U Podgorici je (a, đe bi drugo!) jutros, na zgradi ambasade BiH, osvanuo ćirilični grafit, napisan rukom polupismenog manijaka, vatrenog sljedbenika ideja Gorskog vijenca i srpskih ratnih zločinaca: „Generale, hvala ti za Srebrenicu!“ Učinio si ono za čime je naš narod oduvijek žudio – masovno si poklao nevjernike, gubu iz torine! I junački si sakrio njihove lešine u masovne grobnice, i majstorski ih prekopavao u manje, skrovitije, koje se teško otkrivaju. Neka ti je vječna slava što slavnim činom ispuni naše želje! Zbog tvog volšebnog djela ćemo biti srećni dok je vijeka i svijeta! Hvala ti!

Podgorica se ponosi grafitima – ne onim sa zidova javnih zgrada, već onim iz Gorskog vijenca. A evo paradoksa: ironično je i licemjerno kukati nad onima koji se nađu na javnim zidovima i brukaju državu, a izvučeni su iz slavnog spjeva, najvišeg epskog dometa najvećeg pjesnika.

Nikakve sumnje nema – Crna Gora jeste multinacionalna, multikonfesionalna, proevropski usmjerena ... itd., ali šta nam to znači, pitamo vas. Pa, i Izrael, i Srbija, i sijaset drugih svjetskih država su multinacionalne i multikonfesionalne. Jesu li to atributi kojima se treba i može dičiti neka država? Svakako da jesu, ako je zaista demokratska. Eto, Švicarska, recimo. Multikonfesionalna i multinacionalna, u pravom smislu tih riječi. Ove maloprije navedene, naravno ne. Na čelu sa Crnom Gorom. U njima fašizam zvanično nije na vlasti, ali nezvanično jeste; on je otvoren i jak, vrlo jak, sa tendencijom stalnog jačanja.

I u Beranama, varošici na sjeveru Crne Gore, prije neki dan je fašizam ponovo udario: bošnjačke kuće su osvanule ukrašene četničkim grafitima, koji prezentiraju pravo stanje crnogorske demokratije, njenu multinacionalnost i multikonfesionalnost. Uplašeni Bošnjaci, žrtve napada, u tv kamere drhtavim glasom govore da su Crnogorci, da nisu Turci. Čude se kako beranski četnici ne razlikuju Crnogorce od Bošnjaka i Turke od Crnogoraca. Dosad su bili u tome nepogrešivi. Kad su klali - onoga što se derao da je Crnogorac zaklali su prvog.

A šta i da jesu Turci, nameće se pitanje samo po sebi. Da li bi onda četnički napad na njih bio legalan i legitiman u multi... kulti... Crnoj Gori? Ispada da bi! Da se podrazumijeva! Jer ljudi lijepo kažu – nemojte nas, mi nismo Turci!

Da bi dobro uspijevao, fašizam – četništvo u ovom slučaju –, država treba stručno i pažljivo uzeti u ruke. Treba ga zasijati na najplodnijoj zemlji, zalivati, okopavati i plijeviti. Tako će nastati rasadnik, sa kojeg će se obilato hraniti i pojiti generacije i generacije fašista, spremnih – kad to zatreba –, da akcijama dokažu vjernost i zahvalnost državi koja ih je takve odgajila.

Takav rasadnik, bez premca na kugli zemaljskoj, jeste Gorski vijenac Petra II Petrovića Njegoša. To nepresušno pojilo već skoro dva vijeka (a i dalje će, ne bojte se!) svojim otrovom poji generacije i generacije izvršitelja vizije i amaneta te zlokobne knjige. Ona je pažljivo odabrana, u školske lektire usađena, od kritike u nebo dignuta, u kanon i svetinju pretvorena. Šta su podgorički i beranski grafiti do refleksija primarnih imperativa Gorskog vijenca!

Beranski i podgorički četnici se bez veze upinju i smišljaju uvrede mimo Njegoša, pokušavajući se prikazati većim papom od samog pape. Jer, šta je njihovo primitivno i tupavo „Generale, hvala ti za Srebrenicu“, „'bem li vam majku tursku“ itd., naspram blistavog i snažnog Njegoševog imperativa:

Pij šerbeta iz čaše svečeve
al' sjekiru čekaj među uši!

ili onog neprevaziđenog u poeziji i grafitologiji:

"Udri za krst, za obraz junački,
ko gođ paše svijetlo oružje,
ko gođ čuje srce u prsima!
Hulitelje imena Hristova
da krstimo vodom ali krvlju!
Trijebimo gubu iz torine!
Nek propoje pjesna od užasa,
oltar pravi na kamen krvavi!"

Koja bi to vlast smjela prekrečiti ove grafite! Ko bi se to usudio brisati Gorski vijenac, brisati samog Njegoša!
Ali, to je područje naučne fantastike, vratimo se mi realnosti: grafitima podgoričkih i beranskih četnika i Njegoševim imperativima je zajednički kukavičluk i neljudskost. Jednom riječju – to su zločini na papiru ili na zidu, svejedno. U oba slučaja tu nemamo junake, već kukavice; pisac podgoričkih i beranskih grafita je u stvari Vuk Mićunović, koji obećava: Što uzmognem, čućete hoću li! Mi mu, bezbeli, vjerujemo. Znamo da hoće: mučki i noću, sprejom ili nožem, svejedno.

Braćo Crnogorci! Nemojte brisati podgoričke i beranske grafite. Ostavite ih da svjedoče o »junačkom« četništvu i njegovom djelu. Ako hoćete čojstvo i junaštvo, humanizam i demokraciju, odmah časno i pošteno iz školskih lektira povucite Gorski vijenac Petra II Petrovića Njegoša. Godinama, kad četnicima taj rasadnik bude pust i suh, nestat će i četništva. Pričat ćemo tada o čojstvu i bratstvu, o blagostanju i demokraciji.