. Njegova generacija vjerovala je u solidarno društvo, u rame koje se daje, u ruke koje se ne skrivaju. Zato je Rajko rano naučio da svako dobro djelo ima vrijednost, i da se čovjek nikada ne smije umoriti od dobrote. Oni koji su ga poznavali znaju da je upravo tu naučio da bude vođa koji ne naređuje, nego vodi primjerom. Ta unutrašnja snaga oblikovala ga je kao čovjeka koji će kroz cijeli život nositi isti moralni kodeks nepokolebljiv, jednostavan i do srži ljudski.

U takvom vremenu, kada su se ideali bratstva, jedinstva, reda i napretka živjeli svakodnevno, Rajko je oblikovao svoju ličnost skromnu ali čvrstu, nepokolebljivu i što je najvažnije nimalo nametljivu, ali duboko posvećenu drugima. Bio je dio generacije koja je vjerovala da se vrijednost čovjeka ogleda u njegovim djelima, njegovom radu i poštenju. I zaista, sve što je kasnije postigao u svojoj profesionalnoj i društvenoj karijeri bilo je zasnovano upravo na tim osnovama na temeljima koje je ponio iz porodice, škole i vremena u kojem se odrastalo sa jasnim uvjerenjem da čestitost i rad nisu samo vrijednosti, nego dužnosti.

Rajkova životna putanja neraskidivo je vezana za „Obod“, tadašnji privredni gigant, i Cetinje, grad kojem je ostao lojalan u svakoj prilici i do kraja svog života. Kao mladi radnik i omladinski aktivista, obavljao je brojne odgovorne dužnosti od predśedništava omladinskih organizacija do učešća u saveznim strukturama mladih. Vodio je radne brigade koje su čak osam puta proglašene udarničkim. Prepoznat po integritetu, radu i sposobnosti da motiviše druge, bio je dio delegacije SSO Crne Gore koja je 1972. godine imala čast da bude primljena kod Josipa Broza Tita.

Rajko Ćećanović, kao sekretar Opštinskog komiteta Saveza komunista Cetinja od 1982. do 1987. godine, bio je jedan od onih posvećenih društvenih radnika koji su, u vremenu velikih izazova, dosljedno čuvali tekovine antifašizma i vrijednosti slobodarskog duha. Njegov rad obilježen je dubokim osjećajem odgovornosti prema narodu, zavičaju i državi, kao i nepokolebljivom vjerom u ideju slobode, jednakosti i društvenog napretka. Kao sekretar OK SK, Rajko je predstavljao glas generacije koja je u temeljima Crne Gore prepoznala moralnu obavezu da se nasljeđe Narodnooslobodilačke borbe, bratstva i jedinstva, i vizija pravednog društva nikada ne smiju iznevjeriti.

U svakoj sredini u koju je ušao, Rajko je donosio red, mirnoću, znanje i ośećaj odgovornosti. Ali jedan poziv, više od svih drugih, obilježio je njegov život poziv vatrogasca. Još od trinaeste godine bio je dobrovoljac, aktivan u izviđačima, streljačkim društvima, civilnoj zaštiti, ali posebno u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu. Njegova posvećenost ovoj službi, službi koja predstavlja najčistiji oblik ljudske solidarnosti, bila je bezuslovna i duboka.

Završivši kurseve za višeg vatrogasnog oficira, a potom i za višeg vatrogasnog instruktora, Rajko je postao stub vatrogasne organizacije na Cetinju, ali i mnogo šire. Od 1986. godine pa sve do penzionisanja obavljao je dužnost komandira Vatrogasne jedinice Cetinje časno, odgovorno i nepokolebljivo. U godinama kada je vatrogastvo bilo poziv kojem su pristupali samo oni koji su nosili hrabrost kao dio svog karaktera, Rajko je bio čovjek koji je uvijek išao prvi, stajao najčvršće i nikada se nije sklanjao pred opasnošću. Njegova neumorna predanost službi bila je škola života za sve koji su dolazili poslije njega. Generacije mladih vatrogasaca učile su od njega ne samo kako da nose uniformu, već i šta znače poštenje, odgovornost i istinska kolegijalnost da se rame daje onda kada je najteže, da se na poziv odgovara bez oklijevanja i da je čovječnost najjača u najtežim trenucima.

Njegov doprinos nije ostao samo na nivou Prijestonice. Bio je predśednik Vatrogasnog saveza Jugoslavije, a nakon 1991. godine i predśednik Vatrogasnog saveza Crne Gore, doprinoseći organizaciji, modernizaciji i podizanju standarda zaštite i spašavanja. Njegov rad ostavio je dubok i snažan trag u sistemu, ali još dublji u ljudima koji su sa njim sarađivali. Za svoje djelovanje, Rajko Čećanović je odlikovan najvišim državnim priznanjima. Bio je nosilac Medalje zasluga za narod i Ordena Republike sa bronzanim vijencima, ordena koji se dodjeljuju samo ljudima čiji je doprinos društvu bio izuzetnog značaja. Ova odlikovanja nijesu bila samo priznanje njegovom radu, već potvrda njegovog karaktera stabilnog, ljudskog i nepokolebljivo posvećenog drugima.

Međutim, iza svakog velikog čovjeka stoji njegova porodica. A Rajko je bio, prije svega, porodičan čovjek. Uzoran otac koji je svoj đeci utisnuo ośećaj odgovornosti, poštenja i topline. Suprug koji je dijelio životnu stazu sa dostojanstvom i razumijevanjem. Đed koji je svoju unučad učio vrijednostima koje se ne uče u školama pristojnosti, dobroti, mjeri i ljubavi. Njegov dom bio je dom u pravom smislu te riječi mjesto sigurnosti, smirenosti i topline.

Na Cetinju je bio stub čovjek kojeg su svi poznavali, koga su se svi śećali po dobroj riječi, po spremnosti da pomogne, po strpljenju i vedrini. Rajko je bio od onih ljudi čija se veličina ogleda u jednostavnosti, u iskrenom djelovanju, u tome da nikada ne traži priznanje, iako ga je itekako zasluživao. Njegova skromnost bila je jednako snažna kao i njegova hrabrost. Bio je čovjek koji je znao slušati. Koji je razumio ljude. Čovjek koji nije tražio pažnju, niti se nametao. Njegova snaga bila je snaga karaktera istrajna, nenametljiva, ali postojana. U vatrogasnoj uniformi, na ulici, u društvu, u krugu prijatelja svuda je zračio dobrotom koja se rijetko sreće. Smrt ovakvog čovjeka nije samo odlazak jedne osobe. To je prelazak jedne časne generacije ka drugim obalama generacije čiji su temelji bili rad, odgovornost i čast. Rajko Čećanović ostavio je iza sebe život koji se mjeri djelima, tragove koji se pamte, ljude koje je oblikovao i Cetinje koje je svim srcem volio. Njegovo ime ostat će vezano za Cetinje, za „Obod“, za vatrogasnu organizaciju, za sve ono što je časno i vrijedno.

Ostaje praznina koju je nemoguće popuniti, ali i svjetlost koja će nastaviti da nas vodi. Jer ljudi poput Rajka žive u svakom śećanju, u svakom životu koji su dotakli, u svakom djelu koje su ostavili. Zato se danas ne opraštamo od njega, već mu zahvaljujemo. Za svaki dan službe. Za svaku pokazanu hrabrost. Za svaku ljudsku toplinu. Za svako dobro djelo učinjeno. Za život koji je bio oličenje časti i skromnosti. Neka mu je vječna slava. Neka počiva u miru. A njegovim najmilijima snaga, ponos i utjeha u saznanju da je živio život vrijedan poštovanja i divljenja.