Objavljivanje američko-ukrajinskog mirovnog plana u 20 tačaka prvi je ozbiljniji pokušaj Zapada da rat u Ukrajini izvuče iz logike iscrpljivanja i prebaci ga u okvir političkog kompromisa. Sama činjenica da je Kijev javno iznio dokument, uz tvrdnju da su u njemu „ugrađene i ruske pozicije“, govori da se razmišlja o rješenju koje ne počiva isključivo na vojnoj pobjedi. No, reakcija Moskve koja je bila hladna, odmjerena i bez euforije – pokazuje, u stvari, koliko je put do mira još dug i neizvjestan.

Ima li mirovni plan za Ukrajinu realne šanse?
Za Ukrajinu je ovaj plan vidljivo povoljniji nego svi raniji prijedlozi. On potvrđuje suverenitet države, ne predviđa formalno priznanje gubitka teritorija, daje snažne sigurnosne garancije po uzoru na član 5. NATO-a i otvara vrata ubrzanom putu u Evropsku uniju. Istovremeno, Kijev pristaje i na neutralni status bez nuklearnog oružja pokazujući spremnost na kompromis oko Donbasa – bilo kroz zamrzavanje linije fronta, bilo kroz specijalni režim slobodne trgovinske zone i eventualni referendum.
To, u suštini, reflektira stanje na terenu: Ukrajina nije poražena, ali objektivno nema snagu da vojno povrati sve izgubljene teritorije. Ruska vojska kontrolira dijelove zemlje, ali ona nije ostvarila strateške ciljeve. Washington pokušava taj balans pretočiti u održivi politički aranžman.

Ruska rezervisanost: taktička šutnja, strateška tvrdoglavost
Reakcija Moskve je znakovita. Kremlj ne odbacuje plan frontalno, ali ga svodi na „početnu osnovu“. To nije znak spremnosti na kompromis, već klasična ruska pregovaračka taktika: ne zatvarati vrata, ali podići cijenu.
Ruski zahtjevi – trajna neutralnost Ukrajine, zabrana daljeg širenja NATO-a, ograničenje ukrajinske vojske, puna kontrola nad Donbasom, ukidanje sankcija i rješavanje zamrznute imovine – pokazuju da Moskva i dalje polazi od maksimalističke pozicije. Za Kremlj, ovaj rat nije samo pitanje Ukrajine, već pokušaj redefiniranja evropske sigurnosne arhitekture i priznanja Rusije kao sile s „pravom veta“ na odluke susjeda.
U tom smislu, izostanak oštre osude plana ne znači njegovo prihvatanje, već kupovinu vremena i testiranje koliko su SAD i Evropa spremni da pritiskaju Kijev.

Može li Rusija dugoročno izdržati ekonomsko davljenje?
Ključno pitanje ostaje: koliko dugo Rusija može izdržati pod sankcijama? Kratkoročno – može. Ruska ekonomija se prilagodila, energenti i dalje nalaze kupce, a ratna industrija radi punim kapacitetom. Međutim, dugoročno iscrpljivanje je realnost: tehnološka zaostalost, pad investicija, odljev ljudskog kapitala i rast zavisnosti od Kine postepeno sužavaju i guše manevarski prostor Kremlja.
Upravo zato Moskva ne odustaje od Donbasa. Taj region ima ne samo simbolički, već i strateški i svakako ekonomski značaj. Ako Rusija iz rata izađe makar s „istrgnutim“ Donbasom, moći će domaćoj javnosti predstaviti ovaj osvajački rat kao uspjeh i opravdati ogromne žrtve.

Evropski strahovi: realni ili politički prenapuhani?
Strah Evrope od „prelivanja“ rata nije bez osnova, ali je često politički instrumentaliziran. Direktan vojni sukob Rusije i NATO-a malo je vjerovatan, upravo zbog obostranog straha od eskalacije. Međutim, hibridni oblici destabilizacije – cyber napadi, energetski pritisci, dezinformacije – već su postali realnost.
Evropa je, zapravo, uhvaćena između američkog strateškog vodstva i vlastite nesigurnosti. Mirovni plan koji bi rat „zamrznuo“ donio bi olakšanje, ali i gorak okus priznanja da se granice u Evropi ipak mogu mijenjati silom što je suprotivno od helsinškog dokumenta, i to predstavlja presedan koji Bruxelles s pravom vidi kao opasan.

Perspektive rata ili mira
Ima li ovaj plan realne šanse? Kratkoročno – ima, ali samo ograničene. Stavovi o teritoriju, NATO-u i sankcijama su predaleko. No srednjoročno, plan može postati osnova za kakvo-takvo primirje, a ne za „veliki mir“. Scenario sveobuhvatnog sporazuma je teško zamisliv, bar zasada. Možda zamrznuti konflikt, uz međunarodne garancije i postupno popuštanje sankcija, to je realniji scenario.
Rat u Ukrajini se, po svemu sudeći, neće završiti spektakularnim potpisivanjem mira. Očekujem sporo iscrpljivanje i političko trgovanje. U svakom slučaju ovaj plan ne nagovještava kraj rata, ali znači početak ozbiljnog razgovora kako da se rat zaustavi prije nego što iscrpi i Ukrajinu i Rusiju – i destabilizira Evropu više nego što je to već učinio.
20 tačaka stoga nisu rješenje, ali jesu ozbiljan test: ko je zaista spreman na mir, a ko još vjeruje da može dobiti ovaj iscrpljujući rat.