Posljednja decenija 20. vijeka predstavljala je historijski prelomni trenutak za Bošnjake Sandžaka – trenutak u kojem se, nakon decenija sistemskog potiskivanja, ponižavanja i političke nevidljivosti, probudila nacionalna svijest i potreba za vlastitim glasom. To buđenje nije bilo spontano niti bez razloga - ono je bilo odgovor na dugotrajnu nepravdu, na plansko gušenje identiteta i na uporno uskraćivanje elementarnih prava.

Formiranje prve bošnjačke političke stranke/pokreta u Sandžaku (SDA) značilo je raskid s politikom šutnje i straha. Bio je to čin samopoštovanja i historijske nužnosti.

Samim činom osnivanja, taj je pokret postao “prijetnja” postojećem poretku. Za vlasti, navikle na poslušan i ušutkan narod, nacionalno osviješteni i politički organizirani Bošnjaci Sandžaka bili su neprihvatljivi. Umjesto dijaloga, adekvatnog integrisanja u sistem i demokratske institucije, odgovor je bio represija. Ubrzo je uslijedio brutalan progon: hapšenja rukovodstva, montirani procesi i kriminalizacija ideje slobode. Pokretu je smišljeno “odsječena glava”, jer se dobro znalo da narod bez vođstva lakše tone u strah, u obezličenje, u apatiju.

Progon nije bio usmjeren samo na političko vođstvo, već i na samu ideju političke i nacionalne samobitnosti Bošnjaka Sandžaka. Cilj je bio jasan: poslati poruku da svako ko se usudi podići glavu mora biti slomljen. Atmosfera straha, ucjena i institucionalnog nasilja sistematski je gušila probuđenu energiju i pretvarala je u rezignaciju.

Ipak, represija sama po sebi ne objašnjava brzinu zaustavljanja ovog pionirskog pokušaja. Pokret nije stopiran samo zbog represije režima, već i zbog unutrašnje slabosti – nedostatka masovne odlučnosti da se istraje u nastojanju po makar i nasuprot volje države. Kada su vođe uhapšene, previše je bilo onih koji su se uplašili i zašutjeli. Kada je trebalo stati u odbranu sopstvenog rukovodstva, previše je bilo onih koji su okrenuli glavu. Umjesto otpora, uslijedilo je povlačenje. Umjesto solidarnosti – konformizam. Potvrdila se ona misao rahmetli prof. dr. Rasima Muminovića, koju je on jednom davno izrekao, parafraziram: Zbog višedecenijske kulturne uskraćenošti Bošnjaci Sandžaka su postali manje politički sposobni da daju pravi intelektualni i politički odgovor na savremene izazove.

Tu se otvara najteže i najneugodnije pitanje: pitanje podaničke svijesti kod velike većine Bošnjaka Sandžaka. Stvarno - da li je ta višedecenijska politička potčinjenost proizvela mentalitet koji se instinktivno povlači iz straha od represije? Mentalitet koji prihvata nepravdu kao sudbinu, a podaništvo kao “razumnu” strategiju opstanka? Mentalitet koji je spreman da žrtvuje vlastite vođe kako bi sačuvao privid mira?

Historija ovog pokreta razotkriva bolnu istinu: bez raskida s unutrašnjim strahom nema stvarne civilizacijske i demokratske slobode. Bošnjaci Sandžaka nisu poraženi samo pendrecima, terorom, zatvorima i presudama, već i vlastitim oklijevanjem da plate cijenu sopstvenog kulturnog i političkog oslobađanja. Dok god političko buđenje ne bude praćeno kolektivnom hrabrošću, svako novo buđenje prijeti da se završi istom metodologijom zaustavljanja – hapšenjima, gašenjem i povratkom u tišinu.

Zato tekstovi ovakvog sadržaja ne treba da se poimaju kao suhoparna optužba i konačna presuda prošlosti, već kao poziv na promišljanje i odgovornost u sadašnjosti. Iskustvo slobodnih naroda u svijetu nas podsjeća da se sloboda ne daruje, već strpljivo, postupno i odgovorno gradi, te da se identitet ne čuva samo pasivnim “otporom” i “stabilokratijom” već i istrajnošću na pravom putu, jedinstvom, znanjem i političkom zrelošću.

Iskustvo Bošnjaka Sandžaka pokazuje koliko je važno da svako novo buđenje bude praćeno jačim institucijama, širim društvenim konsenzusom i dubljom sviješću o dugoročnoj borbi za cjelishodnu integraciju u državu i društvo uz očuvanje sopstvenih vrijednosti. Samo tako se mogu izbjeći ponavljanja grešaka i historijskih lomova, i osigurati da buduća politička nastojanja imaju trajnije i stabilnije temelje.

Na tridesetogodišnjicu izlaska iz zatvora rukovodstva SDA Crne Gore, na dan 19.12.2025.godine, na “Svetog Nikolu”, uz ovaj kraći uvod priložen je tekst žalbe Haruna Hadžića, koju je on, kao predsjednik SDA Crne Gore i jedan od 21 uhapšenih stranačkih kolega napisao u zatvoru u Bjelom Polju, protiv presude kojom je osuđen na sedam godina zatvora (sa kolegama ukupno 87 godina). Zbog proteka dužeg vremena od momenta hapšenja, u boldiranom dijelu teksta žalbe data su izvjesna pojašnjenja.


Kbr. 25/94

VIŠEM SUDU - Bijelo Polje
ZA
VRHOVNI SUD CRNE GORE - Podgorica

Protiv presude Višeg suda u Bijelom Polju Kbr. 25/94 od 28. 12. 1994. godine, optuženi Harun Hadžić u blagovremenom roku izjavljuje,
Ž A L B U
Citiranom presudom oglašen sam krivim i izrečena mi je kazna zatvora u trajanju od sedam (7) godina.
Smatram da je ova presuda nezakonita, zbog:
1. Bitne povrede odredaba krivičnog postupka,
2. Povrede krivičnog zakona,
3. Pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,
4. Odluke o kazni.

1. Bitna povreda postupka ogleda se, prije svega, u tome što je na pretresu sudjelovao porotnik Adrović Mujko, koji je morao biti izuzet. Ovaj porotnik se i prije hapšenja i poslije hapšenja optuženih u ovom procesu, javno deklarisao kao ogorčeni protivnik SDA, odnosno njenih uhapšenih čelnika. To je okolnost koja izaziva sumnju u njegovu nepristrasnost.
Dalje, i sama presuda je nerazumljiva, protivrječna razlozima presude, o odlučnim činjenicama nema razloga, dok su dati razlozi nejasni i međusobno protivrječni. Takođe, o odlučnim činjenicama postoji protivrječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržine pretresnog zapisnika, odnosno, izvedenih dokaza.
Naime, na strani 9. i 10. izreke presude, pod tačkom 6., koja se na mene odnosi, naznačeno je da sam zamjenik dr Sulejmana Ugljanina, da sam prenosio njegove odluke i uputstva, učestvovao i saglasio se sa donošenjem odluke o izradi ustava buduće države Sandžak, karte Sandžaka, formiranju resora i drugih paralelnih organa vlasti, vojnih planova, učestvovao i saglasio se da se upućuju Muslimani na vojnu obuku u Tursku, da sam od rukovodstva BiH tražio i dobio veliku količinu oružja, municije i eksploziva, učestvovao u nabavljanju 11 (jedanaest) radio stanica i jednu zadržao za sebe, predlagao podjelu opština Bijelo Polje i Berane, vršio koordinaciju između resora sigurnosti i vojnih štabova!?, odlazio na sastanak komandanata u Višegrad, da sam držao veliku količinu oružja itd. Sve ove trdnje su paušalne, proizvoljne i neistinite, jer ni o jednoj sud nije dao obrazloženje, niti je na pretresu izveden ijedan dokaz u prilog ovih tvrdnji. Čak navodi ovog dijela izreke, koji se odnose na količinu oružja koje mi se stavlja na teret, suprotni su sadržini zapisnika sa glavnog pretresa, u kome se pominju dva pištolja a u preudi se navodi jedan. Zašto ovo sud čini, vjerovatno pretpostavlja da nema logike da mi oba “oduzeta” pištolja stavi na teret, jer bi to ukazivalo na moju izjavu da oružje pripada službi obezbjeđenja SDA, odnosno tjelohraniteljima, o čemu smo sudu priložili Pravilnik Stranke.
U nastavku ovog dijela presude sud kao nesporno utvrđuje da sam ja predsjednik SDA Crne Gore, da sam predsjednik Glavnog odbora SDA Sandžaka, da sam potpredsjednik MNVS-a, dakle da sam lider SDA i MNVS (što je nesporno), mada je mogao još pomenuti da sam od početka 1991. pa do kraja 1992. godine, bio poslanik u Parlamentu Crne Gore, da sam u to vrijeme bio direktor opštinskog fonda za kulturu i fizičku kulturu u Rožajama i savjetnik predsjednik opštine sve do početka 1993. gdje sam bio u radnom odnosu, da sam sve do momenta hapšenja bio član delegacije (stalne) MNVS-a za pregovore o problemima Muslimana u Sandžaku, da sam imao više od 100 (stotinu) kontakata sa predstavnicima vlasti Crne Gore i SRJ i međunarodnih institucija, da sam učesnik Briselskih razgovora o statusu Muslimana Crne Gore, da sam učesnik Londonske i Ženevske konferencije o bivšoj Jugoslaviji, da sam član Skupštine UNPO-a u Hagu, da sam član Kongresne fondacije za zaštitu ljudskih prava iz New Yorka…(Dakle važno je bilo napisati sve ono čime sam se bavio u tom periodu). Dalje, postavlja se pitanje – pa i da je istina da su postojali stranački “resori” kako ih sud tumači, nabavke radio stanica, oružja i sl., zar bi bilo logično da se pored pomenutih poslova (koje sam vršio) bavim još i takvim mizerijama koje mi se optužbom stavljaju na teret. Da li bih fizički uopšte mogao postići sve to? (Kakva bi to stranka bila u kojoj je predsjednik stranke i vojnik, i kriminalac i narodni poslanik, i član medjunarodnih organizacija, i član pregovaračkog tima stranke, direktor, pravni savjetnik…) Svakako da nije niti može biti istina ovo što mi se kao krivično djelo stavlja na teret, jer moje opredjeljenje, kao i opredjeljenje Stranke i organa na čijem sam čelu i čiji sam član, jeste - mirno rješavanje svih pitanja, jer bi svaka ratna opcija značila nestanak Muslimana na ovim prostorima, što znači da je mir uslov našeg opstanka. Nažalost, prvostepeno vijeće je po svaku cijenu išlo na to da ja (kao predsjednik stranke) obavezno budem osuđen, jer u protivnom propala bi cijela stvar - niko iz SDA ne bi mogao biti osuđen. Zato je (vijeće) i odbilo sve prijedloge dokaza koje sam predložio u svoju odbranu.
(Tokom cijelog trajanja pretresa je bilo vidljivo da i tužilac i sud nastoje da me predstave kao običnog kriminalca, i da kao takav budem osuđen, a time i diskreditovan i kompromitovan, da bi na taj način sama SDA bila uništena i uklonjena sa političke scene, što je u stvari suština čitavog procesa).
Na strani 32. zadnji red i na strani 33. prvi red presude gdje se citira moj iskaz sa pretresa, stoji “da se tadašnji predsjednik SRJ Dobrica Ćosić složio sa specijalnim statusom za Sandžak”, što nije istina niti sam ja to rekao, niti se Ćosić složio sa specijalnim statusom. Naime, u tom razgovoru - ja sam tražio primjenu specijalnog statusa za Sandžak, a gospodin Ćosić se samo složio da “muslimansko pitanje postoji i da ga treba rješavati”. Nažalost, ispada da je sudija namjerno pravio konfuziju i u zapisniku tokom pretresa i u presudi – vidi stranu 6. Zapisnika od 5. 10. 1994. godine.
Isto tako, predzadnji stav, na strani 33. Presude, suprotan je zapisniku i samoj presudi. Naime, nije tačno da je nakon Londonske i Ženevske konferencije MNVS “odlučio da traži specijalni status”, već je to odlučeno još u januaru 1992. godine, kako se malo niže u istom stavu presude i navodi, a poslije ovih konferencija je samo pismeno pravno uobličen naš zahtjev za specijalnim statusom. Takođe ne odgovara sadržini zapisnika sa pretresa ni tvrdnja presude u istom stavu (gdje se navodi): “i tada su otpale sve opcije za državu”. (Očito je da je sud montirao stvari).
Nažalost, vijeće je stalno nastojalo da protura tezu o “državi Sandžak”, ma da se iz samog zapisnika vidi da “država Sandžak” nikada ni kao ideja SDA nije postojala, a kamo li da je razmatrana na dnevnom redu nekog od organa, niti SDA niti MNVS. (Na loše-zlonamjerno diktiranje zapisnika više puta sam tokom pretresa upozoravao sudiju, ali nije pomoglo.)
Na strani 34. u četvrtom pasusu se ističe da smo ja i dr. Sulejman Ugljanin bili u Americi od 09. 12. do 12.12. 1993. godine, što nije tačno i suprotno je zapisniku. Ne znam otkud sudu ovaj datum. Takođe nije tačno da sam ja uhapšen 27. 01. 1994.godine, kako se navodi u zadnjem redu ovog stava. Na strani 35. prvi stav, u četvrtom redu stoji da je “radio stanica nabavljena” što nije tačno i tako nešto ne stoji u zapisniku od 06. 10. strana 3. stav 2., gdje stoji da se radilo samo o “ponudi kupovine stanice”.
Na istoj strani presude 3. red odozdo, stoji “da je ustav donijet…” što nije tačno jer “ustav” nikada nije donijet, kako i stoji u pretresnom zapisniku od 06. 10. 1994. godine na strani 3. (Na ovom dijelu zapisnika moj branilac Vladan Đuranović je upozorio sudiju da mora pravilno i tačno diktirati zapisnik – tj. moj iskaz).
Ne odgovara sadržini zapisnika ni 17. ni 18. red odozgo, ovog dijela presude, gdje stoji da su “angažovani stručnjaci za izradu ustava”, kako se to želi u presudi predstaviti, sa aluzijom na državu. Naime, u članu 4. Memoranduma za uspostavljanje specijalnog statusa za Sandžak, (koji je bio naš legalni i legitimni prijedlog) spominje se Ustav, ali se misli na Ustav regije Sandžak pod specijalnim statusom. Međutim, umjesto tog ustava koji se traži Memorandumom, podmetnut nam je “ustav države” koji, baš zbog toga što spominje državu, nije nikada ušao u bilo kakvu proceduru za donošenje. Zato je taj “ustav” običan papir, obična faks-kopija koja nema bilo kakvu dokaznu snagu niti pravnu valjanost. (Čak i da je neko od članova stranke i napisao bilo kakav ustav, to ne bi bilo zabranjeno djelo, jer ne postoji krivično djelo koje kaže – ko napiše ustav biće kanjen toliko i toliko).
Ne odgovara istini, niti sadržini Zapisnika sa pretresa ni 20. red odozgo ovog dijela presude, jer ja nisam rekao da sam primjerak ustava “dobio u septembru 1993”. Odakle ovo sudu ne znam ali, iz istog Zapisnika se vidi moja izjava da sam tu (podmetnutu) fotokopiju “ustava” dobio početkom 1993. kako je i bilo, tj. u vrijeme procedure uobličavanja prijedloga Memoranduma koji je konačno usvojen 06. 06. 1993.godine. Naime, radi se o tome da je shodno članu 4. Memoranduma trebalo uraditi i prijedlog Ustava (alternativa, Statut) za Sandžak pod specijalnim statusom, i onda oba ta dva prijedloga, i Memorandum i Ustav-Statut dostaviti vladama Crne Gore i Srbije, te Ženevskoj konferenciji, kao naše prijedloge za razgovore, pa sam ja trebao na osnovu mustre “ustava države Sandžak” da uradim nacrt ustava koji je predviđen Memorandumom. Međutim, pošto se radilo o sasvim različitoj neodgovarajućoj materiji, konsultovali smo (u STIRING KOMITET-u) pravnog savjetnika Ženevske konferencije, koji nam je rekao da je Memorandum dovoljan dokument za otpočinjanje razgovora, tako da je MNVS 06. 06. 1993. godine, usvojilo samo Memorandum bez Ustava ili Statuta, i tako je primjerak “Ustava države Sandžak” u faks-kopiji ostao u stranačkim materijalima do dana kada sam ga ja lično na zahtjev dao policiji, smatrajući ga nebitnim papirom (a ne, kako sud kaže – da ga je policija “pronašla” kod mene, jer policija ništa nije pronašla kod mene). Dakle, za ovaj “ustav” osim dr Ugljanina i mene niko drugi u stranci nije ni znao niti je on bilo gdje razmatran niti “donošen”. U 24. redu ovog dijela presude stoji da sam ja navodno rekao da je “MNVS u užem krugu imalo 15, a u širem sastavu bili su i predsjednici opštinskih odbora SDA”. Ovo niti je tačno niti sam rekao, a i ne spominje se u pretresnom Zapisniku od 06. 10. 1994. godine strana, 6. dvanaesti red odozdo, gdje se vidi da “MNVS nije imalo nikakve veze sa odborima SDA”.
Na strani 69. u zadnjih 11 redova citiraju se završne odredbe deklaracije MNVS, (iako je ta deklaracija stavljena van snage i nikada nije primijenjena), pa sud izvodi zaključak da je “MNVS stupilo na snagu” i to objašnjava prvim stavom na 70. strani i drugim stavom na 71. strani presude, gdje navodi “da je Predsjedništvo SFRJ proglasilo 01. 10. 1991. postojanje neposredne ratne opasnosti”. Međutim, ove dvije stvari se ne mogu dovoditi u međusobnu vezu jer niti jedan uslov, koji je, “za stupanje MNVS-a na snagu predviđa Deklaracija”, nije bio ispunjen. Naime, ta Deklaracija MNVS-a uopšte, kao uslov, ne spominje “proglašavanje neposredne ratne opasnosti” koju je tada proglasilo Predsjedništvo SFRJ. Ovo je najbolja negacija “valjanosti i ispravnosti” pesude.
Inače, kroz cijelu presudu sud se poziva na “statut autonomne pokrajine Snadžak, na Ustav i na Memorandum o specijalnom statusu”, mada se sve ove tri stvari međusobno isključuju, a pošto je Memorandum jedini dokument koji je MNVS donijelo i vremenski je najkasniji, (i isti legalnim putem dostavljen vladama Srbije i Crne Gore, odnosno SRJ) onda, i da su nekada doneseni statut i Ustav, ovaj Memorandum ih derogira (jer je vremenski zadnji donesen).
Nije tačna tvrdnja optužnice kao ni presude u stavu 2. na strani 73. ”da je SDA u aprilu 1992. nakon donošenja Ustava SRJ povukla svoje poslanike iz Skupštine Crne Gore”. Nije jasno na osnovu čega sud izvodi ovaj zaključak? O učešću poslanika SDA u Skupštini Crne Gore postoje stenogrami poslaničkih diskusija sve do kraja 1992. tj. sve do novih izbora (održanih u decembru te godine). Kao dokaz navodim i to da je poslanik SDA bio u radnoj grupi za izradu Ustava Crne Gore (i bio izvještilac radne grupe pred Parlamentom – radi se o dr. Seferu Međedoviću) a u proceduri donošenja Ustava Crne Gore učestvovali su svi poslanici SDA (njih devet). Ustav je donešen u oktobru 1992. godine. Na taj Ustav Crne Gore SDA je čak dala amandmane i tražila predviđanje specijaslnog statusa za Sandžak u Ustavu, što je parlament odbio i zato su poslanici SDA demonstrativno napustili salu i nisu glasali za taj Ustav. Nažalost, sud je odbio naše prijedloge za izvođenje dokaza u ovom pravcu, zato nije tačna tvrdnja na strani 99. presude u stavu 3. da “iako je Haški dokument donesen u 11. mjesecu 1991. godine MNVS tek 06.06.1993. usvaja Memorandum za specijalni status”. Sud, nažalost, previđa činjenicu da je pisani Memorandum samo pismeno uobličeni zahtjev za specijalnim statusom, a specijalni status kao model je od nadležnih organa tražen kroz kontakte i razgovore još odmah od 11. 01.1992., kada je MNVS i zauzelo stav da je specijalni status optimalno rješenje za Sandžak. (Zbog čitalaca portala Bošnjaci-net pojašnjavam da je ondašnja Evropska zajednica - EZ, sa svih svojih 12 država članica, u pokušaju iznalaženja mirnog rješenja Jugoslovenske krize, usvojila dokument koji smo tada popularno nazivali „Haški dokumet“, a u kome je pored ostalog bio predviđen „Specijalni status autonomije“ za novonastale manjine, odnosno etničke i nacionalne grupe koje bi se pojavile u svim republikama-državama nakon dogovornog preuređenja Jugoslavije. Taj dokument su prihvatile sve jugoslovenskie republike, osim Srbije. Naravno i SDA CG i SDA Sandžaka su prihvatile taj dokument, kao i MNVS, i na osnovu njega sačinili svoj Memorandum, koji se spominje i u presudi i u ovoj žalbi, a koji smo kao pisani prijedlog za rješenje pitanja statusa Snadžaka, i kao prijedlog za implementaciju specijalnog statusa, dostavili vladama Srbije i Crne Gore. Vlada Crne Gore je čak formirala svoju ekspertsku grupu za pregovore sa Bošnjacima i Albancima u CG oko implementacije ovog Haškog dokumenta, odnosno specijalnog statusa, a na čelu te grupe je bio gospodin Milan Gajović. Nakon prvog dana tada bodržanih tih tzv. „tripartitnih razgovora“, 30.juna 1992.godine u Briselu (tripartitni - zato jer su se vodili između troje učesnika -Vlada CG, SDA i DS u CG, te predstavnici grupe za manjine pri Haškoj konferenciji na čelu sa gospodinom Gerdom Arensom), tj. drugog dana tih razgovora CG delegacija je napustila razgovore jer je u međuvremenu predsjednik CG Momir Bulatović povukao svoje prihvatanje Haškog dokumenta, a time i specijalnog statusa za manjine. Zato Memorandum koji se spominje u ovoj žalbi kao dokaz „stvaranja države Sandžak“ nije i ne može biti nikakvo krivično djelo, jer je nastao na osnovu Haškog dokumenta EZ-e, i on uopšte ne predviđa stvaranje države. U to može i danas svako da se uvjeri uvidom u taj dokument koji posjeduje i Vlada CG). U ovom smislu sam ja nastupao u razgovorima sa predstavnikom Vlade Crne Gore - Milanom Gajovićem, u Briselu 30. 06. 1992. kao i na Londonskoj konferenciji o Jugoslaviji, takođe sa Milanom Gajovićem, predstavnikom Vlade CG, 27. 08. 1992. godine. Ove činjenice se mogu vidjet i iz pismenih napomena uz Memorandum “koje sud smatra materijalnim dokazom”, ali ih ovdje izvrće. Znači, ako je sud već prihvatio Memorandum i napomene uz Memorandum kao valjane materijalne dokaze u ovom postupku, onda je stvar jasna šta SDA i MNVS traže, odnosno predlažu – specijalni status, a ne državu. Ovi predloženi dokumenti naravno ne proizvode nikakvo pravno dejstvo sve dok ne budu usaglašeni, prihvaćeni i potpisani od strane ugovornih strana – MNVS, Srbije i Crne Gore i drugih predloženih potpisnika. Dakle, radi se o prijedlozima, i sva suština tih zahtjeva SDA je u tome. Sud se nepotrebno i naravno bezuspješno “lomio” da po svaku cijenu dokaže “stvaranje države Sandžak”.
Iz stava 2. na strani 76. presude, sud iznosi zaključak “da su optuženi krivi jer su zauzimali neke funkcije u Stranci ili MNVS-u, ili su bili simpatizeri Stranke”. Ako je tako, onda se postavlja pitanje zašto nisu uhapšeni i ostali članovi, simpatizeri i funkcioneri Stranke? Zašto nije uhapšen niko od rukovodstva SDA Srbije ili MNVS-a iz srbijanskog dijela Sandžaka? Po kom kriterijumu je vršeno hapšenje? Nažalost, sud nije dao razloge za ovakav svoj zaključak. Ustvari, ostaje mučan dojam da se radi o državnom obračunu sa SDA Crne Gore, da se radi o političkom procesu, sa ciljem diskreditacije stranke, jer, SDA Crne Gore je legalna, uredno registrovana, njen rad nije zabranjen i sve radi u skladu sa svojim Statutom koji se od dana upisa u registar nalazi u nadležnom munistarstvu Vlade CG. (Diskreditacija i osuda SDA su imale za cilj ukloniti sa političke scene legitimnog zastupnika Bošnjaka i tako odbaciti i skinuti sa “dnevnog reda” rješavanje bošnjačkog pitanja. Država nije imala drugi način da zhaustavi rješavanje bošnjačkog pitanja u Sandžaku, odnosno Srbiji i Crnoj Gori, osim putem hapšenja i montiranog suđenja).
Na istoj ovoj strani presude u četvrtom redu odozdo sud nije dao obrazloženje - na osnovu čega je izveo zaključak da je “postojala ideja i namjera SDA i uhapšenih da silom stvore državu”. Takođe, u presudi se stalno ističe da su optuženi “priznali da su članovi ili funkcioneri SDA” što znači da su apriori krivi, ili, na 79. strani, treći pasus, se kaže - da je najbolji dokaz i kruna svega ovoga potvrda o oduzimanju oružja, a oduzeto je 12 (dvanaest) tzv. dugih cijevi kod optuženih ukupno u tri opštine (ne računajući oduzeto oružje koje su neki od optuženih posjedovali uz valjanu dozvolu nadležnog državnog organa). Ovdje se postavlja principijelno pitanje - šta reći za nekoliko hiljada komada oružja koje je u istom periodu oduzeto od drugih građana u Crnoj Gori. (Takođe zbog čitalaca navodim činjenicu da je, otprilike mjesec dana nakon hapšenja rukovodstva SDA, tj. u februaru ili martu ’94.-te, kada se potpisnik ovih redova već nalazio u ćeliji bjelopoljskog zatvora, tadašnji predsjednik CG Momir Bulatović održao konferenciju za medije na kojoj je iznio podatak, a koji je prenijela podgorička POBJEDA, parafraziram - da je u policijskoj akciji u vrijeme hapšenja SDA, od drugih građana CG (koji uopšte nikada nisu uhapšeni niti procesuirani, m.p.), oduzeto oko 2400 (dvije hiljade i četiri stotine dugih cijevi). E sad se postavlja logično pitanje - zašto država CG nije bila ugrožena od tolikog broja pušaka tih „drugih građana“, koji su se najvjerovatnije naoružani vraćali sa hercegovaškog ratišta, a s druge strane jeste bila ugrožena od 12 dugih cijevi oduzetih od članova SDA CG ukupno u tri crnogorske opštine, koje su nabavljene radi nuđne odbrane svojih porodica u ratnom stanju? Naravno u optužnici i u presudi se smišljeno spominju „velike kolićine oružja...“ što je čista izmišljotina, kao što je izmišljotina i montaža TV emisije u kojoj su prikazani „arsenali oružja“. Naravno sve je to rađeno s namjerom da se šokira javnost i pridobije za podršku montiranom suđenju i čitavoj hajci koja je preduzimana protiv ove stranke i njenih ljudi).
Šta tek reći za ratne okolnosti, za kidnapovanja Muslimana, za bombaške napade na muslimanske kuće, za opštu imovinsku i ličnu nesigurnost, za strah, za bježanja u inostranstvo. Šta reći za činjenicu da Muslimana zvanično u SRJ ima 3,14%, i da oni objektivno, pa i da su svi vojska, ne mogu “stvoriti državu silom”. (Sud ne uzima u obzir činjenicu da je nabavka oružja od strane SDA bila u vremenu trajanja rata, i to za potrebe stranačkih službi - za obezbjeđenje objekata stranke i tjelohranitelja, jer niti SDA niti uopšte građani muslimani u tom periodu nisu uživali nikakvu zaštitu nadležnih državnih organa. A pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da je ogromna većina “vojno sposobnih” ljudi iz Sandžaka već bila pobjegla u inostranstvo zbog straha od rata i mobilizacije u agresorske-ratne jedinice tadašnje JNA . Dakle oružje nije bilo za rušenje države nego za potrebe krajnje nužde i nužne odbrane).
U zadnjem pasusu na strani 83. presude se ističe da sam “priznao da sam predsjednik SDA i td. i da smatram da pitanje Muslimana u Crnoj Gori i SRJ nije riješeno na adekvatan način, te da sam komunicirao sa vlastima u CG i SRJ i na međunarodnom planu, a sve sa ciljem rješavanja tog pitanja”. Ovo je tačno da sam rekao na sudu ali sud nije obrazložio zašto ovu moju izjavu smatra krivičnim djelom, jer se ovdje ne radi ni o kakvom krivičnom djelu.
Na strani 84. u trećem pasusu presude se kaže “da je optuženi R. Šahman u istrazi rekao da smo skupa bili u Višegradu kod Murata Šabanovića”. Niti je ovo Rasim rekao niti je istina da sam bio, što se može provjeriti u zapisniku sa pretresa gdje ovakve izjave nema.
Na strani 85. u drugom pasusu nisu dati razlozi o tome - šta sam to ja priznao, šta to potvrđuju pismeni akti Stranke i šta sam to ja potpisao. Ja i sada kažem - stojim iza svega što sam potpisao ili bilo kada rekao, i nisam ništa nezakonito potpisao, niti rekao, niti je tako nešto prezentirano sudu. U ovom stavu presude sud kaže da moj “položaj u Stranci i MNVS-u i hronologija događaja koju sam iznio na glavnom pretresu, najbolje potvrđuju navode optužnice”. Ovdje sud takođe nije dao razloge - zašto sam ja, zbog položaja u Stranci koja je legalna, kriv, i zašto sud inkriminizuje “hronologiju događaja”. U istom ovom stavu se kaže da ja “ne sporim oružje i potvrdu o oduzimanju oružja” što nije tačno jer je sve to sporno. Naime, oružje nije moje niti sam znao gdje je sakriveno, što se vidi sa video-tonskog snimka, za koji molim Vrhovni sud da u isti izvrši uvid, gdje će vidjeti da sam pod prisilom policije otkopavao oružje dok je lično moj otac pokazivao i meni i policiji gdje je oružje ostavila služba obezbjeđenja SDA CG. Nažalost, iako je ovaj snimak prikazan na glavnom pretresu tokom suđenja, i to na moj prijedlog, sud to u presudi ne objašnjava niti obrazlaže, jer je upravo taj snimak moja najbolja odbrana u vezi oružja (dakle sud je po svaku cijenu htio da me “uprlja” oružjem, kao dokazom za oružanu pobunu). Naime, oružje je tu ostavljeno od strane ljudi iz obezbjeđenja Stranke dok sam ja bio u inostranstvu – u posjeti Stejt departmentu SAD, što sam objasnio na pretresu. Nažalost, sud ne samo da ne obrazlaže snimak, već na strani 10. prvi pasus, četvrti red odozdo, piše da je od mene “oduzet” samo jedan pištolj “Lama” a ne dva kako je “stvarno bilo” i kako je ušlo u Zapisnik na pretresu. Ovo se jedino može objasniti na taj način što je sud izbjegao da mi u presudi stavi na teret dva pištolja jer bi to onda potvrdilo moju izjavu da je oružje pripadalo službi obezbjeđenja a ne meni (tj. “dva pištolja dvojici tjelohranitelja”).
Na strani 108. presude u zadnja dva reda, sud je suprotno izvedenim dokazima i zapisniku, izveo zaključak - da kod optuženih nije bilo tjelesnih povreda kao tragova iznude iskaza u policiji.
Naime, na pretresu je ljekar-vještak konstatovao “da je pregled optuženih izvršen u zatvoru tek 12 (dvanaest) dana nakon dana hapšenja, a da krvni podlivi nestaju za sedam do deset dana”. Međutim, i sa takvim zakašnjenjem vještak je konstatovao povrede. No pored batinanja palicama, iznuda iskaza je vršena udarcima u stomak, kao i elektrošokovima, iscrpljivanjem, trodnevnim nespavanjem i izvođenjem na strijeljanje, što sve ne ostavlja vidne tragove na tijelu uhapšenog, međutim o efektima ovog načina mučenja i iznude mogao se izjasniti samo ljekar neuropsihijatar, ali sud, takav naš prijedlog nažalost nije prihvatio.
Na strani 108. presude u jedanaestom redu odozgo, sud bezuspješno pokušava da nađe “nelogičnosti” u mojoj odbrani. Naime, iz zapisnika sa glavnog pretresa od 06.10.1994. na strani 3. drugi pasus, se vidi da Mehdija Husić nije kupio radio-stanicu, već da mu je ista nuđena za 450 DM, ali kad je Husić saznao da se radi o tipu stance malog dometa (8 km), koja je još i neispravna, on je odustao od njene kupovine i ostavio je na raspolaganju ponuđaču, nakon čega je isti trebao doći da je preuzme, ili pak da je ponovo skupa probaju kako su se ranije dogovorili. Husić više nije htio da ima veze sa tom radio stanicom jer se osjećao prevarenim, a pošto vlasnik nije dolazio da je uzme, to je iritiralo moje roditelje, koji ni krivi ni dužni nisu htjeli da vode računa o tuđoj radio-stanici koja je bila ostavljena na katunima kod njih, pa su je, nakon povratka sa katuna kući, a da bi zaključali katune, izbacili vani u neki stari šporet na deponiji smeća, pored katuna. Husić je nakon toga (kao Predsjednik OO SDA Rožaje), angažovao Ćazima Lukača, inače narodnog poslanika SDA, kao stručnjaka za radio amaterizam, nakon čega su popravili stare radio stanice koje su se nalazile u zgradi Odjeljenja ONO u Rožajama, i pokrenuli radio klub amatera koji i sada radi pod oznakom YU-6 GAY. Nažalost sve nejasnoće i konfuzije koje prvostepeni sud ovdje “vidi” su proizvod zlonamjernog izvrtanja činjenica i lošeg i netačnog diktiranja i pisanja zapisnika. (U jeku najžešće agresije na BiH 1992 i 1993.godine, a obzirom da je veliki broj porodica iz Sandžaka a time i iz Rožaja, imao svoje članove na školovanju ili na radu u Bosni, pojavila se potreba da se nabave radio stanice, i pokrenu radioamaterski klubovi koji su od ranije postojali pri Odjeljenjima narodne odbrane i sl. u mnogim opštinama. An sve to radi pokušaja uspostavljanja kontakata sa bosanskim radio amaterima s ciljem da se saznaju bilo kakve vijesti o zatečenim sandžačkim ljudima u BiH. Obzirom da je SDA 91. i 92.godinje, bila na vlasti u opštini Rožaje, a smatrala se kao srodna stranka sa SDA BiH, osjećala se pozvanom i prozvanom da baš ona preduzme aktivnosti radi pokretanja već ugašenog nekadašnjeg amaterskog radio kluba u Rožajama. Zbog toga je čitava priča oko radio stanice od strane tužioca na ovom suđenju posebno potencirana, pa iako samo „posjedovanje“ radio stanice nije krivično djelo, ipak je sud, odnosno i tužilaštvo nastojalo da stvori mozaik sastavljen od oružja - radio stanice – ustava – konstitutivne šeme - školovanja studenata u Turskoj, dakle da montira stvari i tako „dokaže“ pripreme za stvaranje države Sandžak. Poslanik SDA Ćazim Lukač je tada skupa sa Žarkom Bulatovićem, tadašnjim radnikom pri odjeljenju ONO, uspio da pokrene amaterski radio klub u Rožajama koji je uspješno funkcionisao pod nazivom YU-6 GAJ, i uspio da uspostavi mnoge radio kontakte sa bosanskim radio amaterima i tako saznaju vijesti o sudbini brojnih Rožajaca koje je rat zatekao u BiH. Ovo je bila opštepoznata činjenica, koju je, nažalost sud tumačio na svoj zlonamjerni način).
Neprihvatljiva je tvrdnja suda da je radio stanica pronađena kod mog oca. Moj otac je samo odveden od kuće do katuna kako bi pokazao policiji lice mjesta gdje je potom policija sama uzela radio stanicu i vrlo podlo je upisala na ime ni krivog ni dužnog mog oca starog 74 godine, s namjerom da je meni pripiše. Da je ta radio stanica bila “moja” te da sam je skrivao ne bih je odnosio 18 kilometara daleko od kuće i duboko u planinu (gdje ju je policija “pronašla”), a gdje je najbliže seosko naselje udaljeno 7 km od tog lica mjesta, pa i da sam htio ne bih je mogao koristiti zbog tolike udaljenosti i terenske nepristupačnosti. Sud nije dao obrazloženje na osnovu čega je izveo zaključak da je radio stanica bila “nova i ispravna”, kad na pretresu nije vršio uvid u radio stanicu niti izvršio probu njene ispravnosti, pa u presudi paušalno kaže - “ko to baca nove stvari na smeće”. (Da bi čitaoci shvatili o kakvoj se opasnoj radio stanici radilo – njene dimenzije su bile 10x8x15cm. I još pri tome ista nije bila ispravna, niti je imala prateću opremu – antene, punjače i sl. i nije se mogla pokrenuti i staviti u funkciju, i zato je sud odbio da na moj prijedlog istu kao dokazno sredstvo izvede-pokaže na pretresu, jer bi izazvala smijeh prisutnih zbog njene „podobnosti“ da stvori državu Sandžak, i to još silom. Također je ovdje važan podatak da je za vrijeme mog boravka u pritvoru policija natjerala mog starog oca da ih po ogromnom snijegu tog 30. januara 1994., odvede na lice mjesta, na stanove-katune koji su tačno 18 km udaljeni od Rožaja, tj. duboko u planinski predio Bjeluhe. Policija je tada morala angažovati mašinu-bager koji je čitavi dan probijao, zavijani put snijegom visine od jednog metra do radio stanice, da bi policijsko auto moglo da dođe do lica mjesta. I vjerovali ili ne ta „radio stanica“ pronađena je „bačena na smjeću u ostacima starog šporeta“, baš onako kako sam ja i rekao sudu na pretresu. O ovim činjenicama me tokom posjeta i priprema za suđenje obavijestio moj tadašnji branilac-advokat, sada rahmetli Adil Nasufović, a ja o tome tada ništa nisam znao. Naravno, ove činjenice i danas mogu da potvrde i policajci koji su imali čast da „pronađu radio stanicu“. A, naš sudija u presudi trijumfalno konstatuje –„ko to baca nove stvari na smeće“).
Na strani 110. presude, u 17. redu odozgo, sud tvrdi da sam ja ustvari “organizator”. Nažalost ni za ovu tvrdnju u presudi nema potrebnih razloga, što, kao i sve gore izneseno predstavlja bitnu povredu postupka.
2. Povreda Krivičnog zakona – ogleda se u tome što ja uopšte nisam “učinio” krivično djelo koje mi se stavlja na teret presudom. Nikada nisam imao “namjeru” da “stvaram državu Sandžak silom” niti na bilo koji drugi način, niti sam učinio niti jednu “radnju” činjenjem niti nečinjenjem u tom cilju. Prema tome legalne “aktivnosti” koje sam preduzimao u SDA i MNVS-u ne mogu se okvalifikovati kao krivično djelo.
Povreda Krivičnog zakona ogleda se i u tome što i kad bi ove moje aktivnosti predstavljale krivično djelo, moja odgovornost je isključena, jer sam za isto to “krivično djelo” već jednom bio gonjen kod istog suda (KT br. 75/91 i KT br. 81/91) i taj postupak je trajao sve do početka 93. godine kada je istraga obustavljena pravosnažnim rješenjem, jer sam tada takođe “aboliran” od strane predsjednika RCG gospodina Momira Bulatovića. Na ovom sadašnjem glavnom pretresu je izvršen uvid u te prethodne spise ali, nažalost, u presudi nema obrazloženja o tome. (Ovom mojom primjedbom sam ukazao sudu na pravni princip – ne bis in idem (ne dva puta isto), ali nažalost sud je to prećutao i u presudi uopšte ne obrazlaže tu stvar, što je flagrantna povreda krivičnog zakona).

3. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje ogleda se u tome što ni jedan pisani stranački dokument, koji je kao dokaz izveden na ovome procesu, ne govori o državi Sandžak, kao i ni jedan od saslušanih svjedoka. Rad SDA i MNVS je bio potpuno javan i zakonit, o čemu su izdavana saopštenja za javnost i donošeni pisani dokumenti. Uprotivnom ja lično ne bih pripadao ni (takvoj) SDA ni (takvom) MNVS-u. Zar nije apsurd, da ja kao jedan od čelnih ljudi tih “dviju organizacija” budem osuđen a da se u presudi ne citira ni jedan dokument koji sam potpisao, ni jedan moj govor kao poslanika ili snimak nekog mog nezakonitog ili militantnog gesta sa neke promocije ili mitinga SDA i sl. Naravno da se ne može naći ni jedna moja nezakonita radnja. Ožalbena presuda ne pruža objašnjenje zašto sam osuđen. Tvrdim da ne postoji politički niti vojni analitičar, niti drugi ekspert koji može dokazati da se muslimanima u Sandžaku isplati rat, niti da SDA može “silom stvoriti državu Sandžak”. Za Muslimane u SRJ mir je uslov opstanka. Rat bi značio kataklizmu i nestanak muslimana na ovim prostorima. Organi SDA i MNVS čiji sam jedan od lidera, nikada nisu imali na dnevnom redu, niti su razmatrali niti donijeli bilo kakav akt koji podrazumijeva silu ili protivustavan niti protivzakonit čin. Nije tačna i ničim ne može biti dokazana tvrdnja presude da SDA “ima ideju da stvori državu Sandžak”. Jedini dokument koji je donijelo MNVS, a SDA prihvatila, u vezi sa rješenjem statusa Muslimana-Bošnjaka u SRJ, jeste “Memorandum o uspostavljanju specijalnog statusa u Sandžaku”, koji je kao prijedlog za razgovore zvanično dostavljen vladama Crne Gore i Srbije. Tome dokumentu prethodila je dugotrajna priprema za njegovo donošenje, počev od vremena prihvatanja Haškog dokumenta od strane EZ (sačinjen je u oktobru 1991.) i SDA je, preko svojih poslanika u Parlamentu Crne Gore, još dok je Haški dokument bio u proceduri izrade, podržala stav Vllade Crne Gore o prihvatanju tog dokumenta. (Da paradoks bude veći, a time i istina vidljivija - da se ovdje radi o montiranom političkom procesu a nikako o učinjenom krivičnom djelu, ističem činjenicu da je kopije tog tzv. Haškog dokumenta EZ-a (na osnovu kojeg su SDA i MNVS sačinili svoj Memorandum o specijalnom statusu za Sandžak), Vlada CG distribuirala – uručila svim poslanicima u Parlamentu (i SDA i ostalim), u poslaničkim klupama 25. oktobra 1991. i to za vrijeme zasijedanja Parlamenta CG. Dakle ovo nam jasno govori da je Vlada faktički svojevoljno bila ušla u proces implementacije Haškog dokumenta o specijalnom statusu u CrnojnGori. I ne samo to nego i praktično započela razgovore sa svojim nacionalnim manjinama Bošnjacima i Albancima putem već spomenutih tzv. Tripartitnih razgovora. Time je Vlada da tako kažemo „navukla“, odnosno dala za pravo i SDA-u i MNVS-u da traže implementaciju tog dokumeta, i da na osnovu njega sačine svoj prijedlog u vidu spomenutog Memoranduma. Zar nije čudno da sasvim naprasno Vlada promijeni takav svoj stav te da tužilaštvo i sudstvo CG, nakon jednog strahovitog policijsko-udbovskog terora, pohapse i osude svoje sagovornike - pripadnike SDA i to pod optužbom da „žele silom da stvore državu Sandžak“. Odnosno da shodno članu 116. KZ SRJ, žele da putem rata „ugroze teritorijalnu cjelovitost - da otcijepe dio teritorije države SRJ“. Sud naročito izbjegava da u presudi istakne činjenicu da je za svo to vrijeme u kojem tužilac podmeće SDA-u činjenje krivičnih djela i pripreme za stvaranje države Sandžak, ustvari bilo vrijeme raspada SFRJ, i da su u tom vremenu sve Republike i svi jugoslovanski narodi, i sve manjine, iznosili svoje prijedloge za rješenje svog statusa, pa su tako i SDA i MNVS na isti način predlagali rješenje statusa svog naroda u regiji Sandžak. Upravo sam ja na samom suđenju više puta izjavljivao da se radi o elementarnoj gluposti i strašnoj laži koju nam tužilaštvo i sud podmeću u vidu tvrdnje o stvaranju države Sandžak). O tome postoje stenogrami u Parlamentu. MNVS je 11.01.1992. godine zauzelo definitivan stav da je specijalni status, koji predviđa Haški dokument, optimalna formula za rješenje pitanja statusa Muslimana u Sandžaku. Od tog datuma, sav rad i SDA CG i SDA Srbije (SDA Sandžaka) i MNVS, bio je usmjeren u pravcu traženja primjene specijalnog statusa za Sandžak putem pregovora i mirnim putem.
Na pomenutoj sjednici (11.01.1992.godine) MNVS je stavilo van snage tzv. Deklaraciju MNVS-a u čijem donošenju SDA Crne Gore niti ja kao njen predsjednik, nismo učestvovali, jer tada nismo ni bili članovi MNVS-a. Takođe, na toj sjednici stavljen je van snage i statut autonomne pokrajine Sandžak, kao raniji prijedlog u čijem donošenju takođe niko iz SDA Crne Gore nije učestvovao. Od pomenutog datuma (11. 01. 1992.god) kada je izvršena rekonstrukcija MNVS i donesen njegov novi Statut, SDA Crne Gore je tek tada postala član MNVS-a.
Dakle, u članstvu MNVS-a učestvovale su SDA Srbije (koja je sebe uvijek nazivala SDA-om Sandžaka), SDA Crne Gore, MBO, Kulturno društvo Muslimana “Preporod”, Udruženje književnika Sandžaka, Humanitarno društvo “Merhamet”, Udruženje žena… i još neki predstavnici muslimanskog naroda i njegovih institucija. Ubrzo poslije ovog datuma SDA Srbije i SDA Crne Gore izabrale su svoj zajednički organ (mart 1992. god) od kada sam ja izabran za predsjednika tog zajedničkog “Glavnog odbora jedinstvene SDA”, koji je bio jedno dobrovoljno, pravno neobavezno koordinirajuće tijelo. Tada smo tu “zajedničku stranku” nazvali SDA Sandžaka, dakle onako kako se od osnivanja i zvala SDA Srbije. Ovim činom SDA Srbije i SDA Crne Gore nisu ugašene, zadržale su svoje republičke subjektivitete i organe, onako kako su i registrovane ali pošto je program stranaka bio isti, formalno je objedinjen njihov rad na nivou najviših organa. Svi opštinski organi stranaka kao i organi mjesnih zajendica, ostali su netaknuti kako su i osnovani u okvoru svoje Republike u kojoj su i registrovani. Na ovaj način ni SDA Crne Gore ni SDA Srbije nisu ništa učinile na uštrb republičkih propisa po kojima su registrovane.
Od samog osnivanja 07.09.1990.godine, SDA Crne Gore je uređena po organizaciono-konstitucionoj šemi koja je sačinjena na nivou SDA po ugledu na Englesku konzervativnu stranku. SDA Crne Gore je na izborima 1990. godine osvojila 90% glasova muslimanskog stanovništva i imala 9 poslaničkih mandata u Parlamentu Crne Gore, u Skupštini opštine Rožaje 2/3 odborničkih mandata i u ostalim opštinama srazmjerno procentu nacionalnog sastava. Dakle SDA je imala puni legitimitet da govori u ime muslimanskog naroda pa je zbog toga i bila nosilac posla oko rješenja statusa Muslimana u Crnoj Gori. U Srbiji je situacija bila još ubjedljivija u korist SDA na Republičkim izborima. Nakon formiranja MNVS kao nacionalnog političkog tijela, što su tada činile i ostale nacionalne manjine koje su se osjećale nezaštićenim zbog tokova dezintegracije SFRJ, SDA CG i SDA iz NP su u tom organu (MNVS-u) imale najviše glasova od svih ostalih konstituenata i najveći kredibilitet, pa je SDA zastupala – predstavljala najveći dio muslimanskog-bošnjačkog naroda. Dr Sulejman Ugljanin je zbog toga i izabran za predsjednika MNVS-a. Kada je raspad SFRJ počeo i kad su sve nacionalne i etničke grupe i dijelovi naroda SFRJ pokrenuli rješavanje svog nacionalnog pitanja, to isto učinila je i SDA Sandžaka, odnosno MNVS. Tako smo artikulisali nacionalne interese svih struktura muslimanskog naroda u Sandžaku.
Jedan od prvih stavova SDA Sandžaka bio je i ostao da se muslimansko pitanje u Sandžaku odnosno Srbiji i Crnoj Gori, može riješiti jedino mirnim putem, tj. dijalogom. Sve drugo značilo bi nestanak Muslimana-Bošnjaka sa ovih prostora.
Drugi esencijalni stav SDA i MNVS bio je, da je realno i najoptimalnije rješenje muslimanskog pitanja u Sandžaku - Specijalni status autonomije. Zato se sva aktivnost i SDA i MNVS od 11.01.1992. godine, pa sve do danas, odvijala samo u pravcu zahtjeva za specijalnim statusom i to kako na međunarodnom tako i na unutrašnjem planu. U svim ličnim kontaktima ili putem korespondencije i sa predstavnicima vlasti Crne Gore i Srbije (SRJ) i sa predstavnicima inostranih i međunarodnih institucija, samo i jedino smo potencirali specijalni status za Sandžak. (To se može provjeriti u stranim ambasadama).
To sam i ja lično činio kao poslanik u Parlamentu Crne Gore, 1991. i 1992. godine, u razgovorima sa najvišim predstavnicima Crne Gore i SRJ na raznim tribinama i TV promocijama SDA. Takođe i na Briselskim razgovorima 1992. god. sa gospodinom Milanom Gajovićem gdje je on prihvatio Specijalni status za Muslimane Crne Gore, i na Londonskoj i na Ženevskoj konferenciji o Jugoslaviji. I u svim drugim kontaktima sa predstavnicima inostranih država i međunarodnih institucija, a bilo je više od stotinu tih kontakata. I na svim tim sastancima dati su pismeni dokumenti iz kojih se vidi da sam jedino tražio specijalni status. To sam činio i na Skupštini UNPO-a u Hagu i u Ujedinjenim Nacijama New Yorku i u institucijama EZ u Briselu, Hagu i Ženevi.
Dakle, finalni dokument čitave ove aktivnosti SDA i MNVS koji je sačinjen u pismenom obliku i usvojen na odgovarajućim organima, jeste Memorandum o Specijalnom statusu za Sandžak. Ovaj dokument se poziva na sve međunarodne akte i principe koji respektuju integritet države, nemijenjanje granica i mirno rješavanje sporova i svih otvorenih pitanja. Ovaj dokument sam ja lično u ime SDA CG uz propratno pismo poslao Vladi Crne Gore 05. jula 1993. godine. Nažalost prvostepeni sud je odbio moj prijedlog da se izvede dokaz čitanjem ovog mog pisma, koje treba pribaviti od Vlade Crne Gore. (Moja kopija pisma je “zagubljena” tokom zapljene-izuzimanja stranačke dokumentacije od strane policije). U tom pismu je objašnjeno šta SDA Crne Gore traži. Molim Vrhovni sud da po službenoj dužnosti pribavi ovo pismo i izvrši uvid u njega. Nažalost, osuđen sam a da taj esencijalni dokaz nije izveden, zato je neophodno njegovo izvođenje u žalbenom postupku. Iz tog pisma se vidi da nisam tražio ništa protivzakonito.
Dakle, ovako kako sam gore objasnio treba da glasi činjenično stanje u ovoj stvari, sve drugo je neistina.
Tačno je da je hijerarhijska šema Stranke predviđala “resore”, kako to i stoji u legalnim normativnim aktima Stranke, ali ti resori ne znače ništa drugo osim onoga što stoji u normativnim aktima koja su data sudu. SDA i MNVS i njihovi organi čiji sam i ja član, nikada nisu donijeli ni jednu odluku koja bi imala za cilj stvaranje paravojnih formacija, niti paralelnih organa vlasti, niti su radili na stvaranju “države Sandžak”. Nikakva vojna obuka u Turskoj, ukoliko je postojala, nema veze niti sa SDA niti sa MNVS, niti je meni o tome bilo išta poznato, osim iz dnevne štampe (koja i nije dokazno sredstvo).
Na kraju da kažem još da je tačno da sam na pretresu rekao, kako i stoji na strani 106. presude, da je “stvaranje države Sandžak” glupost. I nikada mi neće biti jasno kako je neko (a to su tužilaštvo i sud) mogao povjerovati u takvu “tvrdnju” da SDA, pa čak i svi Muslimani-Bošnjaci u Sandžaku da su vojska, mogu stvoriti državu silom i ugroziti Srbiju i Crnu Goru (SRJ), i da ta sandžačka država nakon toga opstane, da funkcioniše, da živi. Zar nam bosanska i hrvatska stvarnost nisu dovoljna pouka.
Muslimani-Bošnjaci Sandžaka sigurno ne žele i nisu zainteresovani za rat, to su i praktično pokazali podnoseći tešku sudbinu. No, plašim se, kako neko reče, da je rat zainteresovan za njih.
Možda će biti kasno ali vrijeme će sigurno pokazati da i ja i moji suoptuženi, nevini trunemo u zatvoru-pritvoru. Ja lično, da sam se bavio ovim što mi presuda stavlja na teret, ja bih to priznao jer onaj ko se iskreno bori za svoje ideje ne odriče ih se nikad, on sa njima umire i ide u legendu. Moja ideja za koju se borim jeste rješenje sandžačkog pitanja (muslimansko-bošnjačkog pitanja) mirnim putem. Ovo što mi presuda imputira, stvarno zdrav razum ne može da prihvati.

Na osnovu naprijed iznesenog jasno je da mi je Viši sud u Bijelom Polju nezakonito izrekao pomenutu kaznu, pa,

P R E D L A Ž E M
Vrhovnom sudu Republike Crne Gore, da presudu Višeg suda iz Bijelog Polja K.br. 25/94 od 28.12.1994. godine u odnosu na mene preinači, tako što će istu odbiti i osloboditi me optužbe za krivično djelo koje mi se stavlja na teret, ili pak da presudu ukine i predmet vrati prvostepenom sudu, drugom vijeću, na pravilno i zakonito presuđenje.
Molim vrhovni sud RCG da me obavijesti i pozove na sjednicu Vijeća, odnosno na pretres kada bude odlučivano po mojoj žalbi, kako bih istu detaljno, usmeno obrazložio. Naime, smatram da bih na taj način dao značajan doprinos pravilnom sagledavanju ove stvari i zakonitom donošenju odluke. Istovremeno zahtijevam od Vrhovnog suda da mi u svakom slučaju ukine pritvor, jer razlozi za pritvor nikada nisu ni postojali.

Bijelo Polje, 05. III 1995. godine žalilac:
Harun Hadžić s.r.
zatvor Bijelo Polje