Najave iz Washingtona o mogućem sporazumu koji bi podrazumijevao da Ukrajina prepusti Rusiji čitav Donbas predstavljaju presedan koji bi mogao ozbiljno narušiti međunarodni poredak uspostavljen 1970-ih, zasnovan na nepovredivosti granica. Ovakav potez otvorio bi vrata opasnim analogijama: ako je dopušteno mijenjati granice pod pritiskom velike sile, ko sutra može spriječiti Rusiju da intervenira u baltičkim državama, Moldaviji u kojoj su već jednom izvršili vojnu invaziju, sve pod izgovorom zaštite vlastitog stanovništva? Rusi imaju u vojnim intervencijama velikog iskustva. Kao Sovjeti intervenirali su u Mađarskoj 1956. Čehoslovačkoj 1958... u Afganistanu 1979. godine. Jednu moderniju invaziziji historija bilježi u avgustu 2008. godine kada je intervenirala u suverenoj Gruziji napadom na tu državu u Južnoj Osetiji, jednoj od dvije pokrajine koje su proglasile nezavisnost 16 godina ranije (1992.). Oružane snage Rusije odgovorile su protunapadom uz obrazloženje zaštite Južne Osetije. Prekid vatre dogovoren je posredstvom EU-a; dogovor je potpisan osam dana od intervencije. Na tlu Gruzije ostala se dvije rusofonske „državice“ koju su priznali Rusi, Abhazija i Južna Osetija. Slično je i u Moldaviji u kojoj je 1991. – 1992. izbio je i kratak sukob između vlade u Kišinjevu i pridnjestrovskih paravojnih snaga uz rusku pomoć. Rat se završio na mrtvoj tački, jer moldavske snage nisu bile jake da svladaju pobunjenike.

U ovom vremenu postoji dugogodišnji spor sa Ukrajinom (od 2014.) a Rusi koji žele silom riješiti „spor“ već su zauzeli petinu teritorije uključujući i Krim. Kritičari Trumpove administracije smatraju da se djeluje površno, bez razumijevanja dugoročnih posljedica po globalnu sigurnosnu arhitekturu, te da Bijela kuća pokazuje već godinu dana tendenciju popuštanja Moskvi.

U Ukrajini je situacija jasna. Ukrajina neće pristati na predaju svog teritorija. Vrhovni komandant Oleksandr Sirski javno je odbacio mogućnost „mirovnog sporazuma“ koji bi nagradio rusku agresiju, upozorivši da Moskva koristi Trumpove diplomatske inicijative kao paravan dok istovremeno nastavlja ofenzive na terenu. Sirski otvoreno izražava nepovjerenje prema tvrdnjama Moskve da želi okončati rat, poručivši da Putin koristi pokušaje Trumpa da pokrene mirovne razgovore kao „paravan“, dok ruska vojska nastavlja ofanzive kako bi „odvalila“ dodatni teritoriju od Ukrajine. Ako je vjerovati Sky Newsa, Washington razmatra nacrt sporazuma koji predviđa da Ukrajina preda cijelu regiju Donbasa Rusiji, no Kijev to kategorički odbija. Ukrajinci insistiraju na „pravednom miru“ – prekidu borbi na trenutnim linijama i pregovorima bez ikakvih preduvjeta – te poručuje da će ukrajinski vojnici nastaviti borbu ako diplomacija zakaže.

U isto vrijeme, paradoksalno djeluje vijest da je Donald Trump dobio FIFA-inu nagradu za mir, što u regionalnim i međunarodnim političkim krugovima izaziva iznenađenje i ironijske komentare. Dok se na terenu vode najteže borbe od početka rata, a u Washingtonu se razmatraju prijedlozi koji bi duboko uzdrmali međunarodno pravo, dojam je da se simbolika nagrada i realnost konflikta kreću u dva potpuno odvojena svijeta.

U takvom spletu nespojivih poruka – popuštanja velikima, nepokolebljivog otpora manjih i neobičnih priznanja političkim liderima – ostatak svijeta ostaje zarobljen između opasnog presedana i neizvjesnih ishoda, dok Ukrajina poručuje: „Ne možemo jednostavno dati našu zemlju.“