Poštovane dame, da vas nešto pitam: odakle su ovi junački stihovi iz naslova?
Pa, nije baš nešto teško pitanje, reći će te: normalno – iz slavnog Gorskog vijenca! Tamo je sijaset žestokih stihova kojima se mrče žene uopšte, nema veze koje su vjere i starosti. Sjetite se stiha „razbolje se snaha Anđelija“. Mlada Anđelija se jeste razboljela od nepoznate psihičke napasti, ali Njegoš ne pjeva „razbolje se“, nego „pomami se“! Baš tako!

Snahu Anđeliju je - na opšte zadovoljstvo balkanskih ženomrzaca -, Njegoš dao krvavo pretući, pod isprikom da se od bijesa pomamila.

Premlaćivanje snahe Anđelije je mala šala u odnosu na ono što je od Njegoša snašlo Ružu Kasanovu. Ta mlada Srpkinja je glavom platila Njegoševu sujetu. Zavoljela je mlađanog Muju, Turčina! Turčina!? Ta sramota se morala životom platiti, kako bi se Njegošev srećom napuhao.

Ovako: ja sam danas već starac, ali u životu nisam upoznao žensku osobu koja bi bila spremna zakukati nad Gorskim vijencem i prepotentnim Njegošem. Nego baš kontra: i Srpkinje i Turkinje ga obožavaju, čovječe! Upitajte prof. dr. Jasminu Ahmetagić iz Novog Pazara. Niko na svijetu Njegoša ne ljubi kao Jasminica. Ona pred kamerama puni sat vremena lamentira o samo jednom, ali „najljepšem“ stihu iz Gorskog vijenca: „Neka bude što biti ne može!“ To je ono kad Danilo konačno prelomi oko toga da li da pokolje okolnu braću muslimane ili ne. Tako nam je to u krševitoj Crnoj Gori.

Sad nije baš da nema niko ko bi mrko pogledao na Gorski vijenac. Evo ja prvi: kritikujem ga đe stignem i ne stignem. I nisam skroz usamljen u toj raboti. Ali čim se pojavi kakav kritičar, pojave se i branitelji.

Ovih dana se na internetu pojavio snimak razgovora, koji vodi advokat Mitar Šušić sa muftijom Abdurahmanom Kujevićem. Glavna tema – Gorski vijenac. Muftija ga napada, advokat ga brani.
Protiv ne baš informiranih napadača branitelji Gorskog vijenca efikasno koriste tri floskule (tako i advokat Šušić):
- istraga se (možda) i nije dogodila;
- spjev je spjevan u teško vrijeme turske okupacije;
- izrečene neugodnosti pripadaju likovima, a ne Njegošu.

1. Svaki bolji osnovac i osrednji srednjoškolac - da o studentima i profesori(ca)ma književnosti ne harčimo mastilo -, zna da je apsolutno nebitno da li je opisani događaj u književnom djelu realan ili fikcija.
2. Književnost kao grana umjetnosti je univerzalna i vanvremenska kategorija. Radnja iz književnog djela se odvija u svijesti čitaoca dok djelo čita.
3. Autor moralno odgovara za sve riječi, koje izgovaraju njegovi likovi. On mora strogo voditi računa o etici, kako se njegovo djelo ne bi pretvorilo u pamflet (što se upravo desilo sa Gorskim vijencem). Kada se lik oglasi neetičnom tezom, autor mora promptno uključiti antitezu drugog lika, koji se suprotstavi prvom. Time autor uspostavlja moralnu ravnotežu. Djelo mora bazirati na apsolutnoj etici, tako da ga čitalac bilo koje vjere ili rase može prihvatiti za svoje. Pamflet uvijek prihvata samo jedna strana.


Navodimo primjer kada autor nastupa krajnje nemoralno i neprijateljski do jedne strane uključene u spor: Ivo Andrić, Na Drini ćuprija: Preko višegradskog mosta se valja kolona ojađenih prognanika muslimana iz Srbije. Kolonu sa nevjericom gledaju Višegrađani muslimani, kojima se obraća jedan od prognanika: „Vi sjedite ovdje i teferičite, a ne znate šta se iza Staniševca valja. Mi evo pobjegosmo u tursku zemlju, ali kuda ćete vi bježati, zajedno s nama, kad i na ovo red dođe? To niko ne zna niti ko od vas misli na to.“

Andrić ostavlja ovu tezu kao svršen čin. Ni na kraj pameti mu nije da odgovori antitezom u smislu, da se javi neko od Višegrađana riječima: „Nikuda nećemo bježati! Otjerat ćemo napadača tamo odakle je došao!“

Andrićev mentalni sklop nije bio u stanju postaviti moralnu ravnotežu u ovom događanju. On je jednostavno žudio i sanjario o uništenju Bosne i njenih muslimana. To se jasno vidi iz njegovih djela, iako se svom silom trudio da u pisanju ne nastupa sa direktno izraženom mržnjom do islama i islamskih vrijednosti, kao što su to učinili Njegoš, Kulenović, Kiš, Selimović i drugi pisci iz naše školske lektire.

Nije problem što postoje nemoralni književnici – pravo svakog pojedinca je da piše onako kako razmišlja, problem nastane kad njihovi nemoralni radovi završe u obaveznoj školskoj lektiri, odakle ih ni bagerom ne možeš iščupati.