U nastojanju da sakrije svoj stvarni, povlašteni položaj koje je imalo za vladavine osmanskog carstva, pravoslavno sveštenstvo, u strahu od gubitka stečenih privilegija, svojim lažima i izmišljotinama, koji će kasnije prerasti u mitove, nastoji da opstane i ostane tamo gdje je stotinama godina i bilo, uz vlast i na vlasti. O odlazećoj Osmanskoj imperiji, kojoj su bili odani pomagači u organizovanju, kontrolisanju i usmjeravanju volje vlastitog naroda i na račun toga uživali ogromne povlastice, izmišljaju gadosti čijih su i oni sami, kao i njihov narod, navodno bili žrtve. Tako nastaju odvratne priče o nekakvom danku u krvi, otimanju malodobne muške djece zarad školovanja u Carigradu, te takozvanom šetanju opanaka, prava aga i begova da provedu prvu braćnu noć sa nevjestom nesretnog mladoženje koji za vrijeme obljube svoje supruge, mora vodati konja oko kuće u kojoj se ona dešava! Kao posljedica spašavanja statusa crkvenih službenika izmišljanjem ovakvih gadosti u ljudima pripadnicima Grčke ortodoksne vjere, nastaje ogromna mržnja spram odlazeće vlasti koja se planski preusmjerava i prenosi na komšije, domicilno muslimansko stanovništvo! Navodnu nepravdu, nanešenu njihovic pretcima i izmišljenu sramotu, sve do danas, pravoslavci spiraju bošnjačkom krvlju i zločinima svih vrsta.

Ogroman je vremenski period od skoro pet vijekova vladavine Stambola nad narodima balkanskog poluostrva i neodrživa je laž da je takozvana turska vlast bila okrutna, nepravedna i surova. Historijska je istina suprotna jer dokazuje da ono što nije pravedno, relativno kratko traje. Vlast za koju se zna da je uspostavljena na šerijetskim, kur'anskim principima, garantovala je i štitila sva ljudska prava onako kako nažalost nije slučaj u svijetu današnjice. Pojedini razboriti srpski historičari su konstatovali da njihovog naroda ne bi ni bilo bez zaštite Osmanskog carstva. U vremenu evropskog, navodno katoličkog progona i istrebljenja svih onih koji nisu ispovijedali tu vjeru po njenim uzusima, pravoslavci bi morali promijeniti svoje vjersko ubjeđenje ili bi bili ubijani i protjerivani, što bi značio i njihov fizički nestanak!

Pravoslavno sveštenstvo je uspjelo lažima sačuvati svoj status i ugraditi se dijeljenje pljačkom otetog od drugih naroda, prvenstveno Bošnjaka, zemlje, stoke, zlata, kuća i trgovačkih radnji, koje je kroz vcrijeme konstantno vršila njihova država, Srbija! Ali, to je bila minorna šteta u odnosu na zlo koje je mitovima posijano između pravoslavaca, Srba i pravovjernih, Bošnjaka! Prepravljanje, odnosno falsifikovanje historije je samo jedan segment mitomanije koja vlada umovima hajdučke nacije. Stalno potpirivanje mržnje i u miru je dovedeno do perfekcije. Filmovi, pozorišne predstave, mnogobrojne knjige i pjesme su savršene halatke u obavljanju te pogane vrste zadataka koji održavaju napetost i podgrijavaju mržnju prema onima koji su drugačiji od njih. Ovo je samo jedan primjer uzgajanja zla.

Pjesma naslova „Janjičar“ nastala je osamdesetih godina prošlog stoljeća. Ona govori o izmišljenoj gorkoj sudbini otetog pravoslavnog dječaka koji je zaboravio svoju majku i svoj zavičaj pa je igrom sudbine došao da zapali kuću u kojoj je rođen i ubije svoju majku, snimio je prvo Predrag Gojković, a zatim Sinan Sakić. U momentu kada zamahuje podignutom sabljom, nesretna žena mu kroz suze kaže da je ne ubija jer je ona njegova majka i da mu je poznala iznad usne mladež. Mada nema nikakve logike da vojnik janjičar pali imanja i ubija nevine ljude u državi kojom stoljećima vlada, uz ove stihove novokomponovane pjesme isplakano je more suza današnjih Srba. Nije bilo efektnijeg načina oživljavanja mržnje i uzgajanje želje za osvetom poturicama, Bošnjacima, koji su gori od nekadašnjih svirepih Turaka!

Na časovima muzičkog obrazovanja u Novom Pazaru, učenici su za ocjenu trebali otpjevati neku pjesmu. Sva bošnjačka djeca redom su pjevala pjesmu „Janjičar“. Nastavnica muzičkog, Srpkinja, molila ih je da pjevaju nešto drugo jer joj je ovo dosadilo slušati. Međutim, djeca je nisu poslušala. Kada sam pitao sagovornika, koji mi je ovaj događaj i ispričao, zašto, rekao mi je da je i on o tome često razmišljao i da je zaključio da oni nisu imali ništa drugo svoje, nacionalno, bošnjačko, osim riječi „janjičar“ koja ih je asocirala na njihovu dostojanstvenu prošlost.

Zahvaljujući ovom primjeru potpuno sam razumio i shvatiuo zašto su Bošnjaci i njihova djeca svojevremeno prigrlili Mešu Selimovića. Nakon u tadašnjem miru rušenja džamija i zabrane vjere, obaveznog učenja napamet stihova Njegoševog „ Gorskog vijenca“ čak i u sarajevskoj Medresi, jasno je zašto je i prepolovljeni prevod kur'anske sure Vel Asr, u knjzi „Derviš i smrt“, pa spominjanje tekije i namaza, bilo dovoljno da se, nažalost još i danas, bez ikakvog kritičkog osvrta, gutaju brda laži i osmišljenog ismijavanja i ponižavanja tadašnjih muslimana, a danas Bošnjaka i vjere koju oni žive!

Ko zna koliko još mora proći vremena pa da nešto „natjera“ ove limitirane sljedbenike Selimovića, Andrića i sličnih njima, širom naše domovine, da otvore oči i shvate da su još uvijek zaslijepljeni magijom velikosrpskog crkvenog sihra!