Ovaj tekst nije polemika radi polemike, nego savjetodavna replika urednici Preporoda, gospođi Senadi Tahirović, s iskrenom namjerom da se doprinese ozbiljnijem razumijevanju savremenih političkih i društvenih procesa koji se tiču Bosne i Hercegovine.

U nastavku odgovaram po tačkama na ključne tvrdnje iz uvodnika.

1. O „institucionalnom pokriću“

Tvrdnja da javni nastup nema značaj ukoliko iza njega ne stoje institucije počiva na pogrešnoj pretpostavci da je legitimitet mišljenja isključivo institucionalno vlasništvo. Institucije daju formalni mandat, ali ne proizvode nužno istinu, moralnu ispravnost niti političku relevantnost.

U savremenom svijetu upravo pojedinci, intelektualci, vjerski autoriteti i neformalni akteri često otvaraju procese koje institucije kasnije preuzimaju. Savjet je jednostavan: razlikujmo institucionalni mandat od društvene odgovornosti.

2. O navodnoj „irelevantnosti“ mog učešća

Reći da je učešće „dekorativno“ bez obzira na izrečeni sadržaj znači unaprijed obesmisliti dijalog. Time se poručuje da nije važno šta je rečeno, nego ko je izdao dozvolu da se govori. To je opasan presedan.

Savjet: vrednujmo argumente, ne administrativne pečate.

3. O karakterizaciji konferencije kao „neprijateljske“

Proglašavanje foruma neprijateljskim bez jasne analize njegovih ciljeva, učesnika i poruka vodi zatvaranju u vlastiti diskurzivni geto. Dijalog u „teškim prostorima“ nije slabost, nego nužnost.

Savjet: ako smatramo da je neko mjesto problematično, tim prije tamo treba poslati jasan i argumentiran bosanski glas.

4. O strahu i povlačenju

Implicitna poruka da je sigurnije „ostati u Sarajevu“ nego govoriti u Zagrebu ne odražava historijsko iskustvo Bošnjaka. Naša politička i moralna zrelost nije se gradila povlačenjem, nego suočavanjem.

Savjet: hrabrost nije odsustvo rizika, nego spremnost da se rizik preuzme radi višeg cilja.

5. O historijskom pamćenju

Bosanski vitezovi nisu čekali institucionalne odluke da brane svoje domove. Kod Gradačca nije stigla saglasnost – stigla je odgovornost. To nije romantizacija, nego pouka.

Savjet: ne učimo nove generacije da čekaju dozvolu za savjest.

Zaključno

Institucije su važne i nezamjenjive. Ali kada se koriste kao argument za šutnju, propuštenu priliku i intelektualni konformizam, tada prestaju biti sredstvo zaštite, a postaju alibi.

Statikom se gubi vrijeme. Dinamikom se brani istina, dostojanstvo i sloboda.

Učiti to – nikada nije kasno.