Ja, kao i mnogi moji iz lijepe doline Plava i Gusinja, iz milja zvane Ljuga, napustih je s nadom da ću joj se jednoga dana vratiti - da budem kraj svojih djedova, uz njih bar onoliko koliko mi je sudbina namijenila.
No, dolaskom preko mora i okeana, mnogo se toga sruši. Povratak postade san, a mi, rasuti po svijetu, ostasmo u većini da tugujemo za svojom Ljugom - za Visitorom, Bradom Vezirovom, Meminom planinom, Kofiljačom i vrhom Starca, rijekom Ljučom, Plavskim jezerom nekad zvanim - blato, i svim pritokama kojeg ne čine blatom nego jezerom.
Još u mladosti pisao sam pjesme, ali nijedna mi se nije činila dovoljno dobrom. Ipak, sve sam ih sačuvao. Godinama kasnije, prenesoh ih na računar i ovih dana, sasvim slučajno, ponovo na njih naiđoh. Počeh čitati ono davno napisano i uvidjeh da tim stihovima možda treba tek poneka ispravka, malo reda i tišine, pa da se podijele s onima koji znaju i osjećaju šta pjesma znači.
Zato ih danas iznosim - pred sud moga naroda.
Ne, nijesam pjesnik i nikada ne bih prihvatio tu titulu. Ali ću pokušati da sve ono što se godinama skupljalo u meni pročistim, dotjeram i ostavim za sobom. Možda će se jednoga dana neko u tim stihovima prepoznati.
Jer to su, u svojoj suštini, bile i ostale - misli jednog muhadžera.

PLAVU I GUSINJU
(zavičajna pjesma)

Kraj Ljuče tihe, što djetinjstvo pamti,
gdje prva suza u vodu mi kanu,
tu srce učih da sluša zemlju
i da se raduje danu.

Nad Plavom Visitor visoko bdije,
kô starac gord, sa snijegom sijedim,
a Brada Vezirova, u tišini,
čuva nam snove pred vremenom slijepim.

Oj zavičaju, svijetli pragu doma,
u tebi svaka stopa ime zna,
tu i kamen pamti smijeh i suze,
i svaku molitvu sa usana.

Kad svadbe grmješe kroz selo cijelo,
a pjesma noći kidala san,
srce je igralo uz tamburicu tihu,
a radost bila kô Božji dar.

A bajrami - ah, dani od zlata!
Jedva ih srce dočekat’ znâ,
kad se i siromah bogatim osjeti
i kuća miriše kô dženet sav.

Tad se i stari s mladima mire,
a ruka ruku bratski steže svud,
i svaka riječ biva blagoslov
pod istim nebom, isti put.

Ako me jednom tuđina slomi,
i umor spusti na vjeđe mrak,
nek Ljuča šapne mojoj duši
da nisam zaboravio zavičajni prag.

Jer gdje god bio, kud god hodio,
u meni stoje, kô sveti znak:
Visitor, Brada i rijeka Ljuča —
moj početak, i moj u duši povratak.

Avdo Metjahić