U našim društvima povijest zauzima položaj daleko širi od akademskog polja. Ona je istodobno instrument političkog legitimiranja, simboličko sredstvo kolektivnog identiteta i retorički alat u borbi za interpretativnu dominaciju. Ova višestruka funkcionalnost povijesti posebno dolazi do izražaja u diskursima koji se odnose na srpsku agresiju na Bosnu i srpski genocid nad Bošnjacima, naročito na opsadu Sarajeva.

Članak historičarke Marie‑Janine Čalić, objavljen u „Die Zeitu“, pod naslovom „Sarajevo postaje muslimanski grad“, (dw.com), služi kao povod za analizu načina na koji se akademske opservacije mogu upotrijebiti izvan njihova izvorno znanstvenog okvira. Iako je tekst Čalić historijski umjeren i metodološki konzistentan, njegovo čitanje i korištenje u određenim političkim krugovima pokazuje kako fragmenti historiografskog znanja mogu postati ideološki rekviziti u postratnim interpretacijskim borbama.

Čalić u svom članku analizira dugoročne procese promjene demografske i kulturne strukture Sarajeva. Takve tvrdnje, promatrane u širem društvenom kontekstu, predstavljaju legitimne historiografske uvide. Međutim, politička aproprijacija njezinih navoda odvija se kroz proces selektivnog citiranja, gdje se pojedini odlomci izdvajaju iz analitičkog konteksta i preoblikuju u moralno opravdanje srpskih ratnih operacija tokom najduže opsade jednog grada, Sarajeva u modernoj povijesti 1425 dana.

To pretvaranje historiografske fusnote u političku batinu može se promatrati kao trajna tehnika nacionalističkog diskursa. Akademska analiza postaje retorički materijal za konstrukciju narativa u kojem agresija poprima obilježja obrane, a žrtva se prikazuje kao latentna prijetnja.

U političkom i medijskom prostoru često se reproducira narativna matrica koja ima jasne korijene u retorici doživotno osuđenog ratnog zločinca za genocid nad Bošnjacima/muslimanima Radovana Karadžića. Ovaj diskurzivni obrazac temelji se na konstrukciji kolektivne ugroženosti i monumentalne uvrijeđenosti. Prema toj logici, svaki čin agresije interpretira se kao preventivna reakcija na imaginarne ili fiktivne prijetnje.

Opsada Sarajeva, jedna od najdokumentiranijih ratnih operacija protiv civilnog stanovništva u modernoj povijesti, u takvoj interpretaciji postaje „nužna zaštita“ od navodnog islamističkog preuzimanja grada. Granatiranje se prikazuje kao „sigurnosna mjera“, a etničko čišćenje kao „očuvanje etničkog prostora“. Ove strategije retoričke inverzije predstavljaju pokušaj moralnog preokretanja uloga žrtve i dželata.

Jedna od najčešćih strategija relativizacije ratnih zločina jest preusmjeravanje pažnje s konkretnih i dokumentiranih epizoda nasilja na kulturne ili ideološke teme. U slučaju Sarajeva, fenomen dobro dokumentiran kao „Sarajevo Safari“ — sudjelovanje stranaca u pucanju na civile radi zabave — predstavlja ozbiljan izazov svakoj naraciji koja teži prikazati opsadu kao simetričan ili opravdan sukob.

Kako bi se izbjegla rasprava o tim epizodama, diskurs se pomjera na teme poput „Islamske deklaracije“, Ajvatovice, panislamskih strujanja ili halal manifestacija. Time se kulturni elementi bošnjačkog identiteta pretvaraju u retoričke distrakcije, dok se stvarni uzroci ratne traume Sarajeva zamagljuju ili relativiziraju. Takvo preusmjeravanje funkcionira kao oblik simboličke zamjene teza, gdje se kulturni fenomeni koriste kako bi zamijenili pravnu, političku i moralnu odgovornost.

Činjenica da je Sarajevo nakon rata pretrpjelo znatne demografske promjene neupitna je. No, propagandna interpretacija tih promjena pokušava ih prikazati kao izraz dobrovoljne etničke homogenizacije, a ne kao posljedicu masovnog raseljavanja uzrokovanog četverogodišnjom opsadom. Ovakva naracija implicira da je grad „nacionalizirao sâm sebe“, zanemarujući pritom ulogu strukturnog nasilja, trauma i egzodusa.

Ovaj fenomen može se opisati kao „sindrom začuđene opsade“, gdje se ignorira osnovna sociološka činjenica: društva izložena ekstremnom nasilju često se nakon rata homogeniziraju, ne kao izraz nacionalističke volje, nego kao posljedica dugotrajnog straha i razaranja društvenih mreža. Ovakve interpretacije stoga više odražavaju političke potrebe suvremenog diskursa nego stvarne povijesne dinamike.

Analiza pokazuje da se suvremena politička aproprijacija historiografskih tekstova Marie‑Janine Čalić može razumjeti samo u širem kontekstu post-jugoslavenskih narativa koji teže relativizirati agresiju na državu Bosnu i Hercegovinu i revidirati moralni poredak ratnih zbivanja – srpskog genocida nad Bošnjacima-muslimanima. Pretvaranje znanstvenog znanja u politički argument nije slučajna pojava, nego nastavak dugotrajnog diskurzivnog obrasca u kojem se povijest koristi kao instrument simboličke moći.

Sarajevo, kao grad koji je preživio opsadu i njene dugotrajne posljedice, ostaje izazov svakom narativu koji pokušava objasniti njegovu patnju bez priznavanja njenih uzroka. U tom smislu, kritička analiza retoričkih strategija koje zamjenjuju uzrok i posljedicu nužna je ne samo radi očuvanja historiografske preciznosti, nego i radi etičke odgovornosti u javnom govoru.

Postscriptum:
Njemačka povjesničarka Marie-Janine Čalić (rođena 1962.) predaje povijest jugoistočne Europe na minhenskom Ludwig-Maximilians-Universität. Bila je devedesetih i savjetnica Posebnog izaslanika UN-a za bivšu Jugoslaviju, radila je stručne analize za Haaški sud i njemačko Savezno tužiteljstvo.