Povodom obilježavanja Dana pravde, datuma kada je izrečena presuda Haškoj šestorki i zvanično potvrđen udruženi zločinački poduhvat (UZP), u organizaciji Memorijalnog centra Mostar i Jedinstvene organizaciji boraca HNK, u Centru za kulturu Mostar, održana je promocija knjige “Krvavi siječanj- Naša knjiga” autora Akifa Agića, ratnog reportera iz Gornjeg Vakufa.



Dakle, jedan od promotora bio je uvaženi profesor Franjevačke teologije u Sarajevu, ovom prilikom Safet Oručević, direktor Centra za mir i multietničku saradnju (Centar za mir Mostar), uručio Povelju Mimar Mira, izuzetno prizananje koje su dobili mnoge druge ličnosti i državnci, koji su dali svoj puni doprinos izgradnji mira u gradu Mostaru.
Ovom prilikom imao sam želju i uvaženom profesoru fra. Ivanu Markoviću, postaviti i neugodno pitanje: „Da li je slučajno, u medijima ovih dana pročitao, kako je jedan fratar u Širokom i zvanično izjavio „Tito je najveći zločinac“.
Međutim ne želeći kvariti zaista lijepu doživljenu atmosferu sa temom i brojnim gledalištem, odustao sam o istome, ali se zato ovom prilikom osvrćem zaista na naslov teme „Miris prošlosti“ i izjave ovoga poštovanog fratra iz naše čuvene, ne „Srebrene Bosne“ već istinske „Zlatne Bosne“, koju čine upravo ovakvi Božiji pravedni i domoljubni poslanici sa njihovim teološkim vrijednostima.

Fra Ivo Marković o identitetu Hrvata u Bosni i Hercegovini: "Ovdje nema Hrvata, samo bosanski katolici."

Fra Ivo Marković ističe problem identitetske krize među Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Prema njegovim riječima, mnogi Hrvati danas ne doživljavaju BiH kao svoju domovinu, već kao rezervnu, što je, kako navodi, rezultat dugogodišnjih pogrešnih politika.
„Naši vjerski lideri nisu dovoljno posvećeni svojoj misiji, zato danas imamo toliko vjere u politici i političari je koriste za svoje interese“, rekao je fra Marković, kritikujući uključenost vjere u političke igre.
Bravo poštovani profesore fra. Ivo, od ove Vaše konstatacije godinama nisam ništa bolje čuo, zato ste me inicirali i podsjetili na ova dva moja događaja iz prošlosti.
Prije nekoliko godina u postdejtonskom periodu bio sam učesnik jednog velikog seminara održanog u Švicarskoj, gdje je pozvano iz ovih ratnih područja veliki broj učesnika, upravo na temu poslijeratnog perioda i zajedničkog suživota.
Ovom prilikom sam lično upoznao i sa njima se družio u razgovorima, pok. fra Petrom Anđelovićem i biskupom iz Banja Luke Franjom Komaricom.
Bila mje tonza mene izuzetna čast i prilika upoznati takve ljude, ptriote i domoljubce naše domovine Bosne i Hercegovine, koju su volili, kao štoto i Vi nama, ovih dana iskazujete.


Na upit novinara „Nedeljne Dalmacije“: Zašto franjevci nemaju aktivniju ulogu u raznim pregovorima o sudbini Bosne.

• Ovo bi pitanje trebalo postaviti nekome drugome. Naravno da često budemo tužni kada nas za savjet, kada je riječ o sudbini BiH, pitaju drugi, a ne odgovorni ljudi iz na¬šeg naroda. Možda smo previše odbojni s našim stavovima da BiH treba ostati cjelovita, a da se tek o unutarnjem uređe¬nju trebaju voditi razgovori.

• Zločin kao daje postao poželjan oblik ponašanja, a ostalo je, kako kaže. Ivan Lovrenović, samo “stvar tehnike i njegovanja mržnje”. Jesu li se franjevci pomirili s diobom Bosne i Hercegovine. Hoće li ona prestati biti njihov dom.

• Mi nećemo prihvatiti nikakvu podjelu ni raspodjelu BiH ako to znači odvajanje dijelova te države od njezine cjeline, od njezina bića, i pripajanje nekoj drugoj susjednoj državi, pa makar se radilo o Republici Hrvatskoj, a da o pripajanju Srbiji i ne govorimo. Držali smo i danas držimo da su takve podjele i raspodjele Bili nemoguće, jer bi zna¬čile njezinu smrt. Tko želi podijeliti BiH, on je zbilja želi ubiti, a ona je živa i cjelovita najpotrebnija upravo nama Hrvatima. Ako netko i uspije ubiti Bosnu, ona će ostati naš dom i ona će u nama i u puku koji ostane s nama ponovo uskrsnuti, možda manja, ali jasnija i Ijudskija. Mi Bosnu nećemo izdati.

Biskup banjalučki Franjo Komarica: Ne dopustimo da nas demagozi zarobe i da ih se strašimo
Ne dopustimo da nas nikakvi ovozemaljski idoli i demagozi tako zarobe da se njih više strašimo i da im se više pokoravamo, nego malom božanskom Djetetu, Božiću, jedinom Spasitelju našem i cijelog čovječanstva…
Šta više i bolje reći o njima i njihovog odnosa i ljubavi prema našoj zajedničkoj domovini Bosni i Hercegovini.
Drugo moje prisjećanje i izuzetno zadovoljstvo je u činjenici da sam se susreo i bio na zajedničkom ručku sa našim idolom ,i svjetski poštovanim državnikom drugom Titom i Jovankom Broz. Godine 1968. kao glavni inžinjer izgradili smo nonu zlataru (fabriku za proizvodnju zlata) u poznatom RTB u Boru, republika Srbija, te smo za otvarenje te fabrike zamolili druga Tita i njegove saradnike da nam presjeku svečanu vrpcu, čime su se odazvali i poslije razgledanja postrojenja otišli smo na zajednički ručak.
Između ostaloga, kada je drug Tito saznao da sam mja Bosanac, bilo mu je drag oi izjavio je; “Bosanci su dobri ljudi i dali su svoj veliki doprinos u narodno oslobodilačkoj borbi protiv fašizma“.
Dakle, zlato je ostalo nama, umjesto što smo ga godinama izvozili i prodavali Francuzima u sirovom bakru, valjda ne znajući tehnologiju njegove proizvodnje ili nešto drugo.
Danas mi je žao, kada su 1994 godine u moj stan mostarski u DUMU upale ustaše ili “crnokošuljaši” njih petorica, iživljavajući se nada mnom, i prebirući sve prostore stana, slučajnu su naišli na zajedničku fotografiju sa drugom Titom i saradnicima iz Bora, uništili je, a bila mi je to životna i lijepa uspomena.
Zato i pozlaćujem našu “ Bosnu Srebrenu u Bosnu Zlatnu” poznavajući ove vrijednosti i njihov patriotski odnos prema našoj zajedničkoj domovini Bosni i Hercegovini.