Kolumne
KUDA IDEŠ, SVIJETE?
|
|
Autor: Akademik prof. dr. Adamir Jerković
Objavljeno: 31. December 2025. 17:12:49
Godina 2025. primiče se kraju bez iluzija i bez velikih odgovora. Ako bi se morala opisati jednom rečenicom, onda bi to bila godina u kojoj su maske pale – i velikima i malima. Svijet je ušao u fazu otvorene sile, cinizma i geopolitičke trgovine u kojoj su principi postali potrošna roba, a pravo jačega ponovo osnovna valuta međunarodnih odnosa.
Za male narode, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, 2025. je bila posebno teška. Njihov politički, sigurnosni i ekonomski opstanak u velikoj mjeri zavisio je od volje velikih sila. Nacionalni interes više se nije gradio iznutra, nego tražio izvana – kod onih koji dijele zaštitu, kredite, carine ili sigurnosne kišobrane. BiH nije izuzetak, nego simptom tog poretka.
Ali ni Evropa nije prošla bez potresa. Dojučerašnji saveznik, Sjedinjene Američke Države, počeo je otvoreno okretati leđa Evropskoj uniji. Donald Trump je Evropu porazio ne vojno, nego politički i psihološki. Trgovinski pregovori završeni su poniženjem Bruxellesa i demonstracijom moći Washingtona. Carine su postale instrument discipline: svako je dobio svoj “račun” za američku globalnu dominaciju – od Švicarske, preko Kine i Indije, do samih evropskih saveznika.
Napad na EU nije bio slučajan. On je srž Trumpove geopolitičke vizije. Evropska unija se u Washingtonu više ne doživljava kao partner, nego kao problem – birokratski, ideološki “globalistički” i suviše slab da samostalno brani vlastite interese. U tom narativu, EU je prepreka stvaranju Evrope nacionalnih država koje bi se ideološki uklopile u američki desni populizam. Zato priče o “kulturnom raspadu Evrope” nisu sigurnosna analiza, nego otvoreno svrstavanje u evropske identitetske ratove.
Evropa sada plaća cijenu dugogodišnje strateške lijenosti. Previše se oslanjala na američku zaštitu, a zanemarila vlastitu autonomiju. Trendovi su jasni: jačanje vojnih kapaciteta, dugoročne investicije u odbranu, novo “normalno” u kojem se rat više ne smatra izuzetkom nego mogućnošću.
Ako je Evropa ponižena, Gaza je bila slomljena. Krhko primirje postignuto 2025. godine ne liči na mir. Cijena tog primirja je zastrašujuća: više od 70.000 ubijenih Palestinaca, razorena Gaza, 55 milijardi dolara materijalne štete, dva miliona ljudi bez krova nad glavom. Obrazovni sistem praktično je izbrisan – 2.300 škola i gotovo svi univerziteti su uništeni, 650.000 djece ostalo je bez školovanja, a ubijeno je oko 800 prosvjetnih radnika. Zdravstvo je devastirano: 35 bolnica sravnjeno sa zemljom, 125 medicinskih objekata uništeno ili oštećeno, blizu 1.750 ubijenih zdravstvenih radnika.
Glad je korištena kao sredstvo rata. UN je prvi put u augustu 2025. potvrdio rat glađu: najmanje 460 ljudi, među njima 155 djece, umrlo je zbog blokade humanitarne pomoći. Voda je postala oružje – uništeno je skoro 90 posto vodne infrastrukture, a gotovo cijelo stanovništvo ostalo bez pristupa čistoj vodi. Komisija UN za ljudska prava jasno je govorila o genocidu.
I dok zapadni lideri, uključujući Trumpa, govore o “neopisivim scenama koje nikada nećemo zaboraviti”, brojke govore drugačije. Za njih je 2.300 uvijek veće od 77.000. Gaza je do temelja srušena, ali savjest Zapada ostala je netaknuta.
Na Zapadnoj obali, bez mnogo buke, nastavlja se tiho smanjivanje palestinskog prostora: nasilje doseljenika, uništavanje maslinjaka, betoniranje bunara. Primirje je, očito, bilo više u funkciji Nobelove nagrade u nečijoj glavi nego stvarnog mira. Arapski svijet – posebno UAE – ostavio je Palestince na cjedilu. Izrael je ostao gdje jeste, uz punu podršku SAD-a, čak i dok otvara novu ranu priznavanjem lažne države Somalilenda, što mnogi vide kao pripremu terena za prisilni egzodus Palestinaca.
Zato tvrdnja ostaje: mirovni plan za Gazu je velika prevara.
Godina 2025. bila je i godina novih i starih ratova. Indija i Pakistan su se sukobili, s vidljivim uspjesima Pakistana. Kambodža i Tajland su rat završili mirom u posljednjem trenutku. Izrael i Iran su razmijenili udare, a SAD bombardovale iranska postrojenja pokušavajući spriječiti Teheran da uđe u nuklearni klub – stari izraelski zahtjev, potvrđen i tokom Netanyahuove decembarske posjete Trumpu.
Bliski istok se dodatno zapalio jemenskom krizom. Saudijska Arabija i UAE su praktično ušli u otvoreni sukob preko jemenskog tla. Jemen je proglasio vanredno stanje, raskinuo sigurnosni pakt s Emiratima, dok su separatisti koje podržava Abu Dhabi zauzimali resursima bogate regije. To je sukob saveznika, ali i sukob ambicija.
Tu je i Venezuela – ekonomski davljena, pod “karantinom” nafte, uz otvoreni cilj rušenja Nicolása Madura. Zveckanje oružjem ostalo je kontrolirano, ali poruka je jasna: neposlušnost se kažnjava.
U Evropi, Viktor Orbán nastavlja politiku dodvoravanja Trumpu, pokušavajući izvući kratkoročne koristi, ali sve je više znakova da bi 2026. mogao izgubiti vlast. Njegov rusofilni kurs ostaje ozbiljna prijetnja jedinstvu EU.
Iznad svega stoji Ukrajina – rat koji nije završen, uprkos obećanjima Trumpa da će ga završiti za „24 sata”. Trump je ponizio Volodimira Zelenskog porukom: “Nemaš ništa bez mene.” Mirovni plan u 20 tačaka prvi je ozbiljniji pokušaj da se rat izvuče iz logike iscrpljivanja, ali i dalje više liči na test nego na rješenje. Moskva šuti taktički, ali ostaje strateški tvrda. Ukrajina nije poražena, ali nema snagu za potpuni povrat teritorija. Rusija drži dijelove zemlje, ali nije ostvarila svoje maksimalne ciljeve. Rezultat je iscrpljivanje, trgovina i opasni presedan da se granice u Evropi mogu mijenjati silom.
2025. je, dakle, godina u kojoj se svijet opasno udaljio od prava i približio sili. Godina u kojoj su mir i humanost postali kolateralna šteta, a geopolitički cinizam nova norma. Kuda ideš, svijete? Ako se po ovoj godini sudi – ideš putem na kojem će mali i slabi plaćati cijenu, a veliki pisati pravila. Pitanje je samo koliko dugo će taj poredak trajati prije nego što se uruši pod vlastitom težinom.
Za male narode, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, 2025. je bila posebno teška. Njihov politički, sigurnosni i ekonomski opstanak u velikoj mjeri zavisio je od volje velikih sila. Nacionalni interes više se nije gradio iznutra, nego tražio izvana – kod onih koji dijele zaštitu, kredite, carine ili sigurnosne kišobrane. BiH nije izuzetak, nego simptom tog poretka.
Ali ni Evropa nije prošla bez potresa. Dojučerašnji saveznik, Sjedinjene Američke Države, počeo je otvoreno okretati leđa Evropskoj uniji. Donald Trump je Evropu porazio ne vojno, nego politički i psihološki. Trgovinski pregovori završeni su poniženjem Bruxellesa i demonstracijom moći Washingtona. Carine su postale instrument discipline: svako je dobio svoj “račun” za američku globalnu dominaciju – od Švicarske, preko Kine i Indije, do samih evropskih saveznika.
Napad na EU nije bio slučajan. On je srž Trumpove geopolitičke vizije. Evropska unija se u Washingtonu više ne doživljava kao partner, nego kao problem – birokratski, ideološki “globalistički” i suviše slab da samostalno brani vlastite interese. U tom narativu, EU je prepreka stvaranju Evrope nacionalnih država koje bi se ideološki uklopile u američki desni populizam. Zato priče o “kulturnom raspadu Evrope” nisu sigurnosna analiza, nego otvoreno svrstavanje u evropske identitetske ratove.
Evropa sada plaća cijenu dugogodišnje strateške lijenosti. Previše se oslanjala na američku zaštitu, a zanemarila vlastitu autonomiju. Trendovi su jasni: jačanje vojnih kapaciteta, dugoročne investicije u odbranu, novo “normalno” u kojem se rat više ne smatra izuzetkom nego mogućnošću.
Ako je Evropa ponižena, Gaza je bila slomljena. Krhko primirje postignuto 2025. godine ne liči na mir. Cijena tog primirja je zastrašujuća: više od 70.000 ubijenih Palestinaca, razorena Gaza, 55 milijardi dolara materijalne štete, dva miliona ljudi bez krova nad glavom. Obrazovni sistem praktično je izbrisan – 2.300 škola i gotovo svi univerziteti su uništeni, 650.000 djece ostalo je bez školovanja, a ubijeno je oko 800 prosvjetnih radnika. Zdravstvo je devastirano: 35 bolnica sravnjeno sa zemljom, 125 medicinskih objekata uništeno ili oštećeno, blizu 1.750 ubijenih zdravstvenih radnika.
Glad je korištena kao sredstvo rata. UN je prvi put u augustu 2025. potvrdio rat glađu: najmanje 460 ljudi, među njima 155 djece, umrlo je zbog blokade humanitarne pomoći. Voda je postala oružje – uništeno je skoro 90 posto vodne infrastrukture, a gotovo cijelo stanovništvo ostalo bez pristupa čistoj vodi. Komisija UN za ljudska prava jasno je govorila o genocidu.
I dok zapadni lideri, uključujući Trumpa, govore o “neopisivim scenama koje nikada nećemo zaboraviti”, brojke govore drugačije. Za njih je 2.300 uvijek veće od 77.000. Gaza je do temelja srušena, ali savjest Zapada ostala je netaknuta.
Na Zapadnoj obali, bez mnogo buke, nastavlja se tiho smanjivanje palestinskog prostora: nasilje doseljenika, uništavanje maslinjaka, betoniranje bunara. Primirje je, očito, bilo više u funkciji Nobelove nagrade u nečijoj glavi nego stvarnog mira. Arapski svijet – posebno UAE – ostavio je Palestince na cjedilu. Izrael je ostao gdje jeste, uz punu podršku SAD-a, čak i dok otvara novu ranu priznavanjem lažne države Somalilenda, što mnogi vide kao pripremu terena za prisilni egzodus Palestinaca.
Zato tvrdnja ostaje: mirovni plan za Gazu je velika prevara.
Godina 2025. bila je i godina novih i starih ratova. Indija i Pakistan su se sukobili, s vidljivim uspjesima Pakistana. Kambodža i Tajland su rat završili mirom u posljednjem trenutku. Izrael i Iran su razmijenili udare, a SAD bombardovale iranska postrojenja pokušavajući spriječiti Teheran da uđe u nuklearni klub – stari izraelski zahtjev, potvrđen i tokom Netanyahuove decembarske posjete Trumpu.
Bliski istok se dodatno zapalio jemenskom krizom. Saudijska Arabija i UAE su praktično ušli u otvoreni sukob preko jemenskog tla. Jemen je proglasio vanredno stanje, raskinuo sigurnosni pakt s Emiratima, dok su separatisti koje podržava Abu Dhabi zauzimali resursima bogate regije. To je sukob saveznika, ali i sukob ambicija.
Tu je i Venezuela – ekonomski davljena, pod “karantinom” nafte, uz otvoreni cilj rušenja Nicolása Madura. Zveckanje oružjem ostalo je kontrolirano, ali poruka je jasna: neposlušnost se kažnjava.
U Evropi, Viktor Orbán nastavlja politiku dodvoravanja Trumpu, pokušavajući izvući kratkoročne koristi, ali sve je više znakova da bi 2026. mogao izgubiti vlast. Njegov rusofilni kurs ostaje ozbiljna prijetnja jedinstvu EU.
Iznad svega stoji Ukrajina – rat koji nije završen, uprkos obećanjima Trumpa da će ga završiti za „24 sata”. Trump je ponizio Volodimira Zelenskog porukom: “Nemaš ništa bez mene.” Mirovni plan u 20 tačaka prvi je ozbiljniji pokušaj da se rat izvuče iz logike iscrpljivanja, ali i dalje više liči na test nego na rješenje. Moskva šuti taktički, ali ostaje strateški tvrda. Ukrajina nije poražena, ali nema snagu za potpuni povrat teritorija. Rusija drži dijelove zemlje, ali nije ostvarila svoje maksimalne ciljeve. Rezultat je iscrpljivanje, trgovina i opasni presedan da se granice u Evropi mogu mijenjati silom.
2025. je, dakle, godina u kojoj se svijet opasno udaljio od prava i približio sili. Godina u kojoj su mir i humanost postali kolateralna šteta, a geopolitički cinizam nova norma. Kuda ideš, svijete? Ako se po ovoj godini sudi – ideš putem na kojem će mali i slabi plaćati cijenu, a veliki pisati pravila. Pitanje je samo koliko dugo će taj poredak trajati prije nego što se uruši pod vlastitom težinom.
